Biblioteka Zabrđe
Nekidan sjedim u studiju, zvoni telefon. Zove jedan od mojih najboljih jarana, kaže: “Ajde, šupčino, šta više studiraš u tom studiju dolazi vamo, svi su tu.” Po karakteristično nepravilno izgovorenim suglasnicima i zapetljaju jezika shvatio sam da je u kafani atmosfera već na nivou. Jebo studiranje. “Save As”.
Uđem u kafanu, s vrata zavrnem turu, a onaj jaran već mijenja tok događaja. “Ajmo sad svi kod mene.“ Nisam ni stigao da popijem piće a već sam, kao jedini trijezan, bio u ulozi Uber vozača iz tačke A u tačku B. Kada sam dovezao zadnji kontigent raje, u stanu je dernek bio u punom jeku. Dino Šaran je već imao gitaru u rukama, a mene je jedna dočekala dok sam sjedao. Dino je svirao neke od svojih novih pjesama zbog kojih ga non-stop maltretiram da počne studirati ne bi li ih snimio.
U jednom momentu mi kaže: “Imaš li ti kakvih novih pjesama? Haj odsviraj nešto novo.” Uh, đe me pogodi. Vratio me tačno trideset godina unazad na novogodišnji ratni dernek davne devedeset treće.
Škandro i Šulc već su neko vrijeme raji u podrumu/skloništu pokazivali svoje raskošno znanje sviranja nekoliko osnovnih akorda na gitari i polako postajali podrumska atrakcija, osvajajući srdašca nejakog maloljetnog ženskog življa na Čengić Vili. Ja sam potajno vježbao iste te akorde, ali mi stid nije dozvoljavao ni pomisao na javni nastup pred bilo kojom živom osobom. Vježbao sam u jednoj od ledenih negrijanih soba u kojima su mi se ruke i prsti ledili ko na ruskom frontu, ali sam bio siguran da ni roditelji ni buraz ne čuju šta radim.
Kažu da je svaki čovjek sastavljen 70% od vode a ostalih 30% je čvrsta masa. U mom slučaju je 70% stid, a ostalo kosti, meso i koža.
Na tom novogodišnjem derneku ‘93., raja je već saznala da i ja tandrčem nešto po gitari pa su me uporno prozivali da nešto odsviram. Imao sam novogodišnju akustik premijeru kod Cume u stanu. Uzeo sam gitaru, a stid je počeo da se penje uz kičmenu moždinu. Prije nego sam okinuo prvi akord bio sam zabetoniran. Presamitio sam se preko gitare u pokušaju da se sakrijem u onu rupu ispod žica, pa ću izaći kad se svi raziđu.
Da li me je iznenada pogodio neki slučajni promil alkohola iz one domaće pive od fermentirane riže ili mi je neka viša sila poslala malo snage ni danas ne mogu da odgonetnem, ali znam da sam bio čvrsto odlučio da se jednom za svagda pobijem sa svojim stidom koji je sada stajao ispred mene kao njemački streljački stroj u Kragujevcu 1941. Pucajte, al ja držim čas, iz muzičkog, bile su moje posljadnje riječi prije nego sam okinuo prvi akord pjesme “Užas je moja furka”.
Onako presamićen i zagledan u crni bezdan one rupe na akustičnoj gitari, u borbi sa demonom stida, zapjevao sam prve stihove glasnoćom od -40 decibela, što je čini mi se, ekvivalent glasnoće cvrkutanja jedne slabo razvijene amebe. Nekako sam preživio do onog “o-ooo-oo” dijela na kojem je i raja uspjela da razazna šta ja to mrmljam pa su se solidarno priključili. Sjećam se tog jednog veličanstvenog sekunda u kojem sam smogao snage da dignem glavu i vidim da svi pjevaju dok ja sviram. Za svaki slučaj sam pogled vratio nazad u rupu, da ne pretjerujem s herojstvom, ali sam znao da sam bar malo načeo stidnu beštiju.
Uglavnom sad, trideset godina kasnije, opet sjedim na derneku u Sarajevu, a stid se ponovo penje uz kičmenu moždinu. Na Šaranovo pitanje odgovorio sam da imam neku melodiju oko koje se vrtim već mjesecima, ali da mi tekst nikako ne dolazi.
“Ajde otpjevaj melodiju, saćemo, bolan, tekst napisat”, reče Dino dok je uzimao neku maramicu sa stola.
Onim istim cvrkutom nerazvijene amebe na -40 decibela ja otpjevah melodiju, a Dino već piše tekst.
Dino Šaran vam je ko protočni bojler više sile. Čini mi se kao da on samo odvrne česmu i iz njega krenu riječi, melodije i pjesme. I teku, možeš kadu napunit, ma kakvu kadu, bazen. Ja sam više ko vodokotlić. Ima koliko ima. Kad jednom pritisnem ono dugme i voda pljusne, moram čekati dok se, uz ono iritantno šištanje vodokotlić ponovo napuni. Al dobro je, bar kad pustim vodu, te pjesme odnesu sva ona govna koja mi život servira.
Moj ateizam je ozbiljno poljuljan. Zadnje dvije godine, zbog neočekivanog scenarija koji mi je život napisao i uručio, često razgovaram sam sa sobom. Dok nisam shvatio da ne razgovaram sa sobom, nego nekim ili nečim drugim. Istim onim, koji Dini sada diktira riječi koje ovaj sastavlja u tekst. I to sve se dešava tu, usred derneka, meni pred očima. Česma je odvrnuta, a između aluminijskih ovala sa mezom, pepeljara i čaša, riječi pljušte i same se slažu na onoj maramici. Dvadeset minuta kasnije sva raja na derneku pjeva refren dok nas dvojica sviramo gitare. Dino samo namigne i kaže: “Eto ti teksta.”
Još se borim sa svojim demonom stida i sve sam uspješniji u toj borbi. Evo, danas je izašla ta nova pjesma. Stojim hrabro ispred vas, dok je na internetu preslušavate i ocjenjujete.
Pucajte, al ja držim čas, iz muzičkog, online.
Lako se kurčit online.