Davne 2012. godine dobili smo poziv da sviramo na Belgrade Calling Festivalu na Ušću. Moja ćerka Asja tada je već imala šest godina i bilo je vrijeme za njeno prvo putovanje sa ocem na festival. Moj tajni plan je bio da Asja i ja zajedno gledamo Public Enemy koji je svirao isti dan, i na taj način joj odmah udarim prave muzičke temelje kojih će se držati do kraja života.
Public Enemy je bend koji je, tamo nekih kasnih osamdesetih, meni udario temelje uz A Tribe Called Quest i De La Soul. Imao sam dvanaestak godina, trenirao sam košarku u KK Bosna i sanjao da igram u nekoj NBA ekipi, gdje sa kolegama Afroamerikancima slušam tvrdu repčugu na treninzima. Provodio sam dane pod košem, nosio kačket naopako i sprejem iscrtavao imena ova omiljena tri benda po naselju Čengić Vila, a vrhunac moje pobune protiv sistema (o kojem tada nisam imao pojma) i traženja vlastitog identiteta bila je krađa volkswagenog znaka sa nečijeg golfa keca od kojeg bih napravio lanac i privjesak sličan onom koji je nosio Flavor Flav. Uglavnom sam ga nosio ispod jakne, dok ne odmaknem na sigurnu distancu od Čengić Vile da me onaj komšija ne bi utuleho jer sam mu oskvrnavio četverokotačnog ljubimca.
Moj je plan, dakle, bio da otac i ćerka zajedno gledaju njen prvi koncert koji će biti baš tatin omiljeni bend. To će joj zauvijek ostati utisnuto u memoriju i na neki način biti uspomena koja će je voditi kroz život. Uopšte nisam primijetio da je taj dan na polasku za Beograd u kombi ušla u šljokičastim cipelama, obučena poput neke zabrđanske Disney princeze.
Volim da provodim vrijeme na velikim festivalima. Nikada ne idem u hotel prije koncerta nego volim otići u backstage zonu i tamo provesti dan. Pogotovo u gradu poput Beograda gdje osim gomile kolega muzičara sretnem i veliki broj tehničara koji rade na i oko bine, a sa kojima sam se godinama sretao i sprijateljio. Tehničari uvijek imaju najbolje priče i najsvježije tračeve sa scene, čega se ja zaista ne mogu zasititi.
Htio sam i da Asja osjeti čitavu tu ludu atmosferu, umjesto da provede dan u dosadnom hotelu. Backstage je u sredini imao zonu koju su opasavale svlačionice – kontejneri postavljeni u krug, a krov je prekrivao sve formirajući chill zonu za učesnike, zajedno sa kuhinjom i šankovima. Malo dalje bio je podignut veliki šator u kojem je svaki bend imao posebnu svlačionicu.
Htio sam da ćerka upija festivalsku atmosferu, ali vrlo brzo veliki problem postao je tanjir supe koju ova nikako nije htjela da upije. Oko nas i obroka agonije, skupila se čitava Dubioza, Sars i još par ljudi. Svaku kašiku koju bi Asja prinosila ustima glasno smo ispraćali stvarajući navijačku tenziju. Dok je kašika u tanjiru, nas dvadesetak je mašući rukama uzvikivalo, prvo tiho “oooooo”, a kako je kašika prilazila ustima mahanje i ono “OOOOO” bivalo je glasnije. Svaki uspješno progutani zalogaj zabrđanske Disney princeze završavao je gromoglasnima aplauzom. Ubrzo sam brigu o djetetu, kao svaki pravi muškarac, prepustio prvoj ženi na koju sam naišao. Ovaj put to je bila naša menadžerica koja joj je dalje pokazivala šareni festivalski svijet.
Ja sam sjeo u neku fotelju opterećen svojim introvertnim problemima. Vidio sam da je ekipa iz Public Enemyja stigla u backstage, pa sam pokušavao da sastavim neki plan kako bih mogao upaznati Chuck D-ja, mog najvećeg idola iz mladosti, čije su pjesme izgradile i moj identitet i dobar dio mojih pjesama. Svako normalan bi sačekao da ovi izađu iz svog backstagea, prišao i upoznao se.
Hey, my name is Brano. I just want to say that I love your music since I was a child… ili nešto tako.
Al jok, introvert u meni se skamenio i odmah me oblio znoj pri samoj pomisli da uradim nešto tako. Da li da pitam Velju da se on prvi upozna, pa da ja, kofol slučajno naiđem. To mi je još jadnije. Ko neki šmokljan da šaljem jarana da kaže curi… E, vidiš onaj moj jaran tamo, pravo mu se sviđaš, dok ja pokušavam da namjestim svoja pileća prsa ne bi’ li izgledo ko John Travolta.
Javili su nam da se zbog kašnjenja neke velike zvijezde raspored nastupa mijenja i da mi umjesto da nastupamo u ranijem terminu od pola osam nastupamo prije te zvijezde negdje oko ponoći, ali da će nam nastup trajati koliko njenim tehničarima bude trebalo vremena da postave sve iza bine. Kasniji termin – više raje. Može! Dajte vi nama par kvadrata bine i struju, a mi ćemo dalje po svom.
Sada sam imao još više vremena da smislim kako da upoznam Chuck D-ja. Krenuo sam u onaj veliki šator u kojem su odvojeni backstagei da uzmem hladno piće i uz pomoć alkohola skupim snagu za ovaj pothvat od kojeg se svakom normalnom introvertu ledi krv u žilama. Došao sam do vrata šatora i u momentu kada sam htio da pritisnem šteku, vrata su se otvorila, a ispred mene se ukaza Chuck D, glavom i bradom. Moja ruka je ostala u zraku i dalje hvatajući kvaku. Ovome je to bilo šega, pa onako, da ne ispadne nezgodno među kolegama, uhvati me za ruku i reče: “Hey, I am Chuck”, namignu i ode.
Ja nisam ništa rekao, samo sam stajao sa onom ispruženom rukom, dok mi je u djeliću sekunde u glavi odsvirala ona kompletna video kaseta sa svim PE spotovima koje sam snimio sa Yo MTV Raps, onaj komšija sa golfom kecom bez znaka, jakna sa pijace na koju sam mjesecima na prednjoj strani svojeručno pokušavao da izvezem afrički kontinent, a s druge strane, na leđima, logo omiljenog NBA tima, i sprejevi i svi pokušaji da mi logo Public Enemyja bude što sličniji tipu koji se nalazi na snajperskom nišanu, a meni vazda ispadne kao slika tek oplođenog kokošijeg jajeta koje kao da gledam kroz rendgen.
Sutradan mi je menadžerica vratila dijete i rekla da je zabrđanska Disney princeza ustvari jedna prava punkerica sa stavom kao Johnny Rotten i Henry Rollins zajedno u kombinaciji sa Rizom iz pjesama Elvisa J. Kurtovića. Asja je sa šest godina nehotično uradila svoj prvi festivalski punkerski potez. Kad ju je odvela da piški, zabrđanska princeza je čučeći gore na onoj plastičnoj šolji toi toi wc-a, promašila i popišala menadžericine nove kožne čizme.
Kod nas se to u raji zvalo “nova moda”. Kad dobiješ nove tene, čim izađeš napolje sva raja ti izgaza patike koje odmah izgube sjaj i istog trena izgledaju staro, upravo kao i one njihove, jer samo se papci odvajaju od prave raje.
Ipak joj je ostalo nešto od tog Public Enemyja.
Možda više Public Toilet Enemy.