Tamo nekad pred pandemiju zvoni telefon. Na ekranu mobitela piše Goran Bregović. Kaže, ima pjesmu, bi l’ Dubioza da je zajedno snimimo ili što bi kolege reperi rekli fjučering. Čuj bi l’? On pošalje demo, ja napišem neki tekst, snimimo svoje vokale i ispade dobra pjesma. U to se zaguzicalo sa kovidom, pa poslije pandemije ja zaglavim bolnici. Sto belaja se desilo i prođe tako pet-šest godina, a pjesmu nikad ne završismo.
Prije dva-tri mjeseca, sjedim kod komšije, slušamo muziku. Testiramo njegove nove zvučnike. Na spotifaju vidimo da je izašla nova pjesma Gorana Bregovića i Orkestra za vjenčanja i sahrane, “Uzo i banana”. Haj’ da čujemo, nije odavno ništa izbacio. Pošaljem mu poruku:
“Odlična je nova stvar, upravo slušamo.”
“Hvala, hoćemo li završavat onu pjesmu?”
“Mogli bi… ali trebalo bi promijeniti tekst.”
“Ajd.”
Taj stari tekst kao da je iz nekog prošlog života. Kad sam ga pisao nije bilo kovida, nije bilo rata u Ukrajini ni genocida u Gazi. Nije bilo bolnice, dijagnoza, kemoterapija, niti svih govana koje mi je život servirao u proteklih pola dekade. Pa sam napisao novi tekst.
Life is not a candy
Do you understand me
Life is very bitter
God is not your babysitter
Napravili smo novu verziju i početkom januara sam krenuo na Jahorinu, kod Brege, da završimo zadnje detalje oko pjesme. Parkiram u Rajskoj dolini. Gore iznad je bio planinarski dom. Tu sam kao klinac proveo sedam dana. Stari me poslao u školu skijanja, da malo ozbiljnije savladam tehniku, da ne skijam ko papak.
Idem prema Breginoj vikendici. Oluja na Jahorini. Puše onaj neki vodoravni vjetar i kroz skafander i kroz kosti. Snijeg pada ko da nema sutra.
Stari je bio militantni skijaš. Svake godine, u jesen, ide revizija ski-opreme i premazivanje skija voskom da spremni uđemo u sezonu. Obavezno četiri sezonska ski-passa na kredit, za Jahorinu, Bjelašnicu i Igman. Čitav zimski raspust i svi vikendi tokom zime počinjali su u cik zore. Buđenje. Stari u velikom loncu kuha preslatku bijelu kafu ili čaj od šipka koji smo jesenas brali na Crepoljskoj visoravni, rezali, pa sušili dva mjeseca na čaršafima prostrtim po čitavom stanu. Buraz i ja se budimo, tumaramo po kući u pokušaju da nađemo duge gaće, debele čarape i ski odijela. Stari majonezom maže kifle u koje slaže salamu i sir i nervozno pita obojicu: “Oš ti ćaj, oš i ti ćaj?”, sa karakterističnim sarajevskom mekim “ć”. Termoska, plastične šolje, rezervne čarape, sendviči i sve ostalo ide u ruksak. Skije i štapovi se pričvršćuju na galeriju, a pancerice pod noge. U fići nema gepeka, jebiga. Pored mjenjača je limena kutijica u kojoj su tatine omiljene bombone, 505 s crtom. Izlazimo sa parkinga, u ustima cokće onu bombonu. Negdje na tranzitu, iznad Sarajeva, počinje da radi grijanje u smrznutom fići.
I tako iz dana u dan. Mi smo toliko skijali da smo prekucali Bojana Križaja, Jureta Franka i Janicu i Ivicu Kostelić zajedno.
Raja u školi prepričava koji su američki film ili seriju gledali tokom vikenda. Prepričavaju se recentni događaji iz kvarta, ko je koga napito snijegom, ko ga je najviše popušio kad su igrali “kamare”, kako su u zasjedi čekali da naiđe trola pa je zasuli grudvama, a onda ih vozač ganjo po naselju. Ja sve propustio zbog plazanja niz planinu. Jakubovići su toliko skijali da sam nekoliko puta, u petak naveče, jeo žive krompire ne bi l’ u subotu ujutro dobio temperaturu, pa da ne moram učestvovati u planinskim zimskim gadostima.
Na početku sezone bi Gero, moj stric, i Lalo, moj kum, dvosjedom popeli roštilj i svu prateću opremu na vrh. Svaki dan, prije nego se zadnji put spuste, zatrpaju sve snijegom, dok ne dođu sutra opet na stazu. Roštilj na vrhu planine kontinuirano gori, liftovi se obrću i tako sve dok ima snijega, do proljeća, kada se sve te skule vrate kući i smjeste u podrume da čekaju sljedeću ski sezonu. Na planinu se išlo bez obzira na vremenske uvijete i prognozu. Magla, sunce, vjetar, hladno, toplo, mi smo uvijek prvi na liftu i plazaj do zadnje žice.
Oluja na Jahorini. Puše onaj neki vodoravni vjetar koji prolazi i kroz skafander i kroz kosti. Snijeg pada ko da nema sutra. Vrijeme je toliko odvratno, da je čak i moj stari odustao od skijanja. Sklonili smo se u kafanu obližnjeg hotela. Stari i stara piju kafu. Drale i ja dobili smo po čaj i tufahiju. Kuhana jabuka taman slatka, ali najvažnije je da u tufahiji ima dosta oraha, ako fali – ne valja. Pijemo čaj i kao optimistično čekamo da se smiri oluja, koja će očigledno trajati danima. Stari mi pokazuje neke ljude koji sjede dva-tri stola od nas.
“Ono ti je naša najbolja grupa, Bijelo dugme. Eno ti ga Brega… Alen… onaj je Ipe, on ti je bubnjar, pored njega ti je…”
Sjedim sa Bregom u njegovoj vikendici. Jedemo kupus kalju i pričamo o pjesmi. Trudim se da što manje izgovaram i što više slušam. Sve me zanima. Kako je Dugme sedamdesetih snimalo album u londonskim studijima, kako je radio Žute dunje s Davorinom Popovićem, otkud ideja da radi trubačku muziku, šta konta o žanru Balkan beat, kakva su mu iskustva sa turneja u Južnoj Americi? Majstori poput njega ne pričaju puno, pa mi svaki ovakav razgovor dođe kao tri semestra muzičke akademije, odsjek kompozicija i muzička produkcija.
Ona kupus kalja grije stomak, a razgovor podgrijava neurone. Ipak, na momenat, pogled mi preko tanjira, odluta kroz balkonska vrata: Oluja na Jahorini. Puše onaj neki vodoravni vjetar koji prolazi i kroz skafander i kroz kosti. Snijeg pada ko da nema sutra. Kao da na vrhu nepca osjetim okus slatke kuhane jabuke i oraha sa šlagom a stari govori:
“Ono ti je naša najbolja grupa, Bijelo dugme. Eno ti ga Brega… Alen… onaj je Ipe, on ti je bubnjar, pored njega ti je…”
Jebiga, life is not a candy, ali tu i tamo, čovjeka sudbina počasti dobrom tufahijom sa dovoljno oraha. Ako fali – ne valja.