Biblioteka Zabrđe
Tokom osamdesetih godina odrastali smo uz dva televizijska programa, prvi i drugi program Televizije Sarajevo. Nije bilo previše stranog zabavnog sadržaja, ako ne brojimo ruske crtiće i češke filmove za djecu. Uglavnom se svodio na film petkom i subotom naveče, seriju nedjeljom u dva popodne i crtani prije Dnevnika. Američki filmovi bili su rijetkost.
Kao i svakog petka u Oslobođenju bi izašao dodatak, TV program za sljedeću sedmicu. Večeras u 8:15 na rasporedu je američki film, Rocky 2, jebote! Čitav dan se mentalno pripremaš za takav spektakl. Na velikom odmoru, u školi, prepričavamo najbolje scene iz prvog dijela, u granapu se kupuju koka-kola, čips, eventualno i rum-pločica, sve ono što će film učiniti još većim nego što jeste. Spremni smo. Buraz i ja smo se namontirali, čekamo da stari završi sa nerviranjem i psovkama upućenim zločestim funkcionerima koji od narodnih para prave vikendice u Neumu. Dnevnik se završava, kreće EPP. Optima Modriča ima dugačku igranu, visokobudžetnu reklamu kojoj kao da nema kraja. Pozdravljamo idejnog tvorca reklame za Cipiripi koji je u svega dvije sekunde objasnio koji je najbolji čokoladni namaz… i evo ga, sad će Rocky. Sipaj kolu, otvaraj čips i baš u tom trenutku neodgovorni dio ženskog dijela porodice traži svoja prava.
Na prvom programu je “Bolji život”. Mama i baba položiće svoj život u borbi za “Bolji život”. Nema šanse da propuste najnovije doživljaje Gige Moravca i porodice Popadić. Kreće svađa. I jedna i druga strana iznose svoje argumente. Živimo u vremenu u kojem nema repriza, nema da stisneš daljinski pa vratiš program i gledaš šta ti je kurcu ćejf. U osamdesetim se živjelo sad, u ovom trenutku, sad il’ nikad, nije bilo popravnog. Glasnu prepirku prekida stari koji uzima ulogu medijatora. Predlaže Vance-Owenov plan i nudi rješenje za ovaj televizijski konflikt.
“Kompromis je bolan, ali neophodan”, reče stari dok prebacuje na prvi kanal.
“Bolji život” traje pola sata, a Rocky 90 minuta. Žene će odgledati Popadiće, on obećava da neće krenuti ni odjavna špica u kojoj Dado mali top Topić pjeva kako želi da zgrabi život poput tigra, jer to nije dječija igra, prebacićemo na Rockyja i odgledati sat vremena. Kompromisi su teški. Kompromisi ostavljaju duboke traume, pogotovo na djecu. Kako ću sutra u školu, a da ne znam šta se i kako zakuhalo u prvih pola sata filma. Zašto je Apollo pristao na revanš? Kako je Rocky trenirao? Je l’ se Adrian puno sekirala, jer je znala da Rocky boksa kao svaki autsajder, tako što primi hiljade udaraca, ali tvrdoglavo odbija da padne, jer on se ne bori za titulu, on boksa za sve nas, luzere. Raja će sutra na velikom odmoru znati, a ja ću zbog jebenih Popadića zauvijek ostati u magli neznanja. Nije “Bolji život”, nego kurčev život, u kojem mi autsajderi stalno moramo pristajati na kompromise.
Traume ostaju zabilježene negdje duboko u sistemu. Moj Rocky PTSP isplivao je mnogo godina kasnije. Pojavljivao se povremeno, ali ja nisam shvatao obim problema koji nosim. U novom, demokratskom sistemu su video rekorder ili DVD postali standard u svakom domaćinstvu, satelitska antena je bila prilično normalna pojava, a na televiziji desetine TV kanala na kojima stalno ide neki američki film. Nisam uopšte primijetio da kad god vidim bilo koji dio Rockyja na televiziji ostanem prikovan za ekran i traumatiziran gledam do kraja dok se u podsvjesti vrti strah od žena koje hoće “Bolji život”.
Tamo negdje početkom dvijehiljaditih upoznao sam svoju Adrian. Ljubavna veza se rasplamsala. Počeli smo da živimo zajedno. Živjeli smo od njene plate. Ona je radila, a ja luzer, tipični autsajder pokušavao sam da izgradim muzičku karijeru. Moja Adrian ušla je u moj život u momentu kada se bend Adi Lukovac & Ornamenti raspao, a zajedno sa njim i svi početnički planovi koje sam imao. Bio sam ponovo na početku. Napraviću novi bend od ljudi iz Sarajeva i Zenice. Zvaće se Dubioza Kolektiv. Bio sam spreman da radim, treniram i kao Rocky primim, ako treba hiljade udaraca, ali moram doći do svog cilja. Moja Adrian vjerovala je u mene. Mene je bilo stid što živimo od njene plate, ali ona mi je dala krila. Rekla je da to što radimo ima smisla, zvuči dobro i da ćemo živjeti od njene plate koliko god bude trebalo, ali da ne odustajem. Tada čujem poznate fanfare koje sviraju u pozadini kada se Rocky budi, oblači ohrndanu trenerku i izlazi u snijegom pokrivenu hladnu mahalu. Počinje da trči, prvo polako, a onda sve brže. Komšiluk ga pozdravlja, piljar mu dobacuje jabuku. Zet koji radi u mesari otvara hladnjaču. Rocky toliko mariše one juneće polutke da Pauli mora da ga zaustavi da ih ne isfašira. Na kraju se uz milion stepenica penje do Filadelfijskog muzeja umjetnosti, podiže ruke u zrak, spreman na sve ono što ga čeka u bliskoj budućnosti.
Ali kao i u svakoj ljubavnoj vezi, ljudi za sobom vuku svoje traume, koje nesvjesno izvlače na površinu kada se osjete nesigurnim.
Spremamo se za večernji izlazak, mislim ona se sprema. Dileme, šta obući, šminka, frizura i sve ostalo što spada u ritual. Kao i svaki muškarac, već odavno spreman upalim TV dok ona odluči da je ipak najbolja ona zelena haljina koju je prvu probala. Šaltam kanale, kad ono Rocky 3. Upadam na dio u kojem on žali što je ispo pizda i nije trenirao, jer se bahatio zato što je ušo u pare, a fino mu je trener Mick govorio da to tako ne ide i da će mu Toljaga Lang dat po pički. Rocky zijani meč, a Micka prekine hercika u svlačionici. U to moja Adrian ulazi u dnevni boravak i kaže:
“Ajmo, ja sam spremna.”
Šta si, bona, spremna?!
Micka srce prekide, saće Rockyja Apollo odvest u svoju mahalu u LA. Tamo će ga naučiti sve svoje bokserske folove, pa će ga Rokac prestići u trci na plaži dok preko slo-mo snimka slušamo “Aj Of D Tajgr”, a onda će odrat Toljagu Langa od batina.
Kome si, ba, spremna?!
Neće mene opet ženski lobi jebavat da propustim Rockyja. Mislim, jesam tricu gledo jedno hiljadu puta, ali to mi je omiljeni nastavak najbolje filmske franšize na svijetu. U meni vrišti filmski PTSP. Pred očima mi otvorena kesa čipsa, kola koja lapi, oni balončići uzalud puckaju u čaši, dok čekam da Giga Moravac i njegovi Popadići konačno odjebu sa ekrana, pa da prebacimo na Rockyja.
To nam je bila prva svađa. Ona me u nevjerici pitala da li sam uopšte normalan. Gledam neki idiotski film, a prijatelji nas čekaju. Ona ne shvata da moj PTSP svi psiholozi svijeta, pa ni Gabor Maté ne mogu da shvate. Svađali smo se dugo i glasno, prvi put.
Izmoren od dreke, poslije verbalne bitke, pun emotivnih modrica pogledao sam je i u sebi rekao: ADRIAAAN, ko Rocky u dvici kada ga Apollo nalupa, ali on sve izdrži, pobijedi, a onda pogledom nađe nju. Ona je bila njegova inspiracija da pokaže, da ponekad i autsajder može pobijediti, ako ima nekoga ko vjeruje u njega.
Ugasio sam TV bez obzira što u tom momentu Toljaga Lang dobija marisanu koju će za života pamtiti.
“Kompromis je bolan ali neophodan”, fino je stari objasnio.