Biblioteka Zabrđe
Kažu da fudbal i natalitet obično stoje na suprotnim stranama. Koliko puta ste čuli priče komšinica u, na primjer, frizerskom salonu:
– Jebem ti i fudbal i loptu. Onaj moj hajvan neće ni da me pogleda. Ja se neko veče napucala, i haltere nabacila, pa mu se namještam, naguzujem, a on me samo pomače u stranu, kaže: “Ama ženska glavo, šta ti je bona, vidiš da u produžetke ulazimo!!!”
Kod mene je, s druge strane, natalitet direktno vezan za fudbal. Imam i dva živa dokaza za to. Prvi dokaz datira od 15. oktobra 2013. kada smo se u Brazil plasirali golom Ibiševića, a istog dana je bilo planirano rođenje mog sina, koji zbog gola dobi ime Vedator. Drugi dokaz: kada smo se u Zenici drugi put plasirali na Mundijal – na rođendan moje ćerke Asje.
Sergeja Barbareza upoznao sam prije malo manje od dvadeset godina. Dubioza je bila na turneji po Njemačkoj. Kada smo stigli u Hamburg pozvali smo Kapitena sa velikim K da dođe na koncert, a pošto smo imali slobodan dan prije nastupa, ponudio nam je da nam malo pokaže grad. Dok smo šetali objašnjavao nam je, kako je ta čaršija na sjeveru Njemačke, podijeljena na HSV, u kojem je on napravio najveće stvari u fudbalu i St. Pauli, onaj drugi gradski tim koji je poznat po fanatičnim navijačima iz istoimenog kvarta.
Sergej je bio tip igrača koji je uvijek u prvom planu imao fair play. Igrao je srcem i uvijek pošteno. Svi su ga poštovali, jer se nikada bez razloga nije valjao ni u blatu fudbalskih terena u pokušaju da simulira faul, ali ni u blatu nacionalizma u pokušaju da ostvari neki sitni ili krupni šićar za šta nacionalizmi, uglavnom i služe. U Bosni i Hercegovini nije dijelio ljude na Srbe, Hrvate i Bošnjake, pa zašto bi onda u Hamburgu dijelio ljude na HSV-ovce i St. Paulijevce.
St Pauli kvart, koji je osim po milion klubova, kafana i vrlo živahnom noćnom životu, poznat i po navijačima ljevičarske provenijencije koji, na primjer, praznik rada, Prvi maj, ne slave uz grah i rotacije janjaca, nego uz policijske rotacije. Svake godine naprave demonstracije u kojima često i skrše pola grada u borbi za radnička prava. Igrači HSV-a ne zalaze baš često u St. Pauli, nije im najprijatnije tamo.
Osim Sergeja. Za njega ta pravila ne važe.
Čini mi se da je bila neka prohladna, kasna jesen, pa smo vrlo brzo hamburške turističke atrakcije zamijenili ugostiteljskim atrakcijama. Po St. Pauliju smo išli od kafane do kafane, dok nam je El Capitan Barbarez, objašnjavao pankerska pravila i istoriju kvarta. Kafana je mjesto na kojem se najbolje može izmjeriti nečiji status. Čim bismo ušli na vrata nekog ugostiteljskog objekta, sve glave bi se okrenule prema fudbaleru koji se friško oprostio od najvažnije sporedne stvari na svijetu. Bez obzira što je u HSV-u proveo svoje najvažnije igračke godine, što je u svojoj prvoj sezoni u Hamburger Sport Vereinu bio najbolji strijelac Bundes lige i što je jedna od istinskih ikona tog kluba, u rivalskom klubu iz St. Paulija ima apsolutno poštovanje i igrača i navijača.
Danas ima puno fudbalskih zvijezda. Taj status, osim dobrim igrama, često je uslovljen sponzorskim ugovorima, lajkovima i foloverima na socijalnim mrežama. Uz to ide obavezna žuta štampa koja uključuje afere sa manekenkama i influensericama. Današnje zvijezde često budu i padalice. Padaju, brate, i na najmanji kontakt u potrazi za jeftinim faulom.
Zato Sergej nije bio fudbalska zvijezda, Sergej je fudbalska legenda.
Kada je postao selektor reprezentacije dobar dio javnosti ga je osporavao. Hoće to kod nas tako. Poput one plave ribice po imenu Dory iz crtanog filma Nemo, koja ima memoriju od dvije sekunde, naša raja brzo zaboravi fudbalske majstorije i kapitensku veličinu iz Barbarezovih reprezentativnih nastupa. Prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini živi, ugrubo, oko tri i po miliona selektora fudbalskih reprezentacija, od kojih većina ima hiljadu primjedbi i savjeta vezanih za Sergejevo vođenje nacionalnog tima.
Hercegovačka tvrdoglavost, njemačka sistematičnost, ali prije svega fudbalsko znanje je ono što Barbareza, ali i sve nas za njim, odvelo na svjetsko prvenstvo.
Ne znam za Barbareza, ali meni se čini da sam otkrio recept kako ćemo se plasirati na svako sljedeće fudbalsko prvenstvo. Stvar je jednostavna. Svaki plasman Bosne i Hercegovine na Mundijal, bio je vezan za rođenje jednog mog djeteta. Već sam javno obećao, da će moje sljedeće dijete koje se rodi, bez obzira da li je dječak ili djevojčica, nositi ime Sergej. Ma nek se preziva i Barbarez ako treba, samo da se plasiramo.
Kvalifikacije za evropsko fudbalsko prvenstvo počinju u martu 2027. godine.
Ženo, čuvaj se, plasiraćemo se sigurno!