Amilina i Mikijeva abeceda
OOO ooo
Opera
Ozbiljna stvar. Jednom su me vodili u operu i ništa nisam shvatio. Kad gledam neku operu na TV, onda skroz smanjim ton i gledam kako pjevaju. Kad pjevačica napravi usta u veliki krug, znam da pjeva OOOOOOOOOOOOOOOO.
Kad budem veliki, operu ću slušati pažljivo, časna riječ, a sad je slušam da bih naučio slovo O. O je debeljuškasto kao operska pjevačica, kao ogroman oval pun raznog voća, mada može i da nije razno ako su banane.
Kad gledamo neki ljubavni film, moja sestra stalno govori OOOOOOH.
O imaju oholi i opasni tipovi koje crtam u svojoj svaštari.
Kad izgledaju previše oholo i opasno, ja ih lijepo izbrišem. Opasan sam i ja!
OOO ooo
Obaveze
Uh. Obaveze! Svi kažu da moram imati obaveze iako sam još mala: obavezno u školu, obavezno kupanje, obavezno spavanje, obavezno spremanje sobe, obavezno zubaru, obavezno učenje… A što nije obavezno da se pojedu bar tri sladoleda dnevno? Ili da se leži na livadi na suncu po cijeli dan? Ili da se kupuju cipele i haljine svake sedmice? Ili da djevojčica ima trideset lutaka odjednom? Ili da raspust traje pola godine? Ili da svako dijete ima barem po jednog kućnog ljubimca? Kad ne bi bilo slova O, da li bi obaveze i dalje postojale? Eh… Ali O je tu, nesumnjivo, pa su i obaveze tu… Meni i ne padaju tako teško kao mome bratu – takvi su dječaci. Ja svoje obaveze izvršim iako mi je mrsko, a on samo ponekad: na primjer, on sobu pospremi jednom u mjesec dana, a ja dvaput. Ali, čarobna mama, pošto sve vidi i zna, mene nagradi čokoladom jer sam ispunila obavezu, a njemu ništa! Pa nisu ni te obveze tako teške kad ima neko da vidi i da te nagradi ako ih ispuniš, ha? Razmislite o tome, oooobaveznooo!