Amilina i Mikijeva abeceda
ŠŠŠ ššš ШШШ шшш
Šuma
Jednom smo svi zajedno išli u jednu šumu iznad grada, to je bilo super. Šuma je bila divna, borova, svi su borovi izgledali kao kakva dostojanstvena gospoda. Ponegdje je bilo gljiva, a pošto tata zna koje nisu otrovne, kad smo došli kući napravio je nešto krasno za jelo. „Čestitam, dušo, nismo se otrovali“, rekla je otrovno mama, a onda se ipak nježno nasmiješila tati. Brat i ja smo u šumi brali jagodice, prvi put sam vidjela jagode iz prirode a ne sa pijace – kako je to bilo sjajno! Šuma šušti (šuššuššuš!), daje ti hlada, daje drvo za pravljenje papira, daje ti odmor od benzina i automobila – čudo jedno. Kad imam neku šašavu ideju, nana mi kaže: „Ti si moj šuma-šuš“, što znači da sam nešto kao pjesnik, kao tetka, što mi se sviđa. Šuma je ljepota Božija; ako je niste nikad vidjeli, odmah se pokupite i sa roditeljima – pravac prva šuma! Može i šumica, i šumičica, sa nekoliko drveta, ali samo da udahnete to duboko zeleno, duboko mirno, da vam se duša razgali! Šumite sa šumom!
ŠŠŠ ššš ШШШ шшш
Šuškanje
To stalno rade djevojčice: po cijeli dan šuš, šuš – šapuću i hihoću se, a meni neće ništa da kažu.
Šta li to stalno šuškaju te djevojčice?
Čak i kad se nekad – priznajem! – prišunjam pred vrata, one šuškaju tako tiho da ništa ne mogu da čujem osim hi-hi-hi.
Mama i tata nekad kažu: Šuška se da će onaj biti smijenjen. Ja ne znam ko je “onaj” i ne znam šta znači “smijenjen”, ali znam da je šuškanje ono što se ne govori na Dnevniku nego negdje tajno.
I šuma šuška, ali to je jedno drugo šuškanje.
Š je šarmantno: šuška u šumskom lišću, a zavodnički šapće u šampitama.
Što god ima šareno, tu se smjestilo Š.
Šaljivo i šandrcavo Š!