„Nas ima 33 miliona pa razumijem zašto nam je ovako, ali šta je problem s vama kojih je tek 3 miliona?“, pita me vodič Domingo dok stojimo na brdu iznad Cusca i posmatramo grad u dolini što se uzdiže obronkom kojim dominira natpis Viva el Perú. Sliježem ramenima i ne znam zašto pričam o korupciji dok sam 11.000 kilometara daleko od kuće. Ali nije do mene… Domingo je obilazak starog dijela Cusca započeo izvinjenjem što do hotela dolazimo preko gradilišta, preskačući kamene kocke kojima se popločava ulica. Smješteni smo u aveniji Pardo, popularnoj Šetnici heroja sa spomenicima šestorici junaka Perua u kojoj su se običavali održavati vojni defilei. Međutim, već četiri godine traje popločavanje ulice. Na više od 400 metara dugom gradilištu danima smo susretali tek desetak radnika. Kod nas predizborni radovi bar kraće traju.
Pokazuje nam zanimljive lokalitete koje vidimo s brda, kao i prazne zgrade nove bolnice, izgrađene prije 14 godina i nikad useljene. Kaže da u gradu živi preko pola miliona stanovnika odnosno milion i po u širem gradskom području. U Cuscu su tek dvije javne bolnice, jedna od njih već deceniju i po u privremenom neuslovnom objektu, nedovoljnog kapaciteta za potrebe stanovnika. Sjećam se kako su se, u doba korone, Peru i Bosna i Hercegovina nalazile jedna ispod druge na listi zemalja sa najvećim brojem zaraženih ili umrlih na milion stanovnika. Zdravstveni sistem u zemlji je tada doživio kolaps, a u skupim privatnim bolnicama u Cuscu bolnički dan je koštao 15.000 sola (oko 7.300 KM). „Ko ima novca liječi se privatno, ko nema, čeka da dođe na red. Peruanci“, priča Domingo, „baš i nemaju običaj postavljati pitanja na koja znaju da neće dobiti odgovor.“ Ne želi se sjećati tog vremena, a ja dalje ne pitam.
Ne pitaju ni oni već godinama o kvaliteti vode sa česme koja je loša i za domaće i za strane želuce, kao i u većini drugih južnoameričkih zemalja. Ne piju je osim ako nije filtrirana ili prethodno prokuhana. Čak se u ugostiteljskim objektima i led pravi od flaširane vode, jer ne žele loše ocjene turista. A ovdje je sve podređeno turistima. Peru je prošlu godinu završio sa 3 milijarde američkih dolara prihoda od turizma (u usporedbi sa milijardom ostvarenom u prethodnoj godini) što je tek polovina prihoda koju je ova država imala od turizma u 2019. godini, prije pandemije. Turisti se polako vraćaju, ali nedovoljno brzo za veliki broj stanovnika koji žive i zavise od turizma.
I u Cuscu i u Limi susretali smo Peruance koji su nam prilazili na ulici samo da zažele dobrodošlicu, čak i oni koji govore samo španski. „Dobro došli u Peru!“, dovikivali su i mlađi i stariji, a mi bismo, nenavikli, na svaku pretjeranu ljubaznost reagovali s oprezom. Čak i kad smo autobus čekali na pogrešnoj stanici a ulični prodavac pokušavao rukama i nogama objasniti da naša stanica nije tu gdje stojimo već na drugoj strani ulice, prije sam pomislila da je kakav skriveni motiv iza njegovog pretjeranog truda da nas usmjeri na pravi put nego prosta ljubaznost. Jorge nas je već prvi dan upozorio na džeparoše. „Naši momci su pravi mađioničari!“, govori dok ulazimo u javni prevoz u kojem i lokalci ruksake nose s prednje strane tijela, grle svoje cekere i torbe ili novčanike i telefone nose u posebnim prslucima koji im ostavljaju slobodne ruke. I dok je u Limi, metropoli od 11 miliona stanovnika, veći oprez poželjan, u Cuscu sa tek desetinom tog broja stanovnika, već smo opušteniji. „Ovdje svi vole turiste. Od njih žive“, pojašnjava Domingo, a ja razmišljam o našoj nepovjerljivosti i sklonosti paranoji.
U oba grada prisustvo policije vrlo je primjetno. Tu su zbog turista ali i zbog demonstracija koje su mjesecima uobičajene u mnogim gradovima a razlog je smjena na vrhu države. U pitanju je predsjednička fotelja u kojoj trenutno sjedi predsjednica. U glavnom gradu su zaštitne policijske ograde postavljene oko trgova i ulica u starom dijelu grada, ulaz na glavni trg Plaza de Armas moguć je samo iz jednog pravca. „To je zbog terorista“, dobacuje jedan od prolaznika dok pita odakle smo. “Nemamo puno gostiju iz Bosne”, reći će, a čut ćemo to više puta, kao što će i Peruanci često spominjati Modrića i Đokovića kako bi pokazali da znaju gdje geografski smjestiti Bosnu. Pitam se gdje bismo mi smjestili neku peruansku pokrajinu od 3-4 miliona stanovnika.
Domingo kaže da nije pretjerano važno ko je na čelu zemlje. Peru je u sedam godina imao šest predsjednika i tri različita saziva parlamenta. Predsjednik ili predsjednica, lijevi ili bivši lijevi koji su preko noći postali desni, potpuno je svejedno sve dok je korupcija totalna. U jedno su sigurni – u vlast i državu ne mogu se pouzdati. Kvalitetno zdravstvo i školstvo valjda su među prvim žrtvama korupcije. Obrazovanje u peruanskim javnim školama je iznimno loše, malo je nastavnika – previše učenika, a privatne osnovne, srednje škole i fakulteti nude kvalitetnije obrazovanje a pri tome, ako je vjerovati riječima našeg vodiča, vode računa da ne izgube licence ministarstva jer u suprotnom ostaju bez novca.
Prosječna plata je 1.200 sola, oko 600 KM, i znatno se razlikuje od zvaničnog prosjeka. I to zvuči poznato. Cijene hrane su slične našima, u restoranima namijenjenim turistima znatno veće nego u malim uličnim restoranima i na štandovima na kojima se hrane isključivo domaći. Lokalna hrana razlikuje se od regije do regije, a Peru često nazivaju gastronomskom prijestonicom Južne Amerike. Od sevičea (a Peruanci smatraju pravim samo pikantni) do pečenih zamoraca (koji su posebna priča), od kukuruza do krompira, kinoe, povrća i riže uz obavezan dodatak lokalnog začina čudnog imena. Najviše su mi se svidjele ljute pržene punjene paprike. Slatko-slane kombinacije koje su donijeli kineski doseljenici u potrazi za zlatom i boljim životom, uobičajene su kao i chifa restorani koji su gotovo na svakom uglu. Kreolska juha, lomo saltado (slana pržena govedina), ají de gallina (začinjena piletina), anticucho (grilovano goveđe srce) i empanade na gotovo su svakom jelovniku. Odresci i burgeri od mesa alpake rjeđi su i ne spadaju u tradicionalnu kuhinju, na menijima su samo zbog turista.
Egzotično voće prodaje se i na uličnim štandovima, kao i sokovi. Čiča morada je sok od kuhanog ljubičastog kukuruza, uz dodatak šećera i začina. Šećer je omiljen, što u slano-preslatkim kombinacijama hrane, što u zaslađenim napicima. Najprodavanije gazirano piće je Inca kola, danas u vlasništvu Coca-Cole. Inca kola je žuto, bistro gazirano piće, gotovo fluorescentne boje; ima veći procenat šećera nego originalna coca-cola, a okusom podsjeća na pretjerano slatku žvakaću gumu. Najveći proizvođači i distributeri flaširane vode u Peruu su, ako je suditi po ponudi lokalnih prodavnica, opet Coca-Cola i Pepsi.
Lokalni specijalitet i omiljeni obrok Peruanaca s kojima smo razgovarali je bez premca zamorac na ražnju. Ove životinje uzgajaju se u domaćinstvima, male su a i zgodne za brzi uzgoj. Dok putujemo od Cusca prema arheološkom parku Pisac, sa Benjaminom i Domingom, pričaju o tradicionalnom načinu pripreme zamorca koji podrazumijeva punjenje životinje aromatičnim lokalnim biljem (komplikovanog i nikad zapamćenog naziva), a nakon okretanja na ražnju servira se sa krompirom i paprikama. Najukusniji su (ko voli) sa umakom od čili papričica i jedu se rukama. Dok prolazimo „peruanskom Jablanicom“ ispred restorana u kojem prave „najbolje zamorce“ dočekuje nas dva metra visoka figura nasmijanog zamorca širom raširenih ruku. „Danas slatko, sutra slano“, čujem fantomski glas kralja roštilja s Ilidže. Na tanjiru prvo vidim kandžice, a Domingo sklanja glavu zamorca „da ne izgubimo apetit“. Nakon dva zalogaja suhe prepečene kožice i tri milimetra mesa blijedog ukusa, prelazim na krompir kojeg u zemlji njegovog porijekla ima više od 3.000 različitih vrsta. Ispred Dominga i Benjamina hrpice su oglodanih koščica. „Kada je svinjetina koštala 4-5 sola, zamorac se prodavao za 10. Zato se i priprema samo u posebnim prilikama. Ako ti je rođendan, tad imaš pravo pojesti cijelog zamorca!“ Ručak završava čašicom domaće rakije od anisa. Zapravo, sa dvije čašice, treću me je bila sramota tražiti.
Prije nastavka putovanja za Ollantaytambo, gdje počinje Macchu Picchu pustolovina, točimo gorivo. Galon košta 17 sola (1 litra ≈ 2,20 KM). Ceste podsjećaju na lokalne bosanske puteve, sa razlikom da su vozila stara nekoliko decenija, iskuckana i izgrebana sa svih strana. Na cesti je u jednom pravcu onoliko vozila koliko se uspije ugurati u trake bez obzira na broj traka. Prednost imaju automobili a ne pješaci. Na zelenom ne prelazite sve dok posljednje vozilo koje skreće ne prođe. Naučili smo to na malo teži način kad smo prelazeći na zelenom, na pješačkom prelazu izazvali sudar. Vozilo se zaustavilo da nas propusti a vozač drugog nenavikao da se staje pješacima je završio bez desnog fara, udarivši u vozilo ispred. Kad su poletjeli komadići plastike, a ostali vozači sirenama počeli negodovati zbog zastoja, izgubili smo se u nepoznatom pravcu.
Ako putujete turističkim vozovima, peruanska željeznica najbolja je na svijetu. Ali ako se odlučite za lokalne linije, teško je naći riječi kojima se može opisati bahatost, arogancija, besmisao i bezobrazluk državne željeznice. (Nešto poput kupovine karata za jutarnji voz Sarajevo-Mostar od prije 15 godina. Ali na entu). Turisti preko agencija vozne karte mogu kupiti i mjesecima unaprijed dok Peruanci to mogu uraditi samo direktno, na šalteru, prije polaska voza. Svjedočili smo kako stotinjak Peruanaca čeka na svoju voznu kartu za krcati voz sa lošom uslugom dok turisti uživaju u komforu vistadoma – voza sa panoramskim pogledom, u besplatnom piću i snekovima, peruanskoj muzici i audio informacijama o mjestima kojima prolazimo, izvrsnoj usluzi stjuarda i stjuardesa koji govore nekoliko jezika, prodajnoj modnoj reviji odjevnih predmeta od vune alpake po cijenama nižim nego u prodavnicama, kratkom igrokazu pod maskama… Istina za 30 puta veću cijenu (300 sola: 10 sola). Vistadome u agencijama nazivaju vozom za srednju klasu, dok recimo vožnja Belmond Hiram Bingham vozom, nazvanim po „pronalazaču“ Macchu Picchua košta desetak puta više. Preciznije oko 370 puta skuplje od lokalnog voza od desetak sola. Postoje još i opcije prve klase i „privatnog“ voza, ali nema potrebe. Najjeftinija spomenuta opcija nije dostupna turistima jer se za kupovinu ovih karata mora imati peruanska lična karta.
Vrlo slično kao i kod nas – sve po sirotinji. Između 2004. i 2019. siromaštvo je zahvaljujući snažnom ekonomskom rastu palo s 59% na 20%, iako je ta brojka porasla na 26% zbog pandemije. Danas ima više siromašnih nego prije zdravstvene krize. Na ulicama Cusca, Ollantaytamba i Aguas Calientesa, za razliku od Lime, ne viđamo ni prosjake ni beskućnike, ulice su čiste, svira muzika, na prvu zvuči kao tradicionalna muzika na peruanskim instrumentima. Na drugu – Kondorov let. Na treću – sviraju se američki hitovi osamdesetih, a ispred uličnih muzičara koji pjevaju uz matricu sa zvučnika držeći u ruci antare ili siku, brdo CDova sa američkim obradama. Inače, Kondorov let nezvanična je himna Perua. Pjesmu je napisao Daniel Alomía Robles u drugoj deceniji 20. stoljeća, a proslavili su je Simon & Garfunkel, odnosno Paul Simon koji je napisao tekst na engleskom. U međuvremenu ga je tužio Roblesov sin, ali pjesma je osvojila svijet a danas se pretpostavlja da ima više od 4.000 verzija melodije i 300 različitih tekstova.
Imamo slobodan dan u Cuscu te odlazimo u kupovinu suvenira. Spremni smo za cjenkanje po onoj čuvenoj jevrejskoj: Najbolje se cjenkam za ono što mi ne treba. Dok odmaramo na klupi na trgu živopisnog San Blasa prilazi nam teta širokog osmijeha, sa srebrom obrubljenim prednjim zubima i nudi nam rezbarene ukrasne tikve. Nosi pun ceker suhih raznobojnih tikvica, veličine od jabuke do dinje. Neke cijeni jeftinije, neke skuplje, a najskuplje su one koje je svojom rukom izradio njen 84-godišnji otac. Te su navodno i najljepše. Ne bi u to bilo teško povjerovati da iste suvenire ne prodaje bar još 30 prodavaca po gradu kao što iste slike sa motivima Perua prodaje na desetine “slikara” i u Cuscu i u Limi i u svim drugim mjestima što ih pohode turisti. Svaki prodavac svojim je imenom potpisao radove koje prodaje a tehnike i radovi su toliko raznovrsni da je nemoguće da su djelo jednog umjetnika.
Nije ni važno na koncu, ali uživamo u cjenkanju i jedni i drugi, od srca se smijemo jedni drugima i sami sebi. Helem, platismo tek trećinu traženog iznosa i preplatismo tikve što će već naredne godine završiti u nekom ormaru kako ne bi skupljale prašinu. Nakon što je teta sa srebrnim osmijehom prebrojala novac i okrenula nam leđa, na njeno mjesto na klupi sjeda starija sitna Peruanka. Izvirujući ispod smeđeg vunenog šešira širokog oboda i u tradicionalnoj odjeći podsjeća na pahuljicu. Pokazuje nam kako tka kaiševe, narukvice i nesesere, priča tihim glasom, a drvenom iglicom kojom se pomaže pri tkanju po nadlanici ispisuje cijene svojih proizvoda, a kada i ona prebroji novac i krene dalje, sa klupe do javlja se prodavac slika koji kaže „Nemojte još ići, sad sam ja na redu!“
Iz Sarajeva stiže fotografija 12-kutnog kamena iz starog dijela Cusca koji navodno predstavlja 12 porodica važnih za Inke. Krećemo u potragu za kamenom. Saznat ćemo kasnije da je i to tek jedna od teorija koje nemaju pokriće a zanimljiva su priča za turiste. Hodamo strmim ulicama koje na trenutke podsjećaju na Bistrik i Vratnik, na ulazu u Cusco kapije su koje podsjećaju na vratničke, ulice su kaldrmisane jer skliske podloge nisu poželjne na ovim strmim obroncima. I dok pratim Deu koja prati mapu što će nas dovesti do ulice Hatunrumiyoc i kamena s 12 uglova, prilazi nam uniformisani službenik iz odjela za migracije i ljubazno traži pasoše. Dok pokušavam pročitati šta piše na njegovoj akreditaciji, naš susret kamerom bilježi njegov kolega. Kada ukuca naša imena u svoj tablet, na ekranu se pojavljuju skenovi pasoša sa podacima o mjestu i vremenu ulaska u Peru. Provjeravaju strance posebno strankinje koje u Cusco dolaze pronaći muža te se zadržavaju u državi duže od dozvoljenih 90 dana. Dakle, tako im izgledamo…
Iako je Peru jedna od najsiromašnijih zemalja Južne Amerike čija se ekonomiju još nije oporavila od covida 19, u nekim je segmentima u rangu razvijenijih zemlja. Kako je peruansko tlo iznimno trusno, Peru se nalazi u Pacifičkom vatrenom pojasu u kojem se desi 85% svjetskih potresa, velika pažnja se posvećuje sigurnosti. Tako u svim javnim prostorima, željezničkim stanicama, muzejima, školama, hotelima, postoje označene sigurne zone od potresa. Broj biciklističkih staza po gradovima svake godine je sve veći jer u zemlju dolazi sve više biciklista u potrazi za zahtjevnim stazama na visokim nadmorskim visinama. Biciklisti kažu da je Peru jedan od najljepših ali i najtežih biciklističkih izazova. U wcima velikog broja javnih prostora nalaze se kutije za odlaganje šprica a pažnju su mi privukli i inkluzivni natpisi na vratima toaleta na aerodromu Jorge Chávez u Limi – „za sve osobe sa ženskim identitetom“, odnosno „za sve osobe sa muškim identitetom“. Ovi natpisi našli su se u centru skandala u julu ove godine koji je izazvala žena koja se predstavila kao kršćanska politologinja a osim videa na TikToku uputila je i zvanični protest zvaničnicima aerodroma. O toaletima se raspravljalo i u parlamentu ali je donesen zaključak da je sve u skladu s Ustavom i zaštitom manjina. Sva procesirana hrana i piće u prodavnicama na pakovanju ima crne oktagone na kojima je bijelim slovima naznačeno da proizvod ima prekomjerne količine šećera, natrija, zasićenih masti, trans-masti i/ili kalorija. Na nekim se proizvodima nalazi i više osmokutnika, zavisno od sastava. Ovo označavanje hrane uvedeno je prije nekoliko godina najprije u Meksiku, a kasnije u Peruu, Čileu i Urugvaju i dio je akcijskih mjera kojima je cilj suzbijanje pretilosti i bolesti povezanih s prekomjernom težinom.
U Peru sam otišla s predrasudom da ću doći u bučnu, neuređenu, siromašnu zemlju punu kriminala, gdje ćemo se s prvim mrakom vraćati u hotel da ne bismo završili bez pasoša. Sve to me dočekalo, ali me dočekala i neodoljiva zemlja nevjerovatne ljepote, krajolika koji ne mogu stati u okvir fotografije, grandioznost nedostižna oku kamere, prizori koje nijedan video zapis ne može dočarati, šarenila koje stalno vraća osmijeh na lice. A najviše, tihi i blagi ljudi čija srdačnost i ljubaznost nadilaze sve do sada viđeno. Bilo je jasno – zaljubila sam se do ušiju.
I nakon što sam otišla iz Perua, ostala sam u nezaboravnom Peruu. Ne prestajem misliti o Peruu, i sjećati se boja i mirisa, ali ne jer sam redakciji obećala tri teksta. Ispunjavam obavezu sa zadovoljstvom u nadi da ću sačuvati bar dio uspomena i neispričanih priča prije nego zauvijek uteknu.
