Pariška hronika: Ovaj tekst me koštao 67 KM.
Kada sam prošle sedmice sa francuskim prijateljima planirala obilazak pariških pariserija odnosno slastičarni-pekara u potrazi za najboljim krempitama (jer moj novčanik i želudac ne mogu podnijeti svašta), namjera mi je bila pronaći savršen francuski klasik što se krije iza naziva mille-feuille, u prijevodu hiljadu listova.
Recept za ovu francusku slasticu prvi put se spominje u kuharici Françoisa Pierrea La Varennea iz 1651. godine, dodatno ga je usavršio Marie-Antoine Carême, francuski kuhar koji se smatra prvom međunarodnom zvijezdom u svijetu kulinarstva, a svoj zvanični debi doživio je 1867. godine kada se našao u prodaji u slastičarni koju je tada popularni kuhar Adolphe Seugnot, otvorio u ulici Bac, u današnjem 7. pariškom arondismanu, na lijevoj obali Sene.
Ovaj kolač pravi se širom svijeta, ali se naziva drugačije, porijeklo je očito sporno, kao i kad su mnoga druga jela u pitanju, međutim ako tražimo francusku poslasticu, onda važe stroga pravila koja kažu da mille-feuille čine tri sloja lisnatog tijesta, između je poslastičarska krema od vanilije, na vrhu je šećer ili glazura, poželjno sa uzorkom paukove mreže od čokolade.
Među Parižanima nema konsenzusa o najboljoj krempiti, i to s razlogom – francuska peciva i slastice standardno su odlična, posebno u vrhunskim patiserijama, te je najbolji mille-feuille pitanje lične preferencije. Mogu se kupiti u gotovo svakoj patiseriji, obično su nešto skuplje od tri eura u lokalnim, oko sedam eura su u čuvenijim slastičarnama, a koštat će iznad devet eura ako vam mille-feuille posluže u cafeima izvikanih patiserija.
Od potrage za najboljom odustala sam nakon šeste pojedene krempite (ne u istom danu!) jer bilo bi to putovanje bez kraja i konca, ali ako vas put nanese, najbolje krempite potražite u rue du Bac, ulici u kojoj ih je Seugnot prvi put ponudio kupcima, i u obližnjim ulicama. Bez obzira da li volite karamelizirano ili obično lisnato tijesto, kremu sa manje ili više vanilije, tamo ćete naći ono po što ste došli.
NOMAD – Đana Karavdić: Pariška hronika
Štakori Pariza
Somuk
Skriveni dragulj Pariza
Protest kao demokratska rutina
Šta bi Monet objavljivao?