Pariška hronika
U Parizu živi nešto više od 2 miliona stanovnika a procjenjuje se da na ulicama, u parkovima, podrumima i pariškom podzemlju ima više od 4 miliona štakora.
Nije ovo neuobičajen problem svjetskih metropola kakav imaju i New York i London i Singapur, ali ipak ne u tolikoj mjeri kao Pariz. Ovo je problem sa kojim se francuski glavni grad susreće već duže vrijeme a pravoj invaziji štakora i njihovom izlasku na površinu doprinijelo je nekoliko faktora.
Stručnjaci tvrde da stari kanalizacioni sistemi građeni od opeke, a takav je pariški, izgrađen u 19. stoljeću, pogoduju razmnožavanju i povećanju populacije štakora, jednako kao i češće poplave Sene ali i gradnja i rekonstrukcijski radovi koji se izvode u Parizu a koji su štakore istjerali na površinu.
Tako su u samom središtu grada, u 1. arondismanu od 2010. do 2016. godine neprekidno izvođeni radovi na velikom tržnom centru Forum des Halles koji se nalazi na mjestu nekadašnjeg Trbuha Pariza, kako je Émile Zola nazvao u svom romanu glavnu parišku tržnicu koja se na tom mjestu nalazila još od 12. stoljeća. Uz tržni centar vršeni su i radovi na podzemnoj željeznici, kao i na velikom trgu između ulaza i crkve sv. Eustahija a na čijim se zelenim i drugim površinama, iako redovito održavanim, mogu vidjeti štakori u svako doba dana i noći. Nije zanemariv ni broj ljudi koji svakodnevno prođe podzemnim i nadzemnim dijelom Les Hallesa: 150.000 ljudi dnevno podsjeti tržni centar koji je povezan sa tranzitnom metro i željezničkom stanicom Châtelet-Les Halles kroz koju svakog radnog dana prođe 750.000 putnika.
Nakon terorističkih napada u Parizu, ulične kante za otpatke zamijenjenje su metalnim držačima sa plastičnim vrećicama koje su svega nekoliko centimetara izdignute od površine. Bila je to jedna od antiterorističkih mjera koja je, pokazalo se, koristila porastu broja štakora kojima je hrana postala lakše dostupna.
U Parizu ima 30.000 uličnih kanti za smeće, a gradske vlasti su lani tek 10% ovog broja zamijenile ponovo čvrstim i zatvorenim, ovoga puta elektroničkim kantama pod parolom “učiniti vaš grad ugodnijim i čišćim”, dok su u prošloj godini izdvojile ukupno milion i po eura za borbu protiv štakora.
Nove kante za smeće odnosno “pametne” kante spremnici su sa elektičnim kompresorima, a napajaju se pomoću solarne ploče smještene na gornjoj površini kante. Zahvaljujući senzorima, kada se kanta napuni do određenog nivoa, aktivira se kompresor koji sabija otpad u kanti i na taj način u nju stane 4-8 puta više otpada nego je uobičajeno. Kada se kanta napuni, šalje obavještenje komunalnom preduzeću da je vrijeme za njeno pražnjenje. Ovakve pametne kante koje su već ranije postavljene na ulicama Brisela i Dablina, naprimjer, smatraju se pametnim načinom upravljanja otpadom jer ostvaruju brojne uštede a pokazale su se efikasne i kada je u pitanju smanjenje broja glodara.
Iako postoje pretpostavke da broj štakora u Parizu nije veći nego u drugim gradovima već da su ovdje samo znatno vidljiviji, “vizuelna nelagoda” je prvi argument koji pariške vlasti navode kao razlog za pojačane mjere deratizacije. Borci za prava životinja, pak, navode i koristi koje Parižani imaju od štakora – dnevno pojedu 10% svoje težine što čini 100 tona otpada dnevno, a kopanjem kanala u kanalizacijskom mulju, sprečavaju začepljenja u sistemu.
Štakore Pariza ne zanimaju stavovi ni jednih ni drugih, jer oni su tu da ostanu kao pravi, rođeni Parižani.
NOMAD – Đana Karavdić: Pariška hronika
Savršenstvo hiljadu listova
Somuk
Skriveni dragulj Pariza
Protest kao demokratska rutina
Šta bi Monet objavljivao?