Kriza nove normalnosti

Iako je pandemija zahvatila cijelu zemlju, iako postoje gradovi i kantoni teže pogođeni od Sarajeva, samo u sarajevskoj kotlini bjesni rat otrovnim strelicama koje se ispaljuju sa Koševa na Marijin Dvor i obratno. Druge bolnice su valjda kroz godine naučile da je “uzdaj se u se” princip kojim se moraju rukovoditi dok su na vlasti ovi što im je sarajevska općina Centar vrednija od 10 drugih a sarajevski kantonalni budžet važniji od države. Dok drugi kantoni i njihove bolnice rade tiho u datim okolnostima, ili se barem stiče takav dojam, sarajevski se prvaci zdravstva već sedmicama glasno nadmudruju oko privremenog izolatorija. Jer može im se. Valjda od silnih zgrada ne znaju koju prvu zaposjesti, a bit će da se ima i vremena za dokolicu dok su ostale bolnice u federalnom dijelu zemlje osuđene na vlastite ograničene kapacitete ili je, možda, sarajevska prvakinja navikla u maniru razmaženog derišta dobiti baš ono što poželi a ne što mu treba.

Jučer je direktorica Kliničkog centra sa ministrom prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša obišla izolatorij na Podhrastovima – ne, dobro ste pročitali – nije sa ministrom zdravstva, takvog nemamo, već sa arhitektom koji čini se zna sve i o zdravstvu jer je glavna adresa Kantonalne vlade za sva pitanja u vezi novog izolatorija. Nakon što je prije nekoliko dana po zadatku obilazio nesuđeni na Bjelavama i pravdao se – mi smo ovdje svoje uradili, sad je krenuo u obilazak Podhrastova, zašto – to samo on i direktorica znaju.

Po porukama koje emitiraju, skeptici bi lako izveli zaključak da Vlada Kantona Sarajevo i direktorica Kliničkog centra nastavljaju udruženim snagama kampanju kojoj je cilj skinuti svaku moguću odgovornosti sa sebe i pri tome kao krivca za eventualne buduće probleme u vezi pandemije, probleme koji se približavaju brže no što smo spremni odgovoriti na njih, okriviti Opću bolnicu koja ne želi preuzeti nadležnost nad privremenim izolatorijem u Studentskom domu na Bjelavama dok Vlada KS ne osigura potrebne uvjete. Pri tome se javnost ne prestaje čuditi da u vrijeme najveće krize zdravstvene, ekonomske, političke… u posljednje dvije i po decenije, ne postoji dovoljno razumnih glava koje bi građanima i njihovom interesu – zdravlju – dali prioritet nad personalnim animozitetima, skrivenim agendama i nezdravim ambicijama.

U sinoćnjem TV intervjuu priča direktorica kako je još 6. februara obilazila bivšu Garnizonu ambulantu “ali da i dalje nema ništa od toga” implicirajući (ne)odgovornost Opće bolnice iako je na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo još 23. aprila, direktorica Zavoda za javno zdravstvo KS Aida Pilav informisala zastupnike i javnost: “U toku su aktivnosti dovođenja zgrade u funkcionalno stanje i za pripremu eventualnog izolatorija u narednom periodu.” Bilo je to prije gotovo četiri mjeseca. Sjećate se da su Kinezi za 7 dana sagradili bolnicu?

Kaže direktorica da “Klinički centar funkcionira perfektno”, bilo bi dobro da to i pacijenti kažu. Spominje i novac koji je Općoj bolnici dat za borbu protiv covida, a zanemaruje pri tome da je i Klinički centar koji nije njen iako se ona tako ponaša, također dobio novac u iste svrhe. Zaboravlja i to da je “ona” već preuzela odgovornost za jedan privremeni izolatorij ali tog izolatorija i dalje nema – onaj na Građevini, obilazili su ga i direktorica i njen član Predsjedništva, divili se ovom pothvatu koncem marta, da bi ga naprasno zaključali, rasformirali i potpuno izbrisali iz svog pamćenja. Ali ne i iz pamćenja građana. Još uvijek nismo dobili odgovor na jednostavno pitanje ko je i zašto rasformirao tek formiran izolatorij na Građevinskom fakultetu?

Nejasno je, a nemoguće je dobiti odgovor, čemu toliki strah direktorice od pacijenata i ta potreba da nakon martovskih samoreklama i podsjećanja javnosti kako su oni najveći i najbolji u tamnom vilajetu, vrući krompir prebaci u tuđe ruke, u ruke samo jednog zaposlenog infektologa Opće bolnice dok Klinički centar, najveća bolnica u zemlji, ima 16 ljekara specijalista na Infektivnoj klinici.

Očigledno je da je direktorica, osim što na piku već godinama ima Opću bolnicu, pojačala paljbu iz svih raspoloživih sredstava na ovu ustanovu otkako je Gavrankapetanović sjeo na vrući direktorski stolac a vatra se pojačava kako se kapacitet Podhrastova približava svom maksimumu. Šta planira ova nezvanična šefica kantonalnog zdravstva kada više ne bude slobodnih ležajeva u jedinom kantonalnom izolatoriju? Nastaviti voditi verbalni rat? Nalaziti opravdanja? Siktati na “neodgovorne” građane?

Bez namjere da držimo stranu bilo kojem subjektu trakavice zvane kantonalno zdravstvo, postavljamo pitanja koja muče građane koji se već mjesecima pitaju kada će Vlada i Federalno ministarstvo zdravstva kao vrhovne instance konačno početi raditi ono što njihov posao jeste – voditi brigu o građanima i njihovom zdravlju na najbolji mogući način uprkos okolnostima a imajući u vidu da građani teško zarađuju svoje plate od kojih golem dio izdvajaju za zdravstveno osiguranje.

Kada već spominjemo doprinose kojima se finansiraju plate svih u vlasti i u institucijama kojima su nadležni, zanimljiv se detalj može pročitati u revizorskim izvještajima Federalnog ministarstva zdravstva. Na čelu ovog ministarstva je u pandemiji skoro pa nevidljivi Vjekoslav Mandić koji bi trebao biti na prvoj liniji, pardon crti odbrane, pardon obrane od virusa. Mandić je ministar još od marta 2015. godine ispred HDZ-a, vjernog političkog bračnog partnera Stranke demokratske akcije, koja je Sebiju Izetbegović postavila za direktoricu KCUS-a 2016. godine. U analizi izvještaja Ureda za reviziju institucija u FBiH koji se odnose na Federalno ministarstvo zdravstva u periodu 2015-2019. uočili smo da Ministarstvo zdravstva FBiH za posljednjih pet godina niti jednom nije dobilo od Ureda za reviziju pozitivno mišljenje o usklađenosti aktivnosti i finansijskih transakcija sa zakonima i propisima. Revizori su dali “mišljenje s rezervom” za sve ove godine, a za 2017, 2018. i 2019. godinu i zbog utroška milionskih iznosa koji su doznačeni Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, Sveučilišno-kliničkoj bolnici Mostar i Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla a što “nije vršeno na osnovu relevantne dokumentacije”, piše u izvještajima.

U Izvještajima je u tri posljednje godine sporan Transfer za sanaciju zdravstvenih ustanova u FBiH po kojem se stiče dojam da u Federaciji postoje samo tri rečene zdravstvene ustanove jer samo su ove bolnice korisnice spomenutog transfera koji je odobren s ciljem “poboljšanja stanja u zdravstvu u FBiH”, a sredstva su namijenjena za “kupovinu lijekova i potrošnog materijala te servisiranje i obnavljanje medicinske opreme zbog dotrajalosti”.

Za tri godine ukupno je doznačen 21 milion KM (po 7 miliona za sarajevski, mostarski i tuzlanski klinički centar), a revizori kažu da je nepoznat osnov za utvrđivanje visine sredstava, kao i kriterij za odabir korisnika s obzirom da klinički centri u Sarajevu, Mostaru i Tuzli, kojima su odobrena sredstva u jednakom iznosu, nemaju jednak broj zaposlenih, broj osiguranika i pacijenata, obaveze a ni gubitke.

U posljednjem izvještaju objavljenom u maju ove godine navodi se da raspodjela tekućih transfera “nije izvršena u skladu s kriterijima utvrđenim programima utroška sredstava, niti je osiguran adekvatan nadzor i izvještavanje nad namjenskim utroškom doznačenih sredstava” u skladu sa zakonom i potpisanim ugovorima.

Ministar je imenovao i komisiju koja vrši nadzor nad utroškom sredstava, a njeni su članovi, prema nalazima revizora, propustili za 2018. godinu izvršiti uvid u kompletnu dokumentaciju, kako je trebalo, već su radili “po principu uzorka” i zaključili da su sredstva namjenski opravdana. I prošle je godine, iako Klinički centar u Sarajevu nije dostavio izvještaj o utrošku sredstava, bez relevantnih dokumenata na osnovu kojih bi donijela takvu odluku, Komisija na osnovu dostavljenog ugovora procijenila i ocijenila da su sredstva namjenski utrošena (sic!).

Zašto izdvajamo sarajevski klinički centar? Zato što su ga izdvojili i revizori koji su ponovili – “Klinički centar Univerziteta u Sarajevu nije dostavljao izvještaje o namjenskom utrošku sredstava kako je programom predviđeno”, zato što je riječ o najvećoj zdravstvenoj ustanovi u državi koja bi trebala služiti za primjer drugima, zato što je riječ o bolnici sa najvećim administrativnim aparatom i najvećim budžetom, zato što je direktorica od svih ljekara u zemlji najglasnija u prozivanju svojih kolega dok neki od pacijenata muku muče doći do ljekara i usluga koje klinički centar pruža, lutajući putevima i stranputicama pacijenata i labirintom bh. zdravstva, evo, već mjesecima, zato što je javnost sita dociranja, izgovora i optuživanja od strane direktorice, zato što direktorica kaže da je žrtvovala svoj godišnji zbog pandemije. Valjda je i ona trebala skoknuti do mora kao šefica kriznog štaba Aida Pilav koja je još stigla održati slovo o sebi TV gledaocima, u stilu dikretorice KC, insistirajući da ovo nije kriza već novo normalno. A u tom novom normalnom, šefica normalnog kriznog štaba normalno koristi redovan godišnji odmor, u jeku pandemije. Normalno.

U novom normalnom vremenu, vrijeme je da se konačno izborimo za normalno normalno. Na izborima ili drugačije, promjena se neće desiti sama od sebe. Kao što direktorica sa Kliničkog centra neće otići sama od sebe, niti će njen suprug otići sam od sebe i ostaviti građane na miru.

Pri tome, Aida Pilav nije objasnila zašto je rasformiran izolatorij, možda zato što je ona, po vlastitim riječima, “isporučila corona free Sarajevo” prije nego je otišla na odmor. Ako ovo što živimo nije kriza već “normalno”, kako kaže Pilav, odakle ovoliko zaraženih i smrtnih slučajeva. Raspilavila se Pilav također u TV intervjuu prošle sedmice kako su “kolege bile u zamoru”, “radni su dani bili po 18 sati” i “ne smatram da je bilo šta loše u tome da imamo pravo na godišnji odmor”. Rekla nam je i ovo: “Ja sam iznijela i pandemiju H1N1”, pravdajući isključivo svojom zaslugom činjenicu da je pandemija svinjske gripe zaobišla naš region. Poručila nam je da trebamo biti zahvalni jer radi ono što joj nije posao jer “krizne situacije vode vlade a ne krizni štabovi”. Malo koja izjava izrečene u tom TV intervjuu nije sporna na ovaj ili onaj način. Izdvojili smo samo neke, detaljna analiza polusatnog intervju uzela bi previše stranica.

Jedan od većih bisera, osim da ovo nije kriza već normalno, bila je i izjava kako dolazi do pada broja zaraženih… a samo u prve dvije sedmice augusta u BiH imamo 3.921 zaraženog ili prosječno 261 dnevno a u Sarajevu ukupno 1.158 ili 77 po danu. Nimalo malo s obzirom na broj stanovnika. Kazala je i da je stopa reprodukcije, odnosno koeficijent prenosa zaraze 0,79 što bi značilo da jedna zaražena osoba zarazi manje od jedne osobe. Nije nam naravno objasnila kako je došla do ovog broja ali pravilo kaže da ako je koeficijent ispod 1, zaraza je u opadanju a ako je veći, zaraza se širi, dolazi do porasta broja zaraženih i oboljelih. Želi li Aida Pilav reći da se zaraza smiruje i da će nam uskoro opet “isporučiti” corona free Sarajevo? Pa da će opet moći na godišnji?

Medijski istupi Aide Pilav sve više podsjećaju na istupe Sebije Izetbegović koja insistira na vlastitim zaslugama, koje su javnosti potpuno nedokučive. Građanima je dosta arogancije, i Aide Pilav a posebno bračnog para Izetbegović koji uništava sve čega se dotakne. Kao što je B Izetbegović obogaljio bošnjačku političku poziciju na državnom i federalnom nivou u svom nezajažljivom napadu na budžet Kantona, i isforsirao rušenje tadašnje vlade KS i formiranje nove od koje goru građani nisu vidjeli. Za šest mjeseci ta Vlada nikad nije proradila a počela se raspadati prije nego se formirala. U jeku pandemije ta je vlada bez ministra zdravstva, i bez Premijera. Podršku građana nije nikad ni imala. Na sličan, samovoljan, način Sebija kreira haos u zdravstvu i truje nas sve skupa svojim medijskim istupima koji su sve češći i sve bezobzirniji. A sve je više novih pozitivnih slučajeva, dok se dnevno bilježi više smrtnih slučajeva nego što je u prvim mjesecima pandemije bilježeno mjesečno.

Čini se da je i nova normalnost u krizi.

Đana Karavdić #koronavirus


Stojić: Okrutnosti travnja
Duraković: Stariti u Bosni
Rodić: Osuđenik
Jakubović: Dad džouk