Borba protiv korona virusa ili protiv slobode medija?
Ana Lalić, novinarka portala Nova.rs, puštena je jutros iz pritvora nakon sinoćnjeg hapšenja i određivanja pritvora pod optužbom za širenje panike i izazivanja nereda.
Novinarka je na dan hapšenja objavila tekst o lošim uslovima rada ljekara i medicinskog osoblja u Kliničkom centru Vojvodine, o nedostatku osnovne zaštitne opreme, nepostojanju procedura i nedovoljnoj informiranosti zaposlenih Kliničkog centra.
“Njih šestoro je došlo u stan, delovalo je prilično strašno. Pretresli su sve, svaki deo stana, kao i automobil. Zaplenili su mi telefone i laptop, koji se još nalaze kod policije”, opisala je Ana Lalić nakon izlaska iz pritvora, svoje hapšenje u srijedu navečer.
Vlasti Srbije su donijele Odluku o informisanju u vrijeme pandemije koja je protumačena kao ukidanje slobode medija jer predviđa pritvaranje novinara koji objavljuju tekstove koji “šire paniku i nerede” a kojom je potencijalno onemogućeno nižim nivoima vlasti i zdravstvenim ustanovama da medijima i javnosti daju informacije u vezi sa zdravljem stanovništva.
Ova odluka je danas stavljena van snage. “Moja je glupost i krivica što smo ovu uredbu doneli”, rekla je premijerka Srbije Ana Brnabić obrazlažući ovaj potez vlade. Pri tome je naglasila kako je odluka povučena na “izričitu molbu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića”. Optužbe protiv Ane Lalić nisu povučene već će se novinarka braniti sa slobode.
Možda je Vučić umjesto novinarke koja piše o činjenicama mogao razmisliti o hapšenju članova svog kriznog štaba uključujući i dr. Branimira Nestorovića koji je prije samo mjesec širio dezinformacije i ismijavao situaciju u Italiji i Kini. Mjesec nakon proglašenja pandemije od strane Svjetske zdravstvene organizacije iznosio je opasne neistine u vezi sa korona virusom, da je bezopasan i da ne pogađa žene te je pozivao žene na shopping u Italiju kako bi iskoristile sniženja.
Nije neočekivano da su vlasti pojedinih zemalja iskoristile pandemiju kako bi ograničile prava građana i nezavisnih medija koje ne smatraju podobnim. Ono što vlasti svakako ne uzimaju u obzir, a što je primjenjivo i za bosanskohercegovačke vlasti jeste da uznemirenost u društvu izazivaju poluistine i dezinformacije koje se šire ukoliko te iste vlasti ne govore istinu, ma kakva ona bila.
Tek kada građani budu imali punu informaciju odnosno kada budu znali sve poznate relevantne činjenice sasvim sigurno će se osjećati sigurnije nego kada im čak i zvaničnici daju poluinformacije ili im ne daju informacije uopšte. Ako građani nisu informirani o relevantnim činjenicama, otvara se prostor za lažne vijesti, manipulacije i zloupotrebe a to sve može dovesti do širenja panike i nereda.
Zadatak novinara je bio i bit će, a to je od vitalnog značaja u kriznim situacijama poput ove koju živimo, da informiraju javnost o činjenicama koje su važne i koje građani trebaju znati, s punom profesionalnom odgovornošću provjeravajući činjenice prije nego ih iznese u javnost. Vlasti bi se trebale baviti borbom protiv virusa umjesto borbom protiv slobode govora i zastrašivanjem novinara i javnosti, naročito kada je riječ o novinarima koji ne rade za režimske medije niti su proizvođači poluinformacija i lažnih vijesti. Nadležni treba da se bave svojim poslom i da puste novinare da rade svoj posao kao što i svi u zdravstvu, u sigurnosti, u trgovini rade i trebaju raditi svoj posao što je od esencijalnog interesa za društvo. Kao što i ostali građani ostaju kod kuće i rade svoj dio. Samo svi zajedno a ne jedni protiv drugih možemo se izboriti da žrtve i štete budu što manje.