Nekidan sam sa Rijadom i Farukom išao u šetnju po Darivi. Tako mi svako par dana obiđemo krug da protegnemo noge i bacimo pokoju šuplju. Tema današnjeg panzionerskog maratona bili su nedavno završeni parlamentarni izbori. Ja sam, po ko zna koji put, ponavljao svoju teoriju da za predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine treba izabrati Sergeja Barbareza, da mandatar Vijeća ministara treba biti Emir Spahić, koji će svojim oštrim okom za prepoznavanje talenta skautirati mlade političare našeg porijekla, koji su već obnašali funkcije u okviru U-21 selekcija po europskim parlamentima i institucijama. Sergej je već pripremio konstitutivnu formaciju 1-4-3-3 prema kojoj bi u vrhu napada bila 3 predstavnika srpskog naroda, 3 zastupnika Hrvata u veznom redu, 4 Bošnjaka bi igrala odbranu, a golman, pogađate, bio bi iz reda Ostalih.
Složili smo se da predizborna kampanja nikada nije bila benignija. Niko od nas u predizbornim nastupima i promotivnim materijalima nije vidio nacionalne sukobe i već tradicionalno zastrašivanje novim ratom. Ne zato što su se političari promijenili ili opametili, nego zato što su stranke skrhale stotine hiljada maraka u oglašavanje na socijalnim mrežama, a algoritam je odlučio kome će koga servirati na telefone. Tako da su Bošnjacima na ekrane koji život znače izlijetali samo bošnjački kandidati, Hrvatima hrvatski, a Srbima, logično, srpski. Stare i mlade prdonje iz zastupničkih klupa su konačno otkrile moć interneta. Televiziju su, kao po dogovoru, odjebali svi jer je više niko ne gleda, a oni svakako nemaju ni šta da kažu, pa je predizborna predsjednička debata na nacionalnoj televiziji u studiju za gosta imala samo jednog kandidata, koji je, valjda, debatovao sam sa sobom i voditeljicom.
Političari odjebali televiziju, ali okupirali internet. Uplatili su toliko online oglašavanja da su skroz začepili internetsko crijevo. Tako smo čitav septembar u raznoraznim reelovima ilitiga brzovidima, gledali kako jedni snimaju i glume influensere ilitiga uticajnere, drugi su u stranci okupili bend pa snimili predizbornu pjesmicu, ali ipak najtragičnije što smo vidjeli bilo je neinteligentno korištenje vještačke inteligencije kroz animirani video u kojem se jaše animirani zmaj, preko animirane Bosne, nešto kao “Game of Thrones” ilitiga “Igra za fotelje”. Žali Bože gigabajta.
Kandidati svih boja otkrili su i još jedan internetski fenomen, podkaste, koji su se u bosanskom sajber vilajetu nakotili kao gljive poslije kiše na Darivi. Danas svaka budala zašarafi onaj debeli mikrofon na neki hastal, nabije slušalice na glavu i eto ti ga… podkast.
Tako sam nekidan, izbjegavajući predizborno online silovanje u bespućima interneta naletio na brzovid nekog stranog podkasta u kojem su nam pametnjakovići objašnjavali kako su Slaveni dobili ime. Kao eto, od engleske riječi slave, što na našem znači rob. Dakle, dovodili su robove, ko zna odakle, da rade na europskim srednjevjekovnim bauštelama i ti robovi, tj. slave-ovi, postali su, jelte, narod koji se nazvao Slaveni.
Kako onda, jebemumater, nisu mogli da skontaju da je možda ime kontinenta “Europe” nastala od riječi rope tj. konopac, kojim su SLAVE-ne i još neku raju vezali pa razvozili brodovima naokolo.
Kad god dođem na neku EU-ROPE granicu, dok skeniram otiske prstiju, zbog utvrđivanja mog SLAVE-nskog identiteta, ona kamera koja me slika kao da mi se smije u facu i govori: Aaaa, vi ste… oni…
I ovog ljeta Dubioza Kolektiv imala je gust koncertni raspored. Obilazili smo festivale mijenjajući sva moguća prevozna sredstva. Otkako je Trump zakuho s Iranom, putovanje avionom postalo je dosta komplikovano. Letovi kasne, fulaju se konekcije i sve zajedno postaje noćna mora. Na jednom presjedanju na frankfurtskom aerodromu imali smo situaciju u kojoj ponovo kasnimo na konekciju za Španiju. Nekako smo se probili kroz redove, sekjuriti skenere i pasoške kontrole i u zadnji čas se ukrcali u avion. Sve je bilo u redu, osim što je jedan falio. Almir zvani Miro.
Dok je skenirao otiske na šalteru za pasoše, odnekud se pojavila murija. Nasumična kontrola ili kako se sad popularno kaže random trkeljanje.
– Molimo vas otvorite kofer i ruksak! Uzećemo bris na drogu i oružje – njemački policajac počinje svoje kruto službeno izlaganje na engleskom jeziku, dok priprema one listiće kojima uzima otiske sa prtljaga i testira da li postoje tragovi nedozvoljenih opojnih supstanci ili baruta.
– Oprostite, ali ja kasnim na let koji je za nekoliko minuta, kasnila nam je konekcija iz…
– Bez rasprave molim vas, otvorite kofer.
Miro u panici ne zna kako da se izvadi iz situacije, evidentno je da će zakasniti na let pa pokušava na engleskom da objasni:
– I am not a kriminalac…
Policajci samo hladno gledaju.
– I am musician…
Drotovi su već nervozni, Miro više nema argumenata pa krene da šlajdra:
– I am… I am… I am… i kada više nije znao šta će, u panici zapjeva, I am from Bosnia… kao ne bi li ga prepoznali zbog planetarno popularne pjesme sa svjetskog prvenstva.
– …take me to America! – nastavi pjesmu jedan od njemačkih policajaca, dok Miri daje išaret glavom da ide, jer je prepoznao bend, kao: Aaaaa, vi ste… oni….
Naš krug po Darivi se završava tako što nazad šetamo malo bržim tempom. Ne zbog nabijanja kondicije, nego zbog toga što je zamišljena ciljna ravnina jedna buregdžinica u kojoj nadoknađujemo kalorijski deficit i šetnju pretvaramo u kalorijski suficit. Taman što smo sjeli, nismo stigli ni da naručimo, a odnekud se stvori žena koja prodaje tespihe. Stade za naš stol i krene da recituje unaprijed pripremljenu matricu za naivne turiste:
– Uzmite ove tespihe, Allah vas nagradio… pa nešto malo mrmlja na arapskom…
– Hvala, nismo zainteresovani – kaže joj Rijad.
Ona sad gleda u mene i kreće opet:
– Uzmite ove tespihe, Allah vas nagradio… pa opet arapski…
– E, gospođo, stvarno ne treba.
Gospođa ne odustaje i sad prodavački navalentno fiksira Faruka, koji sjedi preko puta Rijada i mene.
– Uzmite ove tespihe, Allah vas…
Faruk, iskusni mahalac, bez riječi je pogleda i samo se polako… prekrsti.
Prodavačica tespiha već je u dvokoraku odskočila dalje i samo dobaci:
– Aaaa, vi ste… oni…