Dobra diskusija s Business Europe. Dijelimo osjećaj hitnosti. I uvjerenje da su duboke promjene koje preoblikuju svijet prilika za izgradnju snažnije, neovisne Evrope – napisala je predsjednica Evropske komisije (EK) Ursula von der Leyen iznad grupnog portreta s vodećim predstavnicima evropskih industrija na svom X-u početkom veljače ove godine.
Bio je to jedan od više od 600 sastanaka koji su lobisti tog udruženja održali s predstavnicima EK-a u posljednjih deset godina, a ovaj s Von der Leyen, naslovljen “Večera na visokoj razini – Business Europe predstavlja ‘Od ambicije do realizacije'” nipošto nije bio posljednji.
Od početka veljače do kraja svibnja s činovnicima Komisije različitih razina sastali su se još 25 puta, a teme razgovora kretale su se u rasponu od direktive o trgovanju emisijama stakleničkih plinova i poreza na dodanu vrijednost, pa do “perspektiva za daljnju simplifikaciju Evropskih standarda izvještavanja o održivosti” i živopisno nazvanih “Deset Užasnih barijera”.
Lobiranje u institucijama EU-a staro je, naravno, koliko i sam EU, no posljednjih se godina utjecaj poslovne zajednice na donošenje evropskih politika zahuktao do “razine bez presedana”, pišu istraživači nevladine organizacije Corporate Europe Observatory (CEO) u svom najnovijem izvještaju o toj temi, navodeći da bi ova godina mogla biti rekordna po novcu koji kompanije iz svih sfera industrije namjeravaju potrošiti na lobističke aktivnosti.
Top lista koju je CEO nazvao “EU korporativna lobi liga 2026” pokazuje, naime, da su kompanije čiji budžeti za lobiranje iznose milijun ili više eura, a takvih je 173 (one s manjim iznosima nisu uračunate u statistiku), zajedno za ovu godinu prijavile skoro 382 milijuna eura namijenjenih lobiranju. To je 27,55 milijuna eura više nego lani i čak 50 posto više nego 2020. godine, a pritom se i broj entiteta s budžetom većim od milijun eura od 2020. povećao za 30 posto.
Najveći udio u ukupnom iznosu, 73 milijuna eura, prijavila je tehnološka industrija, bankarski i financijski sektor 66,7 milijuna, energetske kompanije 52 milijuna, a kemijska i poljoprivredna industrija 46,5 milijuna eura, dok su takozvane međusektorske organizacije izdvojile 32,5 milijuna eura.
U odnosu na 2020. godinu svih pet sektora značajno su povećali svoje iznose za lobiranje, najviše energetski (62,5 posto) i kemijski (60,9 posto), dok među pojedinačnim kompanijama po apsolutnim iznosima prednjače tehnološke kompanije, koje su pritom sve američke: Meta s 10 milijuna, Amazon s devet i Apple s osam milijuna eura.
U energetskom sektoru najviše će potrošiti anglo-nizozemski naftni gigant Shell, te industrijska udruženja Fuels Europe i Hydrogen Europe s po 4,5 milijuna eura, dok u sektoru kemijske i poljoprivredne industrije predvodi evropski kemijski lobi Cefic, s budžetom od 12,3 milijuna eura.
Uz rekordne iznose za lobiranje, prošle godine održan je i rekordan broj sastanaka predstavnika kompanija i članova kabineta EU povjerenika, navodi nedavno njemački portal Table Media; na 70 posto njih prisustvovali su predstavnici kompanija ili industrijskih udruženja, dok su predstavnici civilnog društva sudjelovali u samo 16 posto sastanaka.
Rezultat ovih lobističkih napora najveći je val deregulacije ikada zabilježen u EU-u, u kojemu političari poslovnom sektoru širom otvaraju vrata za utjecanje na politike koje se tiču svih aspekata života građana, od klimatske krize i troškova života, pa do korištenja štetnih kemikalija, digitalnih prava i umjetne inteligencije.
U sklopu svoje deregulacijske agende, koju je Komisija Ursule von der Leyen eufemistički nazvala “simplifikacijom”, tijekom prošle godine doneseno je čak deset takozvanih omnibus prijedloga, širokih zakonskih paketa kojima su važeći evropski zakoni značajno izmijenjeni ili razvodnjeni tako da idu na ruku industrijskim sektorima. Omnibusi se odnose na ekološku održivost poslovanja, investiranje, poljoprivredna pravila, kemijsku industriju, zaštitu podataka, industrijske emisije stakleničkih plinova i pesticide, dok su u pripremi još i omnibusi za energiju, poreze i bankarski sektor.
Komisija priprema i nešto što je nazvala “28. režim”, odnosno “EU Inc.”, kojim će se kompanijama omogućiti da zaobilaze nacionalne regulative država članica, zatim jednostavnije procedure za izdavanje dozvola za projekte kao što su rudnici, podatkovni centri i kemijska postrojenja, a također i donošenje akcijskog plana za “duboko regulatorno čišćenje” na područjima oporezivanja, poljoprivrede, transporta, energije, klimatskih politika, digitalnih tržišta i stanovanja.
Najveći deregulacijski val u povijesti EU-a svoje začetke ima u Deklaraciji iz Antwerpena za evropski industrijski dogovor iz 2024., koja je rezultat zahtjeva različitih evropskih industrija za unaprjeđenje “industrijske konkurentnosti”. Poslovna zajednica tom je prilikom Evropskoj komisiji izložila svojih “deset zapovjedi”, nakon čega je osmišljen koncept omnibusa kao modela za reduciranje većeg broja zakona jednim potezom.
Deklaraciji je prethodio izvještaj savjetnika Komisije Marija Draghija o konkurentnosti, nakon čega je Von der Leyen “simplifikaciju” proglasila političkim prioritetom svog drugog mandata. Dogovor podrazumijeva i takozvane “dijaloge o implementaciji”, koji se održavaju dvaput godišnje i u kojima predstavnici poslovne zajednice Komisiju izvještavaju o tome jesu li zadovoljni brzinom i opsegom deregulacije.
Niti dva tjedna nakon objave spomenutog Draghijevog izvještaja, američka tehnološka kompanija Meta obratila se evropskim institucijama otvorenim pismom naslovljenim “EU treba AI”, a već iduće godine donesen je Digitalni omnibus, kojim je derogirana zaštita privatnosti podataka na internetu. No u lobističkom dokumentu namijenjenom skorašnjem irskom predsjedanju Vijećem EU-a, Meta je izrazila nezadovoljstvo dosezima Digitalnog omnibusa te zatražila “potpunu reviziju evropskih digitalnih pravila”.
Na udaru tehnološkog lobija je i nadolazeći Zakon o digitalnoj pravednosti, kojim bi se trebao regulirati dizajn platformi koje izazivaju ovisnost, kao i okolišna pravila za izgradnju podatkovnih centara, te Zakon o digitalnim uslugama, koji je na snazi od 2022. Tehnološki lobi u Bruxellesu ima 900 lobista zaposlenih na puno radno vrijeme, a oni bi, zajedno s rekordnim budžetom od 73 milijuna dolara, trebali osigurati da se sve ove zakonske izmjene i provedu.
Kada su u pitanju očekivanja financijskog sektora, Komisija je lani predložila čak 115 različitih prijedloga koji se odnose na ovu industriju. Za iduću godinu priprema se paket deregulacije bankarskog sektora, za koji stručnjaci upozoravaju da će banke učiniti izloženijima rizicima kakvi su bili u vrijeme financijske krize 2008., kada su ih spašavale države novcima građana.
Industrijski sektor također je lani ishodio niz ustupaka putem Sporazuma o čistoj industriji, a najvažnija je ona da se kompanijama dozvoljava da se služe lažnim tehnološkim “rješenjima”, poznatima kao greenwashing, umjesto da manje zagađuju. Industrija traži i ukidanje Regulative o metanu, moćnom stakleničkom plinu, te široke ustupke u sklopu skorašnjeg “dubokog regulatornog čišćenja”.
Slična je situacija i s Kemijskim omnibusom, koji je također u pripremi, a kojim bi se trebao ukinuti niz pravila, primjerice ono o stavljanju kancerogenih tvari u kozmetičke proizvode, ili pak o korištenju pesticida u poljoprivrednoj proizvodnji.
Njemački portal Correctiv u veljači ove godine objavio je istraživanje o tome kako su njemačka kemijska industrija i njemačka vlada sklopile “prešutni pakt” da vlada u interesu nacionalnih kemijskih kompanija utječe na EU institucije u cilju “manje regulative, manje kontrola i nimalo novih ograničenja”.
Njemački portal navodi da će od tog dogovora profitirati prvenstveno tamošnji kemijski giganti kakvi su BASF i Bayer, ujedno i sektorski rekorderi po ovogodišnjim ulaganjima u lobističke aktivnosti. Novinari ovog portala ranije su istraživali zagađenost njemačkih voda, te u tom istraživanju ustvrdili da se u kemijskoj industriji koristi oko 100 tisuća različitih kemikalija.
No njih samo 500 “dovoljno su znanstveno istražene”, dok sve one slobodno otječu u evropske rijeke i podzemne vode, mnoge od njih uzrokujući maligne bolesti. Evropska kemijska industrija udružena u lobističku grupu Cefic lani je s članovima Evropske komisije održala ukupno 264 sastanka, a jedan od političara koji se najviše zalaže za deregulaciju ovog sektora jest njemački kancelar Friedrich Merz.
“Istraživanje Correctiva pokazuje da je Merz nastupao kao odvjetnik BASF-a, najveće evropske kemijske kompanije, najmanje tri puta. U pozivima na ‘moratorij na opterećenja’, na borbu protiv ‘birokratskog čudovišta’ i reduciranje ‘zahtjeva za izvještavanje’, Merz i njegov bivši poslodavac, kemijska industrija, slažu se frapantno, a često i u slovo”, piše njemački portal u veljači ove godine.
U lavini deregulacije koja se događa u evropskim institucijama ispod radara prolazi i ranije spomenuti “28. režim”. U pitanju je inicijativa za reformiranje zakonodavstva kojim se regulira osnivanje i poslovanje kompanija, a koja ima potencijal da u praksi pomete različite vidove ovlasti država članica.
Inicijativom se planira mogućnost registriranja kompanija kao “EU dioničkog društva” (EU Inc.) s ciljem da se riješi problem “fragmentacije” zajedničkog tržišta, odnosno da se time premoste razlike u zakonima o radničkim pravima, oporezivanju ili mehanizmima za borbu protiv privrednog kriminala u različitim članicama.
Prema tom prijedlogu, kompanija koja se registrira kao EU Inc. moći će slobodno poslovati u bilo kojoj drugoj državi članici, što u praksi znači da će se moći registrirati u državi s lošijim radnim standardima ili nižim plaćama, a zatim te standarde primjenjivati i u drugim državama. EU Inc. kompanije pritom ne moraju imati fizičko prisustvo u državama u kojima posluju, već će broj poštanskog sandučića biti dovoljan za ovaj tip registracije.
Potencijalne posljedice ovog modela nesagledive su jer on omogućava derogiranje jednim potezom teško i dugotrajno izborenih radničkih prava, uključujući i prisutnost predstavnika radnika u odborima kompanija, koje se značajno razlikuje među članicama.
U Njemačkoj, primjerice, predstavnika radnika moraju imati samo kompanije s 500 ili više zaposlenih, dok u Švedskoj tu obavezu imaju već i firme s 25 zaposlenih. No prema prijedlogu zakona o EU Inc. registraciji, kompanije će se moći registrirati u državi s njima najpovoljnijim standardom radničke reprezentacije, u ovom slučaju u Njemačkoj, te pod takvim uvjetima poslovati u Švedskoj.
“U suštini, 28. režim, odnosno prijedlog EU Inc., na više je razina corporate-friendly deregulacija”, piše CEO. “Uspostavom ekstremno minimalnih uvjeta, slabljenjem pravila kojima se određuje osnivanje kompanija, omogućavanjem biranja što povoljnijih režima i utrkom ka dnu koju će sve to izazvati, EU predlaže značajno slabljenje korporativne kontrole diljem Evrope. S takvim prijedlogom, ama baš sve može poći ukrivo”, zaključuje ova organizacija.