U ovo je doba, prošle godine, dobio na poklon crvenu majicu sa Djeda Mrazom u kojoj se slikao ispred bora. Premda nije markirana, za divno mu se čudo svidjela. U krilu mu je bila sestra, godinu mlađa no sad, malo pred njen deveti rođendan. Rijetko mu sjedne u krilo, mnogo rjeđe nego bi voljela.
Bio je strahovito ljubomoran kad se rodila. Kada su joj bila dva i po mjeseca, zamoljen da joj makar priđe, prošao je ne udostojivši je svoga pogleda i u hodu dobacio ozbiljnošću i ravnodušnošću stogodišnjeg starca u tijelu osmogodišnjaka: Ima vremena, mama. Ionako će sada biti tu, stalno, sve do kraja mog života.
Otad je zaista uvijek tu, sretna kad ga ugleda i kad dijelimo rijetke trenutke zajedno. On je povremeno primijeti, tek malo više no prije deset godina kad je došla i oduzela mu prijestolje, kako je sam opisao njeno rođenje. Na vijest iz bolnice da je stigla rekao je, istim onim tonom: To je to. Sad sam zvanično Broj 2.
U godini koju dočekujemo opet ukrašavajući bor, ko zna koji naš, u ko zna kojem našem stanu, navršit će osamnaest i postati punoljetan. Na svakoj je fotografiji, kao i na toj u crvenoj majici sa Djeda Mrazom nasmijan i, dakako, prelijep. Prelijepa je i svaka scenografija, optimalno svjetlo i odraz crvenih lampica koji mu prelazi preko lica, fensi čajnik na stolu, ramovi sa najljepšim fotografijama na zidu iza njega i prepune police knjiga u drugom planu, u dubokoj pozadini.
Nijednu od tih knjiga nije dotakao godinama. Niti će. Prva spaljena iluzija bila je baš ta: ne, ovo nije nasljednik koji će živjeti od knjiga.
Pa dobro, ne živiš ni ti, tješilo bi me moje drugo Ja, a i to što živiš, tanko živiš, i bolje mu je tako, neka makar čita, rekreativno.
Ne, nisi shvatila, nastavlja Spaljivač iluzija, ovo nije nasljednik koji će čitati išta, ikako, ikad. Gutala sam knedlu, ali dobro. Sve zlo u tome.
A onda su se granice počele pomjerati. Nema veze, ne moraju petice. Četvorka je dobra ocjena. Skroz je okej trojka. Neka samo prolazi, ove predmete koje ne voli, nije sve za svakoga. Ne mora gimnazija. Neka tehnička, nešto što ga zanima, to je njegov izbor. Da, da, znam da ga ne zanima ništa, ali hajde, nadoći će, mlad je, kao da sam ja sa šesnaest znala. Ali jesi, šapuće drugo Ja, znala si sa deset.
Pravim se da ga ne čujem – to je početnička roditeljska greška, mantram, nipošto ne porediti odrastanja djece sa svojim.
Oni nisu isti, vremena nisu ista, ništa nije isto.
Nakon svakog puta mislila sam tačno to: ništa više neće biti isto nakon ovoga. Ovo je duplo dno. Kraj. Nakon prvog bježanja iz škole. Nakon prvog laganja da je na nastavi. Nakon prvog poziva zabrinute razrednice da ga nije vidjela sedmicama. Nakon prvih uvreda i psovki. Nakon prvog pisma izvinjenja. Nakon prvog odlaska na koncert zadnjeg smeća od benda, ako se to bendom može zvati. Nakon prve kupljene kutije cigareta. Nakon prvog lupanja vratima. Nakon stotog lupanja vratima. Nakon prvih proklinjanja što sam mu uopšte mama. Nakon prvog udaranja šakom u zid jer nema gadget kakav imaju svi u razredu. Nakon prvih okršaja s vršnjacima. Nakon prvih prijetnji odlaskom. Nakon prve uništene sestrine igračke. Nakon prvog razlupanog ekrana.
Smišljala bih stotinu načina da se izborim sa svim nepredvidivim situacijama, a postajale su gotovo svakodnevne. Dugo je vremena tajni trik bila simulacija telefonskog razgovora. Kada bih uvidjela da će naš razgovor opet završiti u ćorsokaku, kada bih prepoznala grudvu bijesa i nezadovoljstva što će prerasti u lavinu, izenada bi mi zazvonio telefon. I javila bih se. I dugo bih raspredala sa kolegama i kolegicama, izgovarala stvarna imena ljudi koje oboje poznajemo, govorila imaginarnom sagovorniku-spasiocu da je konkurs otvoren još pet dana, da sam ja sve radove pročitala, da ne znam je li Nenad završio, da je najbolje da nazove njega, a da prije toga ne zaboravi poslati meni razrješenja šifri i da će uplata biti do kraja mjeseca.
Ne znam zašto, kao što ni za šta što je počelo da dolazi sa njegovom trinaestom godinom i našom prvom selidbom nisam znala zašto, ali prestao bi da govori kad bih se ja „javila“ na telefon. Nekada bi izašao i hodao ko zna kuda. Nekada bih hodala ja, mrzla se, nekad bez jakne, jednom i u kućnim papučama gotovo uvijek u suzama.
Plakanje bi uglavnom pomoglo kratkoročno. Meni. Njemu vjerovatno nikako, osim što bismo došli kući umorniji i potrošeniji i obično zaspali. Sutradan bi prošlo. Gledala bih ga kako spava. Došao bi kraj godine, kitili bismo bor i prisjećali se svih prethodnih i njegovog prvog osmijeha kad smo prvi put sa njim izvadili kuglice iz ukrasne kutije. Njegov prvi bor, njegove nježne tri i moja uvjerenost da ćemo zajedno rušiti planine.
A onda je prošla blažena decenija roditeljskih padanja i penjanja, uspjeha i pogrešaka, i planine je krenuo rušiti sam, usput rušeći i odnose, i cijele svjetove koje smo podigli. Nije mu trebala moja pomoć.
Meni se pak rušila vjera u popravljivost svijeta. Sve je, osim u tim rijetkim trenucima kad se crveni sjaj lampica oslika na njegovom i dalje nježnom licu, djelovalo trajno i konačno pokvareno. I ni polica sa tri stotine knjiga u pozadini nije mogla popraviti sliku.
Valjalo je sebi priznati da smo zeznuli. Da sam zeznula. Valjalo se vratiti godinu po godinu, borić po borić, pa pronaći svako gdje, i kada, pa možda čak shvatiti i zašto. Pa onda razumjeti sebe, kako bih naslutila šta je u njemu i šta iza svega.
Valjalo je i jesam, ali nikad do kraja. Čak i kada sam znala da nisam sama, ne bi mnogo pomoglo. Čak i kada sam znala uzroke, nisam znala kamo sa posljedicom.
U međuvremenu, dakako, valjalo je odgajati drugo dijete, popravljati rupe u odnosima, raditi i zarađivati, plaćati, odvoziti, kupovati, kuhati, učiti, pisati, povremeno gdjegod i otputovati uvijek u strahu da će se nešto u tom što ostavljam polomiti, dapače, posve raspasti, dok me nema, kao u lošim božićnim filmovima.
Valjalo je sebi priznati, ali je valjalo i izmaknuti se iz sebe i otresti vražiji ego. Najteže je bilo prestati oplakivati vlastite slabosti, prestati gledati njega kao proizvod naših loših odluka, premalog ili prevelikog davanja, uskraćene pažnje, upiši već čega, liste su neiscrpne. Najteže je bilo vratiti svjetla, nepraznična, nekićena, na njega.
Ne znam jesam li uspjela. Još uvijek ponekad, kad između dvije Nove godine napravi šta loše po sebe ili druge, prvo pomislim na nespremljenu školsku užinu dvijehiljade i šesnaeste. Još uvijek učim da je njegova sreća važna čak i ako je vidi u pranju čaša iza šanka lokalne kafane i uživanju u vlastitom džeparcu. Još uvijek učim da mnoge vrijednosti nikada nećemo jednako validirati.
Mogla sam imati dijete koje je prošlo kroz školovanje i obrazovanje graciozno i samouvjereno kao olimpijska prvakinja u umjetničkom klizanju, dijete nesklono propitivanju autoriteta, koje nikada nije lagalo, uzimalo tuđu imovinu, ulazilo u burne i komplikovane odnose, čeznulo za materijalnim, kojem svijet instant sreće nikad nije bio cup of tea.
Ali nisam. Dobila sam paket nesigurnosti, dokazivanja, stasavanja u svijetu instagrama, kladionice, mahale, šiša bara, trepa, konzumerizma, senzacionalizma, klikova. Svijetu koji je njegov i koji mu se, možda, i sviđa. Ili mu se sasvim ne sviđa, ali, za razliku od mene, mora u njemu da pliva, da bi preživio: goloruk i neopremljen, što mojom, što svemirskom krivicom.
Sve što o tom svijetu zna, učio je sam. Sve ono što sam mu ja o njemu rekla, još godinama će biti trice i kučine i pišanje uz vjetar.
I zato vas jebali svi crveni džemperi s irvasima i Djeda Mrazovima u koje maskiramo sve nas grešne roditelje i svu našu oštećenu, hrabru djecu i jebale nas sve crvene lampice i svaki patetični ukras sa bora.
I zato svemiru beskrajnom hvala na tim džemperima koji nas utople i tim svjetlima koja nas oboje u veselo i melanholično i uspore nas bar na onih par dana u godini kada nikome nismo krivi i kada su svi i svačiji izbori sasvim uredu, jer je toplo, jer smo siti i jer je, gle čuda, važno samo da nismo u kakvoj terminalnoj fazi bolesti nakon koje više neće doći
Sretna
Nova
Godina.