foto: Dženat Dreković/NOMAD

Tončić: Srbija i Rusija ne daju Kosovo

Odavno nismo o ratnim zločinima, pa da se – povod je vrišteći – podsetimo, recimo sramne presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, po kojoj Srbija “nije učinila sve da spreči genocid”; iz takve je gomile ‘artija i presuda susednog Tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji koja osobađa državu Srbiju, preko njenog glavnog liferanta Momčila Perišića, odgovornosti za naoružavanje šumskih odmetnika sestrinske skupine pod zajedničkom komandom. Nije, vele, znao za koje će se dobro upotrebiti oružje i municija što ih je neštedemice ustupao Vojsci Republike Srpske. A sve žrtve agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu (agresija nije presuđena, konstatujmo u ime zanata da je reč o autorskoj sugestiji) stradale su od tanadi i šrapnela sa srbijanskim trade mark obeležjima, baš kao i žrtve genocida u čijim su telima i glavama završili kuršumi prekodrinskih privrednih giganata.

I tu dolazimo do prošlonedeljnog kontinuiteta laži i opskurne kreativnosti srbijanskog šefa države Aleksandra Vučića koji je, pritešnjen utemeljenom pretnjom ozbiljnih, svirepih poverilaca koje ne zanima njegova amoralnost, procedio da će Srbija, eto, možda uvesti sankcije Rusiji. Opšte je poznato da taj besprizornik razume jedino pretnju koja, u ovom slučaju, premašuje bagatelisanu budućnost građana Srbije, došavši, nimalo nežno i diplomatski, do bankovnih računa i kućnih pragova familije Vučić.

Imamo štete, ali sam imao korist

Neće se poniženi naplatiti pretnjama moćnika Vučiću, neki nisu ni svesni poniženja, drugi su predugo glasali za njega ili uzgajali vlastiti kukavičluk; tek, za njim će mnoge vlažne oči čeznutljivo pogledati i kad bude odlazio, sećajući se gotovinskih poklona u epidemiji i o praznicima: “Oni meni onda opet to zamere, napišu u izveštajima da ih Vučić ne sluša. I onda imamo mnogo štete od toga. Mi smo izašli na tržište obveznica i prošli bismo mnogo bolje, ali je problem što nismo uveli sankcije Rusiji. Nisam u stanju koliko bi finansijski rezultati bili bolji, ali bi bili bolji. Ja se sećam 2015. kada su nam Rusi pomogli. Mogu da nađem negativne primere, kada su nam uvodili sankcije, ali ja neću zaboraviti 2015. kada sam lično zvao Putina da nam pomogne. Zbog toga danas nemamo žig genocidnog naroda.”

Jeste, bitanga. To je kazao u prošlonedeljnom skandaloznom i mučnom intervjuu državnoj televiziji, u kojem je objasnio prirodu prihvatanja onoga što nije potpisao. Dakle, nije uveo sankcije Rusiji, pamteći nezaboravni poklon, pa je zbog toga srbijanski budžet oštećen; ne zna koliko, ali, nema veze, Srbi nisu genocidni.

Rusija je, nastavlja Vučić svoju kampanju, uložila veto u Savetu bezbednosti UN, zahvaljujući, eto, i njemu koji je pozvao Vladimira Putina (to je sebi pripisivao i Toma Grobar), ali i vekovnoj povezanosti koju plaćamo. I na berzi. Rusija jeste uložila veto, uistinu krajnje neprincipijelno i nediplomatski (mada su sve ovakve reči o Rusiji nakon njene agresije na Ukrajinu obesmišljene); isposlovala je – tako se to predstavlja vlasnicima biračkog prava – međunarodnu nevinost Srbiji za skupe novce i mogućnost prizemne ucene.

Najpre tu zastanimo: ako je Srbija uistinu nevina, šta će joj ruski veto na niz neobavezujućih rečeničnih sklopova koji, pre svega, ne ukazuju na krivicu države, naroda, dece u bolno, deseterački zaljuljanim kolevkama. Priča je, baš ovakva, prizemno plasirana, ali baš takvu želi ovdašnji saučesnički živalj: jesmo napadnuti sa Ostrva (Velika Britanija), jeste da su hteli da proglase Srbe genocidnim narodom, ali i mi imamo veto, i to ruski. Sad su nas spasili odgovornosti za ono što se nije ni desilo, sutra će da nam spasu Kosovo, uprkos onome što se desilo, a i trebalo je da se desi i to odlučnije i snažnije, jer šta je desetak hiljada mrtvih civila i nekoliko stotina hiljada prognanih Albanaca, kad su se, eto, sad namerili da nam uzmu i Muratovo turbe, i Bogorodicu Ljevišku i Gazivode.

Ima li ovde nekog normalnog da kaže milionima koliko su poremećeni. Nema upitnika.

Moraš malo i da veruješ… ili ne 

Čitava priča, dakle, uveliko prevazilazi razmere obmane, utoliko, čak, da ukazuje na višemilionsku dijagnozu defectus capitoli (glupost), ne na tako mazohistički željenu kolektivnu krivicu koju niko normalan ne pripisuje čitavom narodu. Čak ni onom koji godinama pokušava da sudi optuženima za ubistvo 1.313 zarobljenika na Ovčari; koji je godinama skrivao zlikovce docnije osuđene za genocid. Čiji je predsednik predano lepio novi “naziv” Bulevara Zorana Đinđića koji je u lagumima radikalskog mozga postao “Bulevar Ratka Mladića”. Od njega je Evropa očekivala iskorak, suđenje za genocid, krajnje optimistički i to da prekreči ono ruglo u Njegoševoj, ugao dva zlikovca koje povezuju zločini i Istočnoj Bosni, Draže Mihailovića i Ratka Mladića.

Masovno ubijanje i temeljno prikrivanje zločina za Međunarodni sud pravde u Hagu su bili genocid sa, ispostavlja se, produženim dejstvom. Srbija je 2007. proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida zbog toga što genocid nije sprečila. A veliki je broj metaka i bombi, kojima su tog jula, ali i pre i kasnije, ubijani Bošnjaci, civili i zarobljenici, plaćen je iz srbijanskog budžeta. Odakle su za specifični odvojeni život plaćani i oficiri nekadašnje JNA, na privremenom radu u sestrinskoj Vojsci Republike Srpske.

O kontinuitetu zločina je oktobra 2005. u Peščaniku govorio profesor Vojin Dimitrijević: “To me podseća na ove jadne pokušaje naših učtivih ekstremista da dokažu da se u Srebrenici desila osveta, ali da nije bilo zločina, a onda za njima idu njihovi masovni podržavaoci i viču – Nož, žica, Srebrenica, trebalo ih je još više ubiti, Ratko, što ih nisi dotukao. Time mi samo potvrđujemo da je reč o genocidu, to je neka zaraženost koja prelazi na mlađu generaciju, koja se našla na toj trakalici zbog grehova naše elite i zbog oklevanja da se što brže izađe iz Miloševićevog košmara. Zbog toga mladi sad ne dobijaju vize, zbog toga oni ne putuju. Izolacija podiže nivo ksenofobije i stvara potrebu da pred strancima iz inata pokažemo da ne poštujemo njihove vrednosti. Mada, moram da kažem da imate već jednu generaciju koja je rasla posle 2000, to je ipak pet godina. I u novije vreme, kad sam išao po srednjim školama u Srbiji, otkrio sam opet neke mlade ljude od 17-18 godina, koji su izašli iz tog začaranog kruga. Njihovi roditelji, međutim, nisu i većina tih mladih ljudi, koji deluju najtrezvenije, će otići na tehniku, na prirodne nauke, a mi ćemo opet da se vrtimo sa ovima iz društvenih nauka, koji su isti kao i oni pre.”

Braća koja spasavaju

Konačno, šta to Srbe čini kolektivno odgovornim u predlogu britanske rezolucije o Srebrenici; tog 12. jula 2015., na desetogodišnjicu srebreničkog genocida, Rusi su uistinu spasili sve Srbe koji misle da je bar nešto u britanskom tekstu usmereno protiv njih. A mnogo ih je. Smatraju se važnim, da ‘prostite, ko Boris Tadić u sve češćim ispadima koji ukazuju na ozbiljno uznemirenje, na ćosićevsku “nespokojnost”. Predloženim se tekstom “najstrože osuđuju genocid i sva kršenja i zloupotrebe ljudskih prava i sva kršenja međunarodnog humanitarnog prava; najstrože osuđuje zločin genocida u Srebrenici, kao što je utvrđeno presudama MKTJ i Međunarodnog suda pravde, i sve druge dokazane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti počinjene tokom sukoba u Bosni i Hercegovini”.

To slobodarskom srpskom narodu ne bi trebalo da smeta. Izgleda da, kada je reč o “strašnom zločinu”, nije baš tako.

Savet bezbednosti, sugerišu Britanci, “saglasan je da prihvatanje tragičnih događaja u Srebrenici kao genocida predstavlja preduslov za pomirenje, poziva političke lidere na svim stranama da priznaju i prihvate činjenicu o dokazanim zločinima kao što su utvrdili sudovi, i u tom smislu osuđuje poricanje ovoga genocida koje ometa napore u pravcu pomirenja, i takođe priznaje da kontinuirano poricanje duboko potresa žrtve”.

Načelno, moglo bi da prođe, samo, šta onda da skandiraju Vučićevi saborci, dalo bi se rešiti, ali kako to da Savet bezbednosti “izražava žaljenje i solidarnost sa žrtvama na svim stranama u sukobu u Bosni i Hercegovini, uključujući i one u Srebrenici, kao i njihovim porodicama, i poziva nadležne vlasti u Bosni i Hercegovini da obezbede pravdu za žrtve i dugoročnu podršku preživelima, uključujući preživele žrtve seksualnog nasilja”.

Potpuno antisrpski, tu se i Kremlj zamislio.

Podrška Dejtonskom sporazumu – OK (izuzev ako su mislili da nešto podvale); onda nešto o pomirenju, to niko i ne čita, reforme, unapređenje mira, pravde, tolerancije i pomirenja, samo pišite, traganje za nestalima, ženska prava – prolazi.

Kao i to da Savet bezbednosti “poziva države da sprečavaju i suzbijaju genocid i druge teške zločine u skladu sa međunarodnim pravom, ponovo potvrđuje stavove 138 i 139 Završnog dokumenta Svetskog samita iz 2005. godine (A/RES/60/1) o odgovornosti za zaštitu stanovništva od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovečnosti”.

Podmeću nam, prevara!

Ima još nešto sporno: “SB pozdravlja napore da se povede istraga i krivično gone svi optuženi za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava za vreme sukoba u Bosni i Hercegovini, uključujući genocid u Srebrenici, poziva sve države da sarađuju sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične tribunale i nacionalne pravosudne sisteme, uključujući sud Bosne i Hercegovine, i zahteva da MKTJ što ekspeditivnije okonča svoj rad, što bi predstavljalo vitalan doprinos unapređenju mira, pravde, istine i pomirenja; poziva države članice da po potrebi izrade obrazovne programe na osnovu kojih će buduće generacije izvlačiti pouke u vezi sa genocidom, ratnim zločinima, etničkim čišćenjem i zločinima protiv čovečnosti iz prošlosti, kako bi se sprečilo njihovo eventualno ponavljanje”.

Ove bi stavove trebalo procenjivati glavom jednog običnog srpskog radikala koji već onako promućurno čkilji poluzatvorenim okom, sve zabrinut da će ga stranac napraviti budalom – u ovom slučaju uvaliti mu krivicu još nekoga “od naših”, ali i udžbenike po njihovom, istoriju kakvom je oni vide, a ne kakvom smo je u borbi stvarali.

Ima još koješta u tom engleskom aktu nasilja nad Srbima, hteli su da za taj čin zloupotrebe Savet bezbednosti, ali ih je Vučić prozreo, pa pozvao jedinog prijatelja (sad se i Kinezi ozbiljno kvalifikuju). Taj će prijatelj razumeti zašto moramo da mu uvedemo sankcije, a ako ne prihvata, onda i Srbi valja da se zamisle. I da odbiju, da ne prodaju lojalnost ni za šta. A neće da prihvati, iako je već poodavno namiren ni za šta. Nije prihvatio ni ‘48, zamalo se ne poklasmo.

(Ovo više nije ni za zezanje u novinskom tekstu, ima previše jezivog).

Šta god da su izgubili, Srbi su sačuvali Kosovo; evo, ovih dana se priča da je za ulazak Kosova u Ujedinjene nacije neophodna saglasnost svih država članica Saveta bezbednosti. Ima, dakle, još malo prostora za snove.

To je, naizgled, besplatno: “Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije”, pisao je Bogdan Bogdanović.

Bojan Tončić

Tončić: Kad pozovu u smrt
Tončić: Srbija i Europrajd
Tončić: Srbija i srce desnice
Tončić: Borka i Dušan
Tončić: Udri brigu na veselje
Tončić: Ritam kosovskog nereda