foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Otvoreni Balkan i zatvorena Bosna i Hercegovina

Prije nekoliko dana lideri tri zemlje potpisali su sporazume sa glavnim ciljem da se olakša trgovina u regiji, da se stvori jedinstveno tržište rada i omogući međusobna pomoć u vanrednim situacijama. Inicijativa je simbolično nazvana „Otvoreni Balkan“. Bosna i Hercegovina nije među te tri zemlje.

Bosna i Hercegovina ima aspiraciju da jednog dana postane članica Evropske unije, iako već sada taj proces (pre)dugo traje. Sjećam se predavanja na postdiplomskom studiju još 2008. godine kada smo na predmetu vezanom za ekonomiju EU detaljno razrađivali faze na putu pristupanju Evropskoj uniji. Na tabli smo pisali, u to vrijeme „realni scenarij“ od toga kada ćemo podnijeti zahtjev za članstvo, kada ćemo dobiti upitnik, otvoriti pregovore i na kraju potpisati Ugovor o pristupanju Uniji. Dobro se sjećam da smo diskutovali kako bi cilj naše vlasti trebao biti ulazak u Evropsku uniju 2018. godine, pogotovo što će se 2019. godine održati izbori za Evropski parlament u čijem sazivu bismo imali svoje europarlamentarce, kako „ne bismo čekali 2024. godinu za izbore“. Čak smo vršili procjene koliko bi Bosna i Hercegovina mogla dati parlamentaraca uspoređujući našu državu sa drugim državama EU sličnog broja stanovnika…

Realnost je danas potpuno drugačija i ne da nismo u Evropskoj uniji, ili blizu pristupanja, već smo nikada dalje, ali najviše zbog nas samih. Evropska unija nam je svakim danom sve dalje, bar u ekonomskom smislu. Umjesto smanjivanja jaza, on se povećava. Istina, dio naših građana je kroz iseljavanje već postao dijelom Evropske unije.

Evropska unija je zasnovana na četiri osnovne ekonomske slobode: sloboda kretanja ljudi, kretanja roba, kapitala i usluga, gdje vam se pristupom otvara ogromno jedinstveno tržište. Malim zemljama se time otvaraju ogromne mogućnosti. Kada imate mali broj stanovnika, onda niste interesantni stranim ulagačima, jer vaše malo i zatvoreno tržište jednostavno nije dio njihovih poslovnih planova. Isto važi i za domaće kompanije. Samodovoljnost domaćeg tržišta bez izvoza bi dovela do toga da bismo ostali zarobljeni kao siromašna i nerazvijena država. Sa druge strane, otvorenost tržišta i saradnja omogućavaju da imate pristup većem broju korisnika vaših proizvoda. Da pojednostavljeno objasnim, kada ste zatvorena ekonomija, potencijalni broj korisnika je jednak broju stanovnika u državi. U našem slučaju bi to bilo oko 2,7 miliona stanovnika. Ako bi se otvorilo novo tržište poput Evropske unije, vi sada imate pristup potencijalnom tržištu od 500 miliona stanovnika. To vam daje priliku da investirate u nove pogone, da proširujete proizvodnju, zapošljavate nove radnike, jer možete puno više proizvoda plasirati u drugim zemljama, nego samo na domaćem tržištu. Šta mislite da li bi naša država imala razvijenu namjensku industriju da se orijentisala samo na domaće tržište?

Sada se možemo vratiti informaciji sa početka ovog teksta o inicijativi o olakšavanju trgovine i kretanja ljudi u regionu. Zašto zemlje pokušavaju međusobno jačati integracione procese?

Jedan od razloga, koji sam već rekao je nedovoljno veliko domaće tržište. Jačanje integracionih veza znači veće unutrašnje tržište, ali i zajednički nastup na drugim tržištima. Koliko su sva ova tržišta značajna pokazuje podatak iz 2019. godine da Bosna i Hercegovina na tržišta regiona plasira 17% svog ukupnog iznosa, dok čak 73% ide prema tržištima Evropske unije, što ukupno čini 90%. Sa druge strane, iz zemalja inicijative Otvorenog Balkana, Bosna i Hercegovina uvozi 12% svih proizvoda, dok sa područja Evropske unije dolazi 62% ukupnog uvoza, što je ukupno 74% ukupnog našeg uvoza. Drugi razlog je smanjivanje postojećih administrativnih procedura. U razgovorima sa našim izvoznicima, često sam čuo kritike i žalbe na administrativne barijere na granicama koje ih višestruko koštaju. Kao primjer su mi navodili kamione koji čekaju na granici sa Srbijom, jer je potrebno u Beograd dostaviti uzorak za testiranje određenih proizvoda, što dovodi do još dužih čekanja i bespotrebnog gubitka vremena. Ne znam koliko znate, ali vozač ima tačno određeno vrijeme koliko dnevno smije voziti, u suprotnom rizikuje kaznu. Svaki dan dužeg čekanja znači veće troškove preduzeću kroz dodatne dnevnice vozača. Smanjivanjem vremena čekanja, skratilo bi se vrijeme za transport, a to znači u konačnici više prijevoza u toku mjeseca za proizvođača, a u konačnici i niže troškove poslovanja.

Treće, zbog sporog napretka cijelog regiona na putu ka EU, posljednjih godina dolazi do masovnog iseljavanja stanovništva. Samo u 2019. godini, iz šest zemalja na Zapadnom Balkanu, 253.178 stanovnika je dobilo prvu dozvolu po nekom od osnova u zemljama Evropske unije. Iako ovaj broj ne znači da se zaista toliko ljudi i iselilo, da je čak u pitanju 100.000 stanovnika ovog regiona, previše je. Možda je to jedan od razloga što je inicijativa išla upravo u tom smjeru kako bi se omogućilo kretanje radne snage, gdje je već sada izražen nedostatak pojedinih profila radnika. Četvrto, kao integrirani region, imate daleko veće šanse da privučete strane investitore, što opet znači više radnih mjesta i mogućnosti za brži rast. Gdje mislite da će prije investicije doći – u jednu malu, zarobljenu i zatvorenu ekonomiju, ili u zemlje koje su odlučile da pruže šansu jedne drugima za brži ekonomski rast i razvoj? Peto, možda i najvažnije, jačanjem integracionih veza zemlje se pripremaju na ono što ih čeka sutra u Evropskoj uniji. Ako niste spremni danas na otvaranje, integraciju i saradnju, kako ćete sutra odgovoriti izazovima koji vas čekaju pristupom novim tržištima i novim pravilima igre?

Dosadašnje iskustvo je pokazalo da zemlje koje nisu članice Evropske unije, a koje dolaze sa područja Zapadnog Balkana, imaju vrlo malu šansu da postanu u skorijoj budućnosti članica Evropske unije kroz svoj samostalni put. Možda i jedina šansa koja stoji na raspolaganju ovom regionu da uhvati „posljednji voz“ jeste da proba kroz zajednički pristup „u paketu“ postati članica Evropske unije. Razumijevajući sve strahove od procesa jačanja integracionih veza na Zapadnom Balkanu, naša država treba uraditi klasičnu cost-benefit analizu, tj. koje su koristi, a koji troškovi kroz jačanje integracionih veza. Trebaju se izračunati koristi kroz veći dolazak investicija, manje iseljavanja radnika, veći izvoz i prema EU i prema regionu, koristi koje privrednici mogu imati kroz niže troškove, veći broj turističkih dolazaka i na kraju kroz veće stope ekonomskog rasta. Isto tako, potrebno je izračunati do kojih troškova ili bolje reći šteta može doći zbog pristupa takvoj uniji. Da li možemo očekivati povećan uvoz proizvoda iz drugih zemalja, ili odlazak radnika da rade za preduzeća u drugim zemljama?

Bosna i Hercegovina ima veliku šansu i potencijal da razvija svoj IT sektor i generalno sektor usluga zasnovanih na znanjima. Mnoge kompanije iz Evropske unije i SAD-a upravo u našim kompanijama pronalaze odlične mogućnosti za saradnju, što bi nas dodatno moglo pozicionirati kao zemlju lidera u ovom dijelu Evrope, a ovaj cijeli region kao lidera u novim tehnologijama. Ostati van takvih tehnoloških procesa je vrlo opasno. Kao država, trebamo definisati jasno svoje strateške ciljeve, gledati svoje interese, te se tako i postaviti prema drugima. U razne procese moramo ući i lukavo i hrabro, jer više otvorenog Balkana znači i više zatvorene Bosne i Hercegovine. Kao što je jednom Machiavelli napisao da dobar vladalac treba biti poput lisice da može lukavo izbjeći zamke, ali i poput lava kada je potrebno da otjera vukove. Kako stvari stoje, mi niti smo lukavi, niti hrabri.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija
Hadžić: Veliko resetovanje
Hadžić: Omikronomija
Hadžić: Strujni udar
Hadžić: Mrtve duše
Hadžić: Lepine na ulju
Hadžić: Stezanje kaiša
Hadžić: Kriza i kamate
Hadžić: Upozoreni smo
Hadžić: Zima je stigla
Hadžić: Automobili za bogate
Hadžić: Bitka za o(p)stanak