Iako još nisu poznati zvanični rezultati izbora u Bosni i Hercegovini, već sada se može preliminarno znati ko će biti novi zastupnici u narednom mandatnom periodu. S obzirom da će u parlamente ući neke osobe za koje sam uvjeren da će donijeti nove ideje, energiju i optimizam, koji nam je neophodan, veći sam optimista da bi se sada stvari mogle pokrenuti u pozitivnom smjeru, nakon vrlo skromnog rada onih koje smo birali.
Pred našom državom se nalaze veliki ekonomski izazovi i jednostavno nemamo više vremena za čekanje. Dok traju politički pregovori oko formiranja vlasti, paralelno se trebaju i odvijati pregovori oko toga šta će biti dio novog ekonomskog paketa reformi. Svi oni koji prate moje dosadašnje tekstove, mogu naslutiti o kojim problemima, ali i rješenjima trebamo razgovarati ako želimo napokon pomoći građanima. U sklopu paketa ekonomskih reformi, trebaju biti hitne kratkoročne mjere pomoći stanovništvu i privredi, kao i one dugoročne za čije prve efekte treba proći i nekoliko godina.
Imajući u vidu sve one izazove koji nas čekaju već od narednih mjeseci, smatram da je vrlo bitno fokus staviti na pet ključnih oblasti koje bi se trebale realizovati u naredne četiri godine, tj. za naredni mandat. Simbolično, ovaj paket mjera se može nazvati „REDAR“, gdje svako slovo u ovom paketu predstavlja prvo slovo jednog od prioriteta, ali opet svi zajedno tvore pojam „redara“ koji treba će donijeti red u ekonomska kretanja i usmjeriti našu ekonomiju u pravom smjeru.
Prvi prioritet u sklopu paketa mjera „REDAR“, predstavlja „Repopulacija“, što ustvari uključuje segment demografske obnove našeg društva. Ovaj mandat treba iskoristiti da se naprave prave mjere koje će dugoročno dovesti do demografske obnove našeg društva, jer je nemoguće očekivati da će se problem riješiti za nekoliko godina. Kao što ovaj proces traje već više od desetljeća, bit će potrebno vrijeme za njegovo rješavanje. Pod ovim se podrazumijeva nekoliko segmenata i to prije svega mjere koje mogu potaknuti povećanje stope nataliteta, te mjere koje će prvo usporiti, a kasnije okrenuti negativni demografski trend iseljavanja. U sklopu dijela koji se odnosi na povećanje stope nataliteta, potrebno je nastaviti omogućavanje finansijske sigurnosti za roditelje, što je prvo krenulo iz Kantona Sarajevo, a sada se širi državom, kroz porodiljske naknade. S obzirom da inflacijska kretanja i smanjenje vrijednosti novca, dosadašnji iznos od 1.000 KM se možda može povećavati u budućnosti. Korak prije ove mjere jeste omogućiti da mladi bračni parovi mogu na održiv način riješiti pitanje kupovine stana i zasnivanja porodice. Lokalnoj zajednici je u interesu da ima što više mladih osoba koje tu žive i rade, te u skladu sa tim se može razmisliti o mjeri izgradnje i najma stanova, koji bi se izdavali uz rentu, ali beskamatno mladim bračnim parovima. Renta bi imala funkciju kao i plaćanje rate kredita banci, ali s tim da u ovom iznosu ne bi bila uključena kamata. Na taj način bi mladi bračni par, recimo nakon 15 godina, dobio stan u svoje vlasništvo. Ovim se bračni par zadržava u toj lokalnoj zajednici, dobiva mogućnost kupovine stana po vrlo povoljnim uslovima i ne napušta državu.
Demografska kretanja su već sada dostigla dramatičan nivo u Bosni i Hercegovini i prijete da naprave trajne, negativne posljedice po državu i društvo. Projekcije Populacijskog fonda UN-a pokazuju da će se 2050. godine broj novorođenih smanjiti sa trenutnih 30.000 na 15.000, da će prosječna starost građana porasti sa 44 na 54 godine, te da će 46% populacije biti starije od 65. godina. Nadalje, 2026. godine će broj stanovnika u dobnoj skupini 0-23 biti izjednačen sa onima u dobnoj skupini 65+. Ovo je direktna posljedica iseljavanja iz Bosne i Hercegovine, a razlozi iseljavanja nisu samo ekonomski već i politički. Mladi, koji napuštaju državu, na prvo mjesto kao razloge stavljaju korupciju i nepotizam, zatim loše socijalne usluge, te tek na treće mjesto nemogućnost pronalaska adekvatno plaćenog zaposlenja. Usporavanje, a zatim okretanja procesa iseljavanja se može riješiti samo od strane onih koji su ga i napravili – političara. Kada oni promijene retoriku i to pokažu na primjerima, ovaj problem će se sam od sebe krenuti rješavati.
Drugi prioritet je provođenje mjera iz „Energetske tranzicije“. Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal (vjetra i sunca) za investicije u procesu energetske tranzicije, koja uključuje povećanje udjela obnovljivih izvora energije i povećanje nivoa energetske efikasnosti, a što direktno smanjuje energetsko siromaštvo. Na taj način ostvaruju se dva bitna cilja i to prvi cilj povećanje investicija u ova dva segmenta, čime dolazi do otvaranja novih radnih mjesta, te drugi cilj koji uključuje smanjivanje troškova energije i njeno efikasno korištenje. Istraživanja su pokazala da bi godišnjim ulaganjem od 500 miliona KM u energetsku efikasnost bio potrebno 16 godina da se trenutni broj većinom starih zgrada u potpunosti utopli u našoj državi. Ukupna investicija, iznosila bi 12 milijardi KM. Potencijal za finansiranje ovih investicijskih aktivnosti, pored fondova Evropske unije, treba tražiti i u namjenskom usmjeravanju akciza, što do sada nije slučaj. U ovom segmentu je vrlo bitno što prije uspostaviti ili obnoviti kapacitete za skladištenje gasa i nafte. Sticanjem statusa kandidata, otvara se veći broj fondova koji se mogu koristiti i za ovu svrhu. Bitno je uspostaviti alternativne rute za snabdijevanje plinom, poput priključenja na plinovod sa Hrvatskom, čime bi se riješio problem ovog energenata tokom perioda krize. Drugo, poseban akcent treba biti na rješavanju pitanja korištenja električne energije izvoznih preduzeća iz Bosne i Hercegovine. Izvozni proizvodi iz naše države, na kraju ovog mandata, tačnije od početka 2026. godine će biti znatno opterećeni dodatnim porezima koje će donijeti EU, ukoliko su ti proizvodi proizvedeni korištenjem električne energije dobivene iz čvrstih goriva. Ovdje je vrlo bitno uspostaviti programe i fondove kojima će provesti energetska tranzicija ovih preduzeća kako bi oni svoju električnu energiju dobivali iz 100% obnovljivih izvora energije.
Treći prioritet u sklopu ovog paketa mjera odnosi se na „Digitalizaciju i inovacije“. Najjednostavnije rečeno, digitalna transformacija je proces korištenja digitalnih tehnologija za stvaranje novih — ili modificiranje postojećih — poslovnih procesa, koji dovode do novih ili boljih proizvoda i usluga. U procesu digitalne transformacije, potrebno je provesti i digitalizaciju javnog sektora, kako bi pružali bolje usluge. Recimo, kada pitate strane investitore zašto se dovoljno ne ulaže u našu državu, najčešći razlog su dugotrajne procedure za otvaranje radnih mjesta i administriranje ovog procesa. Javna uprava nije provela ključne reforme gdje bi se izvršila digitalizacija javnog sektora, ubrzale procedure za registracije pravnih lica, ali i olakšao proces zatvaranja. Zbog toga Srbija ima daleko veći interes za otvaranje stranih preduzeća, jer se na jednom mjestu mogu završiti sve aktivnosti oko registracije i otvaranja preduzeća. Ovo je jedan segment, koji je potrebno uraditi u dijelu digitalizacije javnog sektora, čija svrha mora biti da pruža usluge privredi i građanima, a ne obrnuto.
U Bosni i Hercegovini, različiti sektori imaju različit nivo produktivnosti. Sektori zasnovani na znanju imaju 2,7 puta veći nivo produktivnosti radnika u odnosu na sektore zasnovane na manuelnom radu. Većim ulaganjima u sektore bazirane na znanju povećavamo nivo produktivnosti i dostižemo brze stope ekonomskog rasta, iako viši stepen obrade proizvoda, intenzivno ulaganje u modernizaciju tehnologije od strane investitora te stalno ulaganje kapitala u cjeloživotno obučavanje radnika zajedno sa povećanjem plata koje mora pratiti troškove života, najbolje doprinose porastu produktivnosti. Preduzeća u Bosni i Hercegovini shvataju neophodnost provedbe procesa digitalne transformacije, kao nužnosti ukoliko se želi unaprijediti nivo produktivnosti i efikasnosti poslovanja. Kako bi se ovaj proces proveo, potrebno je implementirati više aspekata koji uključuju primjenu različitih alata kako bi se unaprijedilo postojeće i steklo novo znanje iz oblasti informacionih tehnologija. Istraživanja i radove koje sam radio na ovu temu pokazuju da preduzeća koja dolaze iz ICT sektora (industrija informacijsko-komunikacijske tehnologije) su spremnija za provođenje gotovo svih načina sticanja znanja u ovom procesu digitalne transformacije, dok su preduzeća koja dolaze iz prerađivačke industrije također spremna, ali sa nižim nivoom slaganja i shvatanja načina provedbe. Više od 100.000 radnika u našoj državi radi u preduzećima iz prerađivačke industrije, te digitalna transformacija ovog sektora može dovesti do znatno većih stopa ekonomskog rasta samo po osnovu povećanja produktivnosti.
Četvrti prioritet je naveden kao „Autoceste“, što ustvari uključuje generalno unapređenje putne infrastrukture. U posljednjem mandatu, otvoreno je tek desetak kilometara novih autocesta u našoj državi, iako se svake godine prikupi ogroman nivo finansijskih sredstava kroz akcize i putarine na gorivo. Razlozi su nenamjensko usmjeravanje većine prikupljenih sredstava, iako je to predviđeno zakonom, ali i spori tempo izgradnje. Ipak, ključno je povezati gradove u Bosni i Hercegovini, tako da sam u ovom segmentu zagovornik dvije mjere. Prva, gradnja dionica prema prioritetima i gdje se sa manje sredstava može izgraditi više kilometara autoceste. Primjer je recimo „Zenička zaobilaznica“. Ogromna investicija u tom dijelu naše države, osigurala je 10 km nove autoceste. Sa tim novcima se moglo izgraditi 30 km autoceste u drugim dijelovima, poput Tuzlanskog kantona ili Unsko-sanskog kantona, čime bi se smanjio i nivo saobraćajnih nesreća. Drugo, korištenje autocesta bi trebalo biti besplatno za građane, što sam detaljno objasnio u jednom od prethodnih tekstova. Kroz ove dvije mjere bi se ubrzala izgradnja, unapređenje saobraćaja unutar naše države i brže povezali građani te, ne manje važno, povećala sigurnost u saobraćaju.
Peti prioritet, podjednako bitan, odnosi se na „Reformu poreskog sistema“ i u FBiH i na nivou države. Mjere, prijedloge i ideje vezano za reformu poreskog sistema sam do sada razrađivao u više tekstova i analiza, ali ću samo reći da se ova reforma treba provesti odmah, već početkom 2023. godine na način da ona ne smije imati „neutralan“, već pozitivan efekt po radnike i preduzeća. S obzirom na visinu prikupljenih poreza u FBiH, u prvoj fazi (prve dvije godine mandata), potrebno je smanjiti zbirnu poresku stopu na 31% iznosa bruto plate, a do kraja mandata na 25%, definisati nivo minimalne plate na iznos od 750 KM (idealno bi bilo da minimalna plata iznosi 50% potrošačke korpe), te podignuti neoporezivi dio dohotka na 1.000 KM, uvođenjem dodatnih olakšica na izdržavane članove.
Dodatno, neoporezivati dodatno ugovore o djelu i autorske ugovore, kao i uplate iz inostranstva, sve dok se ne riješe prava ovih osoba kroz druge zakone. Drugo, na državnom nivou, zakoni koji tretiraju akcize i PDV treba učiniti fleksibilnijim i ugraditi im mehanizme koji bi se automatski primijenili u slučaju dolaska krize, poput smanjenja poreskih stopa. Kod akciza, one se trebaju početi namjenski usmjeravati u jasnu svrhu, poput duhana. Recimo, kod akciza na duhan, u prvoj fazi je potrebno uzeti ostvareni nivo akciza iz 2021. godine i reći, sve što se preko tog iznosa prikupi u narednim godinama, dakle samo rast, ide namjenski, tako da niko ne može reći da će se „ugroziti budžeti“. Ne može se ugroziti nešto što nije ni bilo planirano. Namjenskim usmjeravanjem ovog novca za liječenje teško bolesnih, naročito djece, spašavamo našu budućnost.
Više nego ikada, potreban nam je „REDAR“. Neko će pitati šta je sa poljoprivredom, željeznicama, penzionerima i drugim prioritetima. Naravno, sve to može biti dio paketa sa konkretnim mjerama, ali je bitno da uspostavimo po prvi put paket mjera sa jasnim ciljevima, koje možemo mjeriti, načinima i mjerama kojima to možemo ostvariti jer samo tako možemo onda usmjeriti naš avion da ide u pravom smjeru, sa jasnom rutom i destinacijom na koju želi sletjeti, a to je bolji život građana u svojoj državi. Mislim da smo barem to zaslužili nakon 30 godina lutanja.