"Disciplina Muze" Hamdije Demirovića
Više od pola stoljeća je prošlo otkako se u nakladi sarajevske „Svjetlosti“ pojavila knjiga „Neke odgonetnute tajne“ Hamdije Demirovića. Knjiga je objavljena u ediciji romantičarskoga naziva Nada, čiju je naslovnicu uredio tad jugoslavenski eminentni dizajner Dragan S. Stefanović, s iskošenom tipografijom na bijeloj podlozi. Zbirka je bila dočekana s velikim iznenađenjem, jer nitko pojma nije imao da Demirović uopće „jaše Pegaza“.
Početkom osmog desetljeća on se bio afirmirao kao kompetentan književni kritičar i tumač kulturnih fenomena, ali pjesme nije tiskao u časopisima niti književnim revijama. Literarno obrazovan, a jezično darovit, on je u tadašnjoj omladinskoj i mainstream publicistici privodio recentnog Pegaza na remont, kako je glasio naziv jedne njegove kolumne. Bio je to jedan od rijetkih književnih kritičara u izvornom značenju toga pojma – hvalio je knjige koje je smatrao ostvarenim, a kritičan, često i ironičan, bijaše prema književnoj osrednjosti, posebno kad su u pitanju bili politički protežirani i etablirani autori.
Tih godina Demirović se afirmirao i kao kompetentan književni prevoditelj – objavio je izvrstan prepjev Whitmanove knjige „Vlati trave“, a prevodio je i Pounda, Wallacea Stevensa, te druge njemu bliske američke i engleske pjesnike, koji su utjecali na njegovu poetiku i poeziju.
Podsjetimo: sedmo desetljeće prošloga vijeka bilo je u znaku sloma socijalističkog realizma, koji je bio zaposjeo knjižarske police i čitanke. U to doba u Sarajevu je Duško Trifunović okupio svojevrsnu književnu družinu koju je prozvao „Sudbonosni dječaci“ – zbroj različitih književnih persona, koje su unosile stanovitu svježinu, dajući poeziji kakav takav značaj. Ti su pjesnici gostovali u školama i radničkim sveučilištima diljem zemlje, do besvijesti recitirali svoje pjesničke uratke, ali se grupa vremenom raspala, o čemu upečatljivo svjedoči Sidranova pjesma „Recital na Kranjčevićevom grobu“, a njen predvodnik uplovio je u estradne vode, pišući nezaboravne tekstove za tadašnje rock-sastave, koji su zahvaljujući i tim tekstovima postali najpopularniji u bivšoj državi. Od svih tih „sudbonosnih dječaka“ malo ih je ostalo vjerno poeziji i svomu gradu, neki su postali korifeji nacionalizma i stali na čelo hordi koje su razarale grad, ili su pisali ode rušiteljima, drugi su mu okrenuli leđa, a treći su nestali bez traga. Iz te grupe ostala su četiri imena – Sidran, Vešović, Kordić i Tontić.
Knjiga „Neke odgonetnute tajne“ Hamdije Demirovića bila je miljama udaljena od ondašnje kulturološke pozadine. Bio sam među rijetkima koji su s divljenjem uvažavali te izbrušene i jezično inventivne strofe, jer sam i sam pokušao pisati nešto slično. Naše prijateljstvo začelo se u redakciji „Naših dana“, a kad sam postao urednikom „Lica“ uzeo sam ga u redakciju, gdje je objavljivao kritičke zapise, te donosio prijevode Czeslawa Milosza, Borgesa, a preporučio je i „Antologiju bosanskohercegovačkog pjesništva dvadesetog stoljeća“, koju je sastavio Slobodan Blagojević, i koja je objavljena u dvobroju „Lica“, izazvavši neugodnu političku polemiku. Blagojevića su žestoko napali partijski aparatčici, jer je izostavio neke „revolucionarne“ stihove, a uvrstio sporne „mistično–kršćanske“. No, vratimo se Demirovićevoj knjizi.
Koje su to, zapravo, Demirovićeve odgonetnute tajne? Knjiga je sastavljena od četiri ciklusa (Krhotine, Krhotine i sjećanja, Tajne i Neke odgonetnute tajne), a svaki od njih čini pars pro toto jedinstvenog pjesničkog narativa. Nevjerojatnom vještinom Demirović konstituira poetski prostor, okom što vidi ono što našim očima izmiče. Tako je pjesma „Bijeg“ konstruirana poput kakvog slikarskog pastela; autor opisuje jedan estetski prizor, dosežući njegova dublja, skrivena i tajnovita značenja:
Neko vas promatra, djeve, što
zabrađene svilom bježite u desni
ugao naše slike. Vi, mračna lica,
ne ćutite ljepotu istine. To ukočeno
oko, to svjetlo rasuto po noći,
jedini je svjedok vašeg bijega.
Poezija, dakle, potcrtava najveću tajnu našeg postojanja, ona nije tu da „zabavi i pouči“, ona je tu da goneta smisao naših krhkih pokreta pod „svevidećim okom“. Dok, u vrijeme kad tipkam ove retke, ljudi otkrivaju tamnu stranu Mjeseca, čovjek stvara samo iluziju o vlastitom značaju, jer nikad neće otkriti tajne milijuna galaksija. Demirović taj svemir istražuje u ljudskoj unutrašnjosti, uspoređujući ljude s kometama koje bljesnu u tami, ali za sobom ostave svijetao trag. Tajna svemira odgonetnuta je u nama. Od prve do zadnje pjesme u svojoj prvoj knjizi Demirović demonstrira visoku razinu jezične artikulacije, pokazujući da je poetski govor sasma različit od svakodnevne banalne komunikacije.
Drugu pjesničku knjigu, „Himere i razlozi“ („Svjetlost“, Sarajevo, 1978.), Demirović objavljuje dvije godine nakon prve. U njoj on demonstrira umijeće sintetiziranja viđenog, doživljenog i pročitanog, poigravajući se mrežom široke erudicije. U prvom dijelu, pod naslovom Himere (od grč. Khímaira, neman koja pustoši zemlju rigajući vatru), on pjeva o apokalipsi svakodnevice, kombinirajući dokumentarno s imaginarnim. U uvodnoj pjesmi ciklusa, „Paracelsus in excelsis“, srednjevjekovnog švicarskog liječnika zamišlja na nebesima, dok gleda kako njegovi kemijski opiti na zemlji proizvode život i smrt. A u pjesmi „Plava gitara“ , tom pikasovskom motivu, on demonstrira svoja poetička suzvučja:
Iz podmorja misli zapjevajmo,
tiho, gregorijanski, koralnu pjesan,
preobraženi psalam – ne o zori,
danu ili noći, već o onome između
zore i dana, dana i noći…
Slijede opisi „interiornih krajolika“, unutrašnje borbe i nemiri u samome biću. Općenito uzevši, ovo pjevanje daleko je od buke i bijesa povijesti, ono slijedi staze koje se uzajamno prepliću a zovu se putovi ljubavi i smrti. On kaže: OSMOTRITI GALEBA U LETU / POTOM GA OPISATI! / Bunovni pisac ustaje i laća se olovke / smrt biva izgnana prioritetom zadaće.
U drugom dijelu knjige, pod naslovom „Razlozi“, pjesnik se naslanja na motive velikih pjesnika (od kojih je neke i prevodio, o čemu ćemo nešto kasnije), stvarajući svojevrsnu liriku iz biblioteke, postajući onaj borhesovski čuvar knjiga.
Te svoje pjesme on naziva „kratkim prijevodima“: Seneke, Claudela, Whitmana, Rilkea; potom slijedi više varijacija na temu Pounda, te motiv iz Lautréamonta. Ovi „prijevodi“ svojevrsni su književni apokrifi, jer pjesnik pjeva, bolje reći dopjevava, motive i teme svojih omiljenih pisaca. Ovu metodu Mallarmé je jezgrovito sažeo u paradoksu – pjesma se čita da bi bila napisana. Ciklus „Razlozi“ potvrđuje nam da ovo pjesništvo nije bez razloga, da je ono duboko ukorijenjeno u iskustvu čitanja, kao posrednika i temelja u konstituiranju novog iskustva, novog oslobođenog pjevanja.
Nakon knjige „Himere i razlozi“ Demirović gotovo pola stoljeća nije objavljivao pjesme, ali ova knjiga svjedoči da ih je uporno i predano pisao. Polovicom osamdesetih objavljivao je tematske eseje u beogradskom časopisu „Delo“, koji je uređivao njegov prijatelj, istaknuti pjesnik i filozof Slobodan Blagojević. Početkom devedesetih Demirović je preselio u Nizozemsku, gdje je radio kao suradnik Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Den Haagu, da bi se nakon prestanka rada tog suda vratio u Sarajevo, gdje i danas živi.
Veći dio ove knjige čine nove pjesme, od kojih su mnoge strukturirane kao poeme, zapravo kao nove pjesničke cjeline. U poglavlju „Čovjek od bronce“ pjesnik reproducira dojmove s putovanja Zemljinim šarom, dotičući povremeno i poetiku spleena današnjih velegradova. Širokim intelektualnim zamahom spušta se u ponore historije, događaja iz svjetske literature koji se rimuju s njegovim lutalačkim iskustvima. „Čovjek od bronce“ u stvari je jedna whitmanovska poema o potragama za smislom, a jedini taj smisao je sloboda. Demirović na kraju ovog pjevanja ispostavlja i nalog svoje poetike, kad kaže: „treba samo sići / s vrha ove gradnje / učiniti što možeš učiniti / treba samo živjeti / svoju posljednju umjetnost“. Ovaj ciklus od dvadeset četiri pjesme u pojedinim dijelovima dotiče i sudbine istaknutih osoba iz bosanske povijesti, podcrtavajući njihov usud kao usud vlastitog žića i postojanja. Vrlo dirljiva je i narativno neposredna elegija o Hatidži, povijest o jednoj signifikantnoj bosanskoj sudbini:blažena sniva u Allahu
s tijelom u grobu
i dušom u Džennetu
sred nujnih zvijezda pospanih očiju
što zijevaju u modrilu
(…)njen prsten – sad na mojoj ruci
svjetluca dijamantskim uzdasima
ponavljajući priče koje mi je pričala
o Nasrudin-hodži i džinnima.
Već smo napomenuli da Demirović svoju poetiku nastavlja na elemente borhesovske biblioteke i u skladu s tim on mijenja i „prilagođava“ svoje poetičke postupke. Tako u pjesmi „Finegan: snoviđenja“ u skladu s Joyceovim zamršenim književnim meandrima, piše svojevrsnu pjesmu toka svijesti, u kojoj se ređaju apokaliptične scene čovječanstva, sve do suvremene opsade Sarajeva. U tom snoviđenju pjesnik orkestrira izuzetnu jezičnu asocijativnost, koja se uspostavlja u širokom spektru od ironije sve do duboke tragike nad apsurdom rata:
… ali ko je ikad pobjegao od svog Dublina? triput spaljen na brdima mnogo behara probeharalo u travnjima stoljećima na obroncima i bijeli minareti štrčali u azuru mnogi curetak u sokacima doksatima mnogi Turčin se nasladio i Mevli i pjesnik mnogi silnik despot i mnogi vrata slomljenog na Vratniku visili i višnja mnoga na Višnjiku provišnjila i bistra voda na Bistriku probistrila i mnogi mejt pod Mejtašem promejtio i ko je ikad od toga pobjegao? povijest ondje ponosna sa sebe na svakom kamenu u svakoj ploči u pločniku na Obali gdjeno Gabrijel iz principa umori brata i još jednom „izmijeni“ historiju gdje strgao je s leđa krila arkanđela ali kakvo neznanje zatucanost mrak! jer nikad grad da bude… jer Silvijev grob premostiše da sagrade cestu jer tako htjede mrak šutnja izgon prezir za pljesnike-državopojce uvrednike kulturskih časopiša zabavljače puka i autore vlastitih biografija u jamskom prdametru i junačkim kupleratima direktume izdajničkih kuća s tisuću poetskih naslova godišnje i sadomazohističkih snova zaključanih u ladicama s lisičinama…
Ciklus „Ime u planini“ Demirović počinje slamnigovskim slogom i manirom, vraćajući se klasičnoj, rimovanoj strofi.
budale što ridale su doma uz meze
ne razumješe, kao ni dotad, te teze
što govornici ih razglabahu sve u gram
no shvatili su konsekvence kad i Bog sam
ruke je digao od te jadnice zemlje.
U pjesmi „Borić na ugarskom dvoru, 1165.“ ispisana je apokrifna povijesna epizoda iz života drevnog bosanskog vladara, koji je žrtva uzročno-posljedičnih odluka moćnih protagonista tog vremena. Prošlo je od tada tisuću godina, a bosanski usud i dalje traje. U vremenima kad stvarnost nadmašuje svaku fantaziju, pjesma postaje i precizno zabilježena vijest s radija: „Laku noć. Bile su to vijesti.“
…dođoše kamionima i sve ih odvezoše Rozaliju i muža joj Saliha i sina Harisa pet kilometara izvan grada bila je tu nekad osnovna škola stadion ograđen žicom i pet stotina ljudi „od svih logora ovaj je najbolji u koji možeš dospjeti“ hranili su ih svakog dana seljaci sa okolnih polja Saliha pustiše da ode do željezničke postaje ali vlak je išao u suprotnom pravcu bilo je osam vagona za stoku vidio je neke žene i marame i ruke pružene kroz ogradu vagoni mora da su bili puni u ponoć su još bili na postaji u sparnoj jugoslavenskoj noći bez mjeseca željezničar imenom Mehmed pozvao se na merhamet dvoje djece umrlo je u vagonima ali policajac nije dao da se tijela iznesu i policajac ranije nije dao da im Mehmed doturi vodu. malo dalje prema jugu…
Demirović je majstor versifikacije, a njegov jezik ima nešto od bistrine izvora u planini. Kao mladić napisao je jedan esej o Matošu, čijeg sadržaja se više ne sjećam, ali ne mogu zaboraviti tu posvećenost pjesniku, koji je vjerovao da „svaki stih treba magijom da dira“.
I to je po svoj prilici ono najznačajnije što može poezija danas, kad „priroda kapitalizma nužno nalaže favorizaciju siledžijske kreativnosti“, kad svjetski moćnik prijeti da će eksplozivom uništiti cijelu jednu civilizaciju. Disciplinirati Muzu, da parafraziram naslov ove knjige, znači ostati izvan govora mnoštva, ne podilaziti ćudima svijeta koji se klanja zlatnom teletu. Oduprijeti se logoreji društvenih mreža, pisanju po zadatku, ostati prvosvećenik jezika, posvetiti se onom što u nama budi trak božanskog. Tako Malo postaje Mnogo. Zadaća je „sjati trajno kao dijamanti i umrijeti na materinskom jeziku“.
Takav je Demirovićev odgovor na čuveno Heideggerovo pitanje o smislu pjesništva u oskudnim vremenima.