Fišer: Vijećnica

Ne morate spaljivati knjige da biste uništili jednu kulturu. Dovoljno je navesti ljude da ih prestanu čitati.”

Žitelji starog Rima vjerovali su da svako mjesto ima svog zaštitničkog duha (genius loci) koji određuje njegovu specifičnu prirodu i karakter, starajući se o dobrobiti ljudi koji ga koriste. Za znamenitog norveškog teoretičara arhitekture Christiana Norberg-Schulza, rimski „duh mjesta“ postao je metafora posebnosti koju svaki arhitekta mora prepoznati, razumjeti i poštovati intervenirajući u nekom prostoru. Taj duh predstavlja sam identitet mjesta – uz obilježja prirode, svjetlosti i topografije on uključuje i njegovu istoriju, kulturu i način na koji ljudi doživljavaju taj prostor. Norberg-Schulz prenosi u arhitekturu Heideggerovu ideju da čovjek „stanuje“ (wohnen) u svijetu, a to ne znači da naprosto ima kuću nego da je ukorijenjen u svijetu, da ima osjećaj pripadnosti nekom mjestu i da ono za njega ima neko značenje.

Ni Heidegger ni Norberg-Schulz nam ne kažu šta se događa kada istorijske mijene transformiraju kulturu u kojoj neko mjesto prebiva. Da li se duh mjesta i sam preobražava, ili brigu o tom mjestu preuzima neki novi genius dok stari jednostavno iščezava, onako kako nalaže priroda prolaznosti duhova? Dešava li se da se dva različita duha u isto vrijeme bore za starateljstvo nad istim mjestom? Ima li slučajeva da se negdašnji duh vrati i ospori pravo postojećeg skrbnika, zahtijevajući svoje ponovno ustoličenje?

Ni riječi o tome nema u djelima velikih mislilaca, ali poneki trag mogućih odgovora može se naći u sadržaju stručnih i javnih rasprava koje se vode o sudbini sarajevske Vijećnice. Umjereno neukom u pogledu svih pitanja koja su te debate pokrenule, jedino uporište njihovom razumijevanju pružila su mi vlastita prisjećanja na iskustva sa duhom „pazikućom“ te veleljepne građevine i knjiškog blaga koje je nekoć u njoj bilo pohranjeno. Pamtim ga po mirisu čitaonice, hladnim podrumima u kojima sam jedno ljeto osamdesetih godina volontirao pri popisivanju decenijama neotvorenih paketa predratne periodike, pa čak i po jedinstvenoj aromi crne kafe čiji je okus navodio na pomisao da je kuhana u slanoj vodi. Pamtim ga i po prijateljstvu sa posljednjim predratnim direktorom biblioteke Borom Pištalom, uzoritim čovjekom i istinskim “gospodinom i drugom”, kako ga je precizno opisao Miljenko Jergović.

Teško mi je bilo pojmiti da je genius, kojeg ni zločinačka paljevina njegovog staništa u ljeto 1992. nije otposlala u zaborav, postao predmet ostrašćenih prepirki kojim se zahtijeva ili osporava njegovo stanarsko pravo.

Pokazalo se da je riječ o zamjeni identiteta; da učesnici spora, vjerujući da govore o istom, zapravo zastupaju dvije različite stranke, od kojih svaka polaže pravo na autentičnost.

Za jedne, istinski „duh mjesta“ bio je onaj koji se u veličanstvenu zgradu Vijećnice naselio njenim otvaranjem 1896. godine, kao sjedišta gradske uprave u kojem će sarajevsko poglavarstvo boraviti gotovo pola stoljeća. Za to vrijeme, kroz četiri državna poretka koja su se u tom periodu smijenila koristeći zgradu u istu svrhu, njena funkcija je postala njenim imenom. Tako je, procesom leksikalizacije, vijećnica postala Vijećnica, a onaj rimski „duh mjesta“ izrastao je u „duh gradske uprave“ – genius curiae nedodirljivog autoriteta koji izaziva strahopoštovanje, impozantni hram svjetovne moći, vlasti, reda i poretka u koji se dolazi po pozivu i ulazi pognute glave.

Za druge, mjerodavna je priroda duha koji još uvijek živi u kulturi koja ga je (pre)oblikovala, kulturi u čijem je formiranju i njegovanju njegovo učešće bilo od neprocjenjivog i supstancijalnog značaja. U zgradu dojučerašnje gradske uprave on se uselio 1951. godine, dvije godine po osnivanju sarajevskog univerziteta. Time je Vijećnica postala sjedištem Narodne biblioteke, temeljne institucije svake kulture koja teži plodotvornosti. Njen je značaj u radu sarajevskog univerziteta naglašen 1972. godine kada dobiva naziv „Narodne univerzitetske biblioteke“, da bi sa političkim promjenama ranih devedesetih postala „Nacionalna i univerzitetska biblioteka“ (NUB).

Ne obazirući se na promjene službenih naziva, njen prostor je zaposjedao genius bibliothecae koji je činovnički duh administriranja onim postojećim zamijenio mladalačkim oduševljenjem onim što tek treba da bude. U četiri decenije njenog postojanja, do noći 25. augusta 1992. godine, tu je bilo sakupljeno 2.5 miliona bibliotečkih jedinica. Naredni dan doživjela je tek svaka peta od njih.

Formalno, Narodna biblioteka BiH, još uvijek ne i univerzitetska, osnovana je nekoliko mjeseci po oslobođenju Sarajeva i tim činom obuhvaćene su dragocjene kolekcije Gazi Husrev-begove biblioteke (ustanovljene 1537. godine), Zemaljskog muzeja (osnovanog 1888. godine), kao i biblioteke zemaljske vlade i nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava (Prosvjeta, Napredak, Gajret). Značaj uredbe Ministarstva prosvjete od 31. oktobra 1945. godine, koja obilježava nastanak prve nacionalne biblioteke u Bosni i Hercegovini, dolazi do pravog izražaja u kontekstu činjenice da je od 220 poslanika prve Narodne skupštine BiH – boraca, radnika, seljaka i partijskih aktivista – tek njih 10% imalo visoku naobrazbu. Kada je 1949. godine donesena odluka o prenamjeni Vijećnice u biblioteku, Gradski narodni odbor Sarajeva i Vlada NRBiH, koji su odigrali ključnu ulogu u tom postupku, imali su sličnu kadrovsku strukturu. Od 14 članova vlade, manje od četvrtine njih su imali fakultetsko obrazovanje. Pa ipak, ove institucije odlučuju da se ne pozovu na tradiciju korištenja Vijećnice kao sjedišta lokalne vlasti: Gradski narodni odbor iseljava se iz zgrade a ona se pretvara u javno dobro od neprocjenjivog kulturnog značaja. Ostalo je nepoznato ime osobe koja je bila odgovorna za taj čin civilizacijski visoko osviještenog duha, no sve ukazuje na tadašnju resornu ministarku prosvjete Dušanku Kovačević.

Pola stoljeća nakon svoga formiranja, najznačajnija i najveća bosanskohercegovačka biblioteka ponovo se našla u previranjima poraća. No, za razliku od mira 1945. godine, postdejtonsko doba dočekala je u ruševinama. One su već bile svjetski poznate, velikim dijelom zahvaljujući potresnim fotografijama ruskog fotoreportera Mihaila Evstafjeva, na kojima čelist Vedran Smajlović u septembru 1992. godine svira u pustoši spaljene Vijećnice.

Granatiranje Vijećnice i oganj koji je progutao njen knjiški fond trajno će u medijskim komentarima, analizama i procesima vođenim pred međunarodnim sudovima opsadu Sarajeva vezati za pojmove urbicida i kulturocida. U neslavnoj istoriji paljevine knjiga, sudbina sarajevske Vijećnice poprimila je istu simboličku moć kao i legendarno uništenje Aleksandrijske biblioteke.

András Riedlmayer, svjetski priznati autoritet u oblasti kulturocida, i sam ističe da se “spaljivanje Nacionalne biblioteke u Sarajevu često upoređuje sa uništenjem Aleksandrijske biblioteke”. Rebecca Knuth, koja je uvela pojam libricida kao “namjernog, politički ili ideološki motiviranog uništavanje knjiga i knjižnica radi uništenja identiteta određene zajednice”, u svojoj studiji o tom fenomenu slučaj sarajevske Vijećnice naziva “najbližim pandanom uništenja Aleksandrijske biblioteke u dvadesetom stoljeću”. U istom smislu, o spaljivanju Vijećnice kao paradigmatskom činu govori i Michèle V. Cloonan, dok Lawrence J. McCrank smješta Sarajevo uz Louvain i Varšavu kao primjere najvećih katastrofa u dokumentiranoj povijesti destrukcije knjižnica.

U tom kontekstu, nije teško predočiti značaj koji je, nakon Dejtonskog sporazuma i hibernacije oružanih sukoba, imala obnova ovog kulturnog monumenta. Ona je imala značiti pobjedu civilizacijskih vrijednosti nad divljaštvom brutalne sile, sposobnost svjetlosti da opstane u ljudskom duhu i ponovo zasja izrastajući iz temelja dojučerašnjeg zgarišta.

I tako je prije trideset godina otpočela obnova, u kojoj se kao investitori pojavljuju grad i međunarodni donatori. Za istraživača tog velikog poduhvata upoznavanje sa detaljima koji bi mogli pripomoći u razumijevanju aktuelnih rasprava ujedno znači i obeshrabrujući ulazak u džunglu ne samo provjerljivih podataka nego i pseudočinjenica, senzacionalističkih interpretacija, nekritički navođenih sekundarnih izvora, urbanih legendi i ničim potkrijepljenih „opštepoznatosti“.

Ono što je dokumentirano na javnosti dostupan način pokazuje da su donacije za rekonstrukciju Vijećnice počele pristizati već 1996. godine. Tada je Austrija donirala 750,000 € za prvu fazu obnove koja je obuhvatala hitnu statičku sanaciju, zaštitu preživjele konstrukcije, obnovu krova, sanaciju čelične kupole i zaustavljanje daljnjeg propadanja građevine. Uslijedila su sredstva Evropske komisije (2.250.000 EUR dodijeljenih 1999. godine za drugu fazu obnove, nastavak građevinske rekonstrukcije i restauratorskih radova), donacije za obnovu glavne fasade (u čemu su 2008. godine sudjelovali Španija sa milion eura i grad Beč sa 20.000), te donacije u okviru zajedničkog međunarodnog fonda za nastavak obnove u kojem su, 2008. godine, uz Austriju svoju pomoć pružili i gradovi Budimpešta, Ljubljana, Podgorica i Tirana (ukupno oko 110.000 eura). U okviru programa IPA (instrumenta pomoći Evropske zajednice namijenjenog državama kandidatima za članstvo u EZ) za završnu fazu obnove dodijeljena su 2009. godine sredstva od 4 miliona, a 2010. godine 5 miliona eura. U planovima IPA za 2009. godinu predviđeno je i domaće sufinansiranje radova, iz sredstava grada, kantona i Federacije, kojim bi BiH učestvovala sa 1.6 miliona eura (prema tabelarnom prikazu) ili 2.5 miliona eura (prema tekstualnoj napomeni uz tabelu) – nedosljednost koja potvrđuje da aljkavost prebiva na svim institucionalnim razinama.

Gruba računica pokazuje da su ukupni troškovi obnove zgrade Vijećnice iznosili oko 13 miliona eura, nešto više od prvobitne procjene kojom je u Glavnom projektu Grada Sarajeva taj iznos predviđen na 9.5 miliona.

U tom iznosu učešće stranih donatora i fondova je veće od 80%, te se često postavlja pitanje da li su oni angažirali svoja sredstva za rekonstrukciju zgrade Vijećnice kao jedinstvenog kulturnog spomenika i remek-djela pseudomaurske arhitekture neovisno o tome u kakvu će funkciju ona biti stavljena, ili su smatrali da će po okončanoj restauraciji u nju ponovo biti smještena, kao i decenijama ranije, Nacionalna i univerzitetska biblioteka. Biblioteka čije je spaljivanje izazvalo zgražavanje cijelog svijeta, prizivanje sjećanja na sudbinu njene zlosretne aleksandrijske posestrime, te konačno – mobiliziralo međunarodnu zajednicu da pristupi obnovi njenog uništenog doma.

Pitanje se može iskazati i jednostavnije: da li je ideja obnovljene Vijećnice podrazumijevala i restauraciju njene predratne funkcije, sa bibliotekom kao primarnim korisnikom tog prostora? Kratak odgovor je: nije! Drugačije formulirano, ono može glasiti i ovako: da li je Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci uskraćeno pravo korištenja prostora Vijećnice? Svejedno, odgovor je isti. Sve što slijedi kao razrješenje ove logičko-administrativne enigme dobrim dijelom se nalazi u kombinaciji tri temeljna metodološka polazišta disfunkcionalne birokratije: principa “Muko moja, pređi na drugoga”, “Pojeo vuk magarca” i “Crkni kenjče dok trava naraste”.

Njena analiza uveliko je otežana nedostupnošću nekih ključnih dokumenata, a i među onim dostupnim pokazuje se da je ponegdje od ključnog značaja za njihovu interpretaciju upravo ono što u njima nije eksplicitno izrečeno. Ukratko – bolje informiranom, stručnijem, prilježnijem i vještijem znatiželjniku ili privilegiranom insajderu biće lako ukazati na sve greške i propuste koje uoči u ovom amaterskom pokušaju snalaženja u posvemašnoj zamršenosti drame koja se ispreplela oko statusa Vijećnice iz koje je deložiran njen genius loci.

Hronologija jednog egzorcizma

Hronološki posmatrano, zaplet se počeo nazirati već u periodu između 2007. i 2009. godine, kada su izrađeni idejni i glavni (izvedbeni) projekat obnove gradske Vijećnice. Detalji o tačnom datumu njihove realizacije, autorstvu i sl. ostaju nam nepoznati jer su javnosti pristupačni samo opisi tih dokumenata, ali ne i njihov cjelovit sadržaj. Iz tog razloga nemoguće je precizno datiranje, te se oslanjamo na podatak da su istražni radovi o stanju objekta (koji se moraju obaviti prije idejnog projekta njegove restauracije) okončani 2006. godine, a da je IPA odobrila svoju pomoć 2009. i 2010. godine referirajući se na definirane projektne koncepcije i već razrađenu funkcionalnu organizaciju objekta. Preciznije: multifunkcionalnu organizaciju.

Ideja o višenamjenskom korištenju gradske Vijećnice iskazana je još u dokumentu “Program i idejna rješenja funkcionalnog korištenja Vijećnice”. Ova brošura, iza koje stoji Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo, je najvjerovatnije nastala sredinom 2000ih, budući da je 31. januara 2007. godine Grad Sarajevo potpisao ugovor sa arhitektonskim biroom Studio URBING d.o.o. za izradu Idejnog i Glavnog projekta kao i kompletne projektne dokumentacije, što ukazuje da su već formulirana rješenja funkcionalnog korištenja koja prethode Idejnom projektu i služe kao programska osnova njegove izrade.

U navedenom dokumentu zabilježeno je da je Zavod izradio “… idejna programska rješenja funkcionalnog korištenja Vijećnice, čime bi se sagledala ukupno raspoloživa površina objekta i objektivne mogućnosti korištenja objekta od strane više korisnika.” U nastavku se kao korisnici predviđaju sjedište Gradske uprave, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, kulturne manifestacije javnog karaktera i “ostali sadržaji”. Ideja o višenamjenskoj upotrebi Vijećnice se potom našla u Idejnom projektu (“Uz poštovanje postojeće konstrukcije… za višenamjenske sadržaje u objektu omogućeno je autonomno i komforno funkcionisanje.”) da bi tako postala dijelom dokumentacije IPA.

Na 42. sjednici Gradskog vijeća 29. oktobra 2008. razmotrene su Odluke Vlade Kantona Sarajevo (Službene novine Kantona Sarajevo, br. 1/98 i 21/03) o budućem korištenju prostora Vijećnice, a vijećnicima je predstavljen projekat obnove i buduće namjene. Ona uključuje prostore za ured gradonačelnika i predsjedavajućeg Gradskog vijeća, salu za sjednice Gradskog vijeća, Nacionalnu biblioteku BiH, muzej razaranja Vijećnice, te centralnu aulu za kulturne sadržaje. Projektom se takođe predviđa odvajanje Nacionalne od Univerzitetske biblioteke, za koju je planirano da bude smještena u okviru Univerzitetskog kampusa, mada nije poznat akt kojim je ta odluka prvi put formalno donesena. Time je Nacionalna i univerzitetska biblioteka prestala biti glavni korisnik Vijećnice, a zgrada je stavljena u gradsko-političku, bibliotečku, kulturno-javnu i muzejsko-memorijalnu funkciju.

Ovom redefinicijom, kojom se mijenja ne samo funkcija, nego i prava korištenja i način upravljanja Vijećnicom, začeo je spor između Grada Sarajeva i NUBBiH. Grad je, kao investitor obnove, polagao pravo na upravljanje Vijećnicom kao gradskom zgradom. Uprava NUBBiH je smatrala da je i dalje nositelj prava korištenja, dodijeljeno biblioteci još 1949. godine, te da joj to pravo nije zakonski oduzeto.

Kako pokazuje slijed događaja, spor je tokom godina obnove ključao izvan domašaja medija da bi potom provalio u javni prostor 2014. godine, kada je Ministarstvo pravde BiH pripremilo Informaciju o realizaciji Projekta obnove Vijećnice.

Ova informacija je razmatrana 16. aprila 2014. na 91. sjednici Vijeća ministara. U zaključku se navodi: „Uvažavajući da je Vijećnica proglašena nacionalnim spomenikom BiH, kao i da su u rekonstrukciju iste uložena velika finansijska sredstva, kako donatorska tako i proračunska, Vijeće ministara BiH apeluje na predstavnike Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i Grad Sarajevo da iznađu način rješavanja spornih pitanja, a sve u cilju rješavanja imovinsko-pravnih pitanja i upisa vlasništva na objektu Vijećnice u Sarajevu, u što kraćem roku.“

Za razliku od mnogih kasnijih tumačenja, sa pravnog stanovišta ovaj zaključak ne sadrži nikakvu odluku o prenosu prava korištenja i budućoj namjeni Vijećnice, niti odluku o upravljanju objektom, on nije naložio povratak NUBBiH u njen istorijski prostor niti ga je odbio, kao što se njim nije donijela ni odluka da Grad Sarajevo postane nositelj prava korištenja niti je to osporeno. Vijeće ministara nije riješilo spor opredijelivši se za neko od suprotstavljenih stanovišta, samo je apeliralo da dvije strane sporazumno postignu dogovor radi rješavanja imovinskopravnih pitanja i upisa vlasništva.

Po dostavljanju ovog ničim obavezujućeg stava Vijeća ministara, kojim je tada predsjedavao Vjekoslav Bevanda, uslijedile su reakcije stranaka u sporu. NUBBiH je odgovorila da je ona jedini nositelj prava korištenja Vijećnice te da se taj status u skladu sa zakonom može promijeniti samo odlukom nadležnih državnih tijela, odnosno Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara. Grad Sarajevo nije prihvatio takvo stajalište, nego je ponovno zatražio da Vijeće ministara donese odluku o prenosu prava korištenja i upravljanja na Grad Sarajevo.

Nekoliko sedmica nakon ovog obeshrabrujućeg očitovanja “stranaka koje treba da se dogovore”, obnovljena Vijećnica je svečano otvorena 9. maja 2014. godine kao sjedište gradonačelnika, Gradskog vijeća, te kao muzejsko-izložbeni i ceremonijalni prostor i turistički objekat. Genius loci NUBBiH tom prilikom je bio prisutan među zvanicama ali ne i među domaćinima svečanosti. Sa vidljivim ogorčenjem, to odsustvo je naglasio i Ismet Ovčina, tadašnji direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Tim povodom autor izuzetno informativne knjige “Vijećnica – NUBBiH: U potrazi za identitetom” (objavljene 2022. godine) u razgovoru za Klix.ba kaže:

Krajem mjeseca obilježenog otvaranjem Vijećnice, prozvani sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić, 27. maja 2014. godine dostavlja Vijeću ministara BiH ponovljeni prijedlog Grada (pod protokolarnim brojem Gradske uprave 01-05-2558/14), koji sadrži zahtjev da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donese posebnu odluku kojom bi se na Grad Sarajevo prenijelo pravo korištenja i upravljanja zgradom Vijećnice. Generalni sekretarijat Vijeća ministara BiH proslijedio ga je Ministarstvu pravde BiH 3. juna 2014. radi očitovanja. Taj dopis nije javno dostupan u elektronskoj formi te ne znamo kome je tačno u Vijeću ministara bio adresiran (predsjedavajućem ili Generalnom sekretarijatu) niti šta on precizno sadrži.

Istog dana kada je zahtjev upućen Ministarstvu pravde, Grad Sarajevo je na svojoj službenoj internetskoj stranici objavio saopštenje pod naslovom “Vijećnica se ni do danas ne bi obnovila da je bilo do sadašnjeg rukovodstva NUBBiH!” Može se pretpostaviti da je ovo saopštenje, ako ne riječju a onda duhom, vjeran odraz zahtjeva upućenog Vijeću ministara i Ministarstvu pravde BiH, te vrijedi prenijeti njegov glavni dio:

Za naše razumijevanje procesa dogovaranja, kojeg je preporučilo Vijeće ministara, od posebnog je značaja dio saopštenja u kojem se spominje da je grad ponudio upravi NUBBiH čak šest sporazuma “kako bi se legalnim putem riješilo raspolaganje i upravljanje Vijećnicom.”

Nažalost, ne postoje nikakvi tragovi tih sporazuma koje bi zainteresirani istraživač mogao iskoristiti kako bi shvatio zašto nijedan od njih nije doveo do željenih rezultata. Ostaju nepoznati datumi predloženih sporazuma, njihov sadržaj, kao ni to da li je tu riječ o formalnim nacrtima ugovora ili samo o prijedlozima za daljnje pregovore. Tvrdnja o šest predloženih sporazuma se ne nalazi u zaključku Vijeća ministara od 16. aprila 2014, ni u javno dostupnim zapisnicima Gradskog vijeća i saopštenjima NUB.

Nema je ni u u dopisu Ministarstva pravde BiH od 25. jula 2014, kojim je ministar pravde Bariša Čolak, odgovarajući na zahtjev gradonačelnika Ive Komšića, zauzeo stav da je Vijeće ministara već postupilo u okviru svojih nadležnosti usvajanjem Informacije i zaključka o neophodnosti dogovornog rješenja spora. Shodno tome, Ministarstvo nije podržalo donošenje nove odluke o prenosu prava.

Čini se potrebnim komentirati neke navode iz saopštenja Grada Sarajeva. Pritom, nećemo se baviti tvrdnjama koje su neprovjerljive u dostupnim dokumentima, poput one o šest predloženih sporazuma, ili o zahtjevu španskog ambasadora za povrat sredstava doniranih za obnovu fasade i sl. Nema razloga da sumnjamo u njihovu istinitost, no one su irelevantne sa stanovišta spora i imaju značaj samo kao ilustracija “hirova rukovodstva NUBBiH” i mogućih (ali izbjegnutih) posljedica. Suprotno toj hirovitosti, Grad želi istaći javnu dobrobit koja je u središtu njegovog interesa, te ističe da je Grad još 2006. godine preuzeo „ulogu lidera u pokretanju obnove Vijećnice, zato što je to bila stvar bosanskog ponosa, a ne činjenice da se u njoj smjesti Gradska uprava, NUBBiH ili neka treća institucija”. U sjenci bosanskog ponosa ostaće neodgovoreno pitanje kako se došlo do toga da, “pored NUBBiH ili neke treće institucije”, donesenom odlukom Gradsko vijeće u Vijećnicu ipak smjesti upravo sebe.

Razlog je prethodno sugeriran navođenjem svih aktivnosti Grada, poduzetih u cilju obnove Vijećnice: izrade idejnog i izvedbenog projekta, aplikacija upućenih IPA fondovima Evropske zajednice, lobiranjem unutar (?) i izvan BiH, što je na kraju krunisano pribavljenim sredstvima i uspješnom izvedbom radova.

Sa neskrivenim jedom saopštenje dovršava rekapitulaciju uloženih napora:

Kada se na državno-administrativne poslove želi primijeniti stav prema kojem neko dobro treba pripasti onome ko se najviše trudio oko njegovog ostvarenja (Merenti praeda cedat), onda je umjesno dati i pokoje dodatno razjašnjenje.

Izvršavanje zakonske ili ugovorne dužnosti ne proizvodi samo po sebi pravo vlasništva. Grad Sarajevo je imao javnu obavezu i interes da organizira obnovu Vijećnice. NUBBiH nije bila nadležna za organizaciju obnove niti je raspolagala sredstvima potrebnim za takav pothvat. Kao nadležni javni subjekt Grad Sarajevo je preuzeo organizaciju i koordinaciju obnove Vijećnice, pribavljao međunarodna sredstva i vodio projekt. Međutim, iz obavljanja tih poslova, samo po sebi, ne proizlazi pravo vlasništva nad objektom. Za takav zahtjev potreban je valjan pravni osnov.

U domenu javne imovine mogli bismo naći analogiju u brojnim primjerima: opština obnovi školsku zgradu u državnom vlasništvu ili nakon poplave obnovi most koji pripada nekom drugom javnopravnom subjektu. Iz toga ne slijedi da je finansiranjem i/ili izvođenjem tih radova opština postala vlasnik škole ili mosta. Obnova i vlasništvo su dva odvojena pravna pitanja. Paradoksalnost postaje još izraženija u domenu privatnog vlasništva, bližeg našem svakodnevnom iskustvu: kada vatrogasci ugase požar i spase nečiju porodičnu kuću iz toga ne proizlazi da su tim činom postali vlasnici kuće. Oni su izvršili svoju javnu dužnost, a vlasništvo ostaje uređeno nekim drugim pravilima i zakonima. Na sličan način, može se argumentirati da je Grad svojim aktivnostima na obnovi Vijećnice obavljao svoju javnu dužnost staranja nad objektima koji spadaju u njegovu nadležnost. Što ni na koji način neće umanjiti njegov ponos zaslužen uspješno obavljenim poslom.

Kompetitivna tradicionalnost

Pisci saopštenja iskoristili su priliku da u njega ugrade i podsjećanje na istoriju nastanka Vijećnice i njenu izvornu funkciju.

Kasnije ćemo nešto detaljnije komentirati značaj tog podatka po meritum spora, a ovdje ćemo samo skrenuti pažnju na to koji se princip ovdje želi sugerirati. On se nazire gotovo svaki put kada se poziva na “restauraciju izvorne funkcije” Vijećnice, tj. na povratak njenoj prvobitnoj namjeni.

Riječ je o načelu prior tempore, potior iure, koje izražava pravilo prisutno još u rimskom pravu: među konkurentnim pravima prednost ima ono koje je ranije nastalo ili stečeno. Međutim, u tom principu naglasak je na “konkurentnim pravima”, dakle onima iste pravne prirode. Taj bi argument mogao biti upotrijebljen kada bi se utvrdilo da i Grad Sarajevo i NUBBiH imaju validan istovjetni pravni osnov za stjecanje vlasništva. Tek tada bi se moglo govoriti o tome čije pravo ima prvenstvo. U konkretnom slučaju, međutim, rasprava se vodi upravo oko osporavanja postojanja pravnog osnova za stjecanje vlasništva.

Nema sumnje da je Vijećnica od 1896. bila sjedište Gradskog poglavarstva, ali sjedište uprave nije isto što i vlasništvo, a kroz naredne decenije pravni tretman javne imovine mijenjao se više puta (Austro-Ugarska, Kraljevina SHS/Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija). Otuda, potrebno je utvrditi: ko je bio nosilac vlasništva prema tada važećem pravu, kako je to pravo transformirano nakon 1945. godine (u periodu postojanja državne svojine), pa potom nakon donošenja Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ 1953. godine (kada je društvena svojina postala ustavnopravna kategorija), te konačno – koje su se promjene u tom smislu desile nakon uspostavljanja Bosne i Hercegovine.

Te promjene nameću potrebu preispitivanja pravnog učinka svih ključnih akata kojima je u nekom istorijskom trenutku uređivan status Vijećnice, tj. da li su oni mogli proizvesti pravne posljedice u pogledu prava vlasništva ili su uređivali isključivo korištenje, upravljanje i održavanje.

Razlog tome leži u jednom od temeljnih načela stvarnog i obligacionog prava, takođe naslijeđenog iz rimskog prava, koje kaže da niko ne može na drugoga prenijeti više práva nego što ih sam ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet). U datom slučaju: ukoliko organ nije bio nosilac prava vlasništva ili nije imao zakonsko ovlaštenje da njime raspolaže, nije mogao svojim aktom takvo pravo prenijeti na drugoga.

Sama formulacija poziva upućenog rukovodstvu NUBBiH da prestane negirati istoriju Vijećnice, sadrži zanimljivu stilističku intervenciju (“Tek od 1951. godine je u funkciji NUBBiH…”) koja bi trebalo da naglasi težinu tradicije Vijećnice kao sjedišta gradske uprave u poređenju sa njenom kasnijom bibliotečkom funkcijom u poslijeratnoj Jugoslaviji. Dalo bi se naslutiti da je jedno uvažavanje ipak veće od drugoga, te iz tog razloga konstatacija o prošlosti Vijećnice ne počinje riječima “Još od 1951. godine je u funkciji NUBBiH…”, što bi se činilo korektnijim.

Od otvorenja Vijećnice (1896.) do promjene njene prvobitne funkcije (1951.) proteklo je 55 godina. Od tog trenutka, pa do njenog granatiranja 1992. godine, Vijećnica je postojala kao narodna/nacionalna/univerzitetska biblioteka – ravno 41 godinu. Razlika između njenog administrativno-upravnog i bibliotečko-kulturnog staža iznosi 14 godina. U razmjerama istorijskog vremena, u rasponu od gotovo jednog stoljeća, Vijećnica je služila kao sjedište gradske uprave tek malo duže nego što je bila biblioteka. Ta razlika, ilustracije radi, odgovara vremenskom periodu proteklom od prve austrijske donacije za obnovu Vijećnice 2006. godine do donošenja „IPA 2010 Project Fiche” kojim se regulira finansiranje izvedbe Glavnog projekta obnove.

Sama ideja da bi se, pozivom na tradiciju i izvornost, monumentalne građevine trebale vratiti svojoj prvobitnoj namjeni, npr. kao sjedišta administrativne uprave ukoliko su u tu svrhu građena, takođe zaslužuje komentar u formi misaonog eksperimenta. Zamislimo situaciju u kojoj bi venecijanska gradska uprava poduzela korake kako bi se znamenita Duždeva palata, “vratila u svoju izvornu funkciju”, kao sjedište upravnih ureda vlasti. Tome je služila kroz brojna stoljeća svoje istorije, stoljeća ispunjena renovacijama i nadogradnjama u toku kojih je palata poprimila današnji gotički izgled u 14. i prvoj polovini 15. stoljeća. Krajem 19. stoljeća država provodi veliku restauraciju palate zbog njenog lošeg stanja i svi javni uredi i institucije se iseljavaju iz zgrade. Današnji veličanstveni muzej “Palazzo Ducale” smješten u njoj, otvoren je “tek 1923. godine”, a od administrativnih ureda u njoj boravi jedino Državni ured za zaštitu istorijskih spomenika.

Iseljenjem muzeja (čiji je glavni izložak uprava sama palata) mogle bi se ponovo “staviti u izvornu funkciju” dvorane Velikog vijeća, Senata i Vijeća desetorice, sudnice, zatvori, pa – što da ne? – i nekadašnji duždevi apartmani za, recimo, smještaj funkcionera gradske uprave koji bi time bili stalno prisutni tamo gdje su najpotrebniji. Ali, niko da se toga sjeti i djelom iskaže svoje poštovanje semantičkoj fosilizaciji naziva objekta. A on se – sama ti riječ kaže! – i dan današnji zove “duždeva palata”, dakle palata u kojoj boravi i djeluje ne samo doživotno birani šef države, nego rade i institucije uporedive sa savremenim parlamentom, vladom, vrhovnim sudom i drugim organima državne administracije. Možda razlog tome leži u urednosti zemljišno-knjiške evidencije, u nedvojbenosti vlasničkog prava (Italijanska država), u precizno definiranim prerogativima onoga kome je vlasnik povjerio objekat na upravljanje (grad Venecija)… A moguće je i da se radi, naprosto, o prirodi kulturnog bića i njegovom odnosu prema civilizacijskim tekovinama.

Već godinu dana nakon otvorenja Vijećnice, Grad se suočio sa ozbiljnim problemima institucionalne prirode, o čemu govori Izvještaj o ostvarivanju politike grada Sarajeva i aktivnostima gradonačelnika za 2015. godinu. U dijelu posvećenom Vijećnici, uvrštenoj u “najvažnije aktivnosti u oblasti opšte uprave u 2015. godini”, navode se Nacrt i Prijedlog Odluke o zaštiti objekta Vijećnice, gdje se pokazuje da je u tom trenutku najveći problem predstavljalo pitanje ko ima ovlaštenje da upravlja Vijećnicom. Ovaj izvještaj, kao i Izvještaj o radu Gradskog vijeća Grada Sarajeva za 2015. godinu, spominju i javnu raspravu koja se tim povodom vodila. Mada nam nije poznato ko je sve formalno bio pozvan da učestvuje u njoj, iz Izvještaja saznajemo da je svoje mišljenje (uz Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, Administrativnu komisiju Gradskog vijeća, Pravobranilaštvo, Komisiju za statut i akte Gradskog vijeća i Klub gradskih vijećnika Naše stranke) dostavila i NUBBiH.

U nedostatku elektronski dostupnih dokumenata koji bi ilustrirali sadržaj prijedloga, primjedbi, mišljenja i sugestija iznesenih u okviru rasprave, možemo samo nagađati koji su bili stavovi NUBBiH podneseni tom prilikom. Nije teško, međutim, zaključiti kakvu su reakciju oni izazvali kod pokretača javne rasprave, imajući u vidu da su se sporovi nesmanjenim intenzitetom nastavili voditi i narednih godina.

Gradsko vijeće 25. maja 2016. godine (predsjedavajući Suljo Agić) donosi tekst konačne Odluke o kojoj je godinu dana ranije vođena javna rasprava. Sada se ona, kao službeni akt, više ne zove “Odluka o zaštiti objekta Vijećnice” nego “Odluka o upravljanju i zaštiti objekta Vijećnice”, te dobiva svoj djelovodni broj 01-02-908/16 i biva objavljena u Službenim novinama Kantona Sarajevo. Proširenje naziva odluke, kojim je prije “zaštite” ubačeno i “upravljanje”, dosta nedvosmisleno ukazuje šta je bila žarišna tačka rasprave.

Odlukom se Gradu Sarajevu povjerava zaštita, upravljanje i održavanje Vijećnice kao nacionalnog spomenika, čime je reguliran model upravljanja objektom ali ne i pitanje vlasništva. Štaviše, član 4. Odluke stipulira “Obim pravne zaštite objekta gradske Vijećnice u Sarajevu utvrđen članom 2. ove odluke je privremenog karaktera, dok se u skladu sa odobrenim Glavnim projektom obnove Vijećnice ne riješe međusobni korisnički odnosi sa Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom Bosne i Hercegovine, kao zemljišno-knjiškim organom korištenja objekta, odnosno dok se ne riješi konačni pravni status objekta gradske Vijećnice, kao nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.”

Dok se ne riješi taj pravni status valjalo je upravljati objektom, pa je prema službenom Izvještaju gradonačelnika za 2016. godinu Gradsko vijeće Sarajeva Odlukom pod brojem OPU-IP 1496/2016 donesenom 6. septembra 2016. godine, osnovalo JP “Sarajevo” d.o.o. registrirano kao “Javno preduzeće za upravljanje, zaštitu i održavanje objekata Grada Sarajeva i obavljanje komunalnih i drugih djelatnosti od javnog interesa Grada Sarajeva”.

Hlađenje vrućeg kestena

Njemu je grad, kako piše u finansijskom izvještaju nezavisnog revizora za 2022. godinu, “dao na daljnje upravljanje objekte Vijećnica i Trebevička žičara” na osnovu anexa Ugovora o načinu prenosa upravljanja, zaštite i održavanja objekata Grada Sarajeva i obavljanju komunalnih djelatnosti od javnog interesa Grada Sarajeva, koji je pod oznakom OPU-IP 1993/2016 stupio na snagu 17. oktobra 2016. godine.

Pojam “upravljanja”, ovisno o kontekstu, može ukazivati na vlasničko pravo, povjereno upravljanje, operativno održavanje i sl. Faktičko upravljanje i imovinskopravni status (koji podrazumijeva prava korištenja i raspolaganja) nisu isto, a ovdje nam sama djelatnost za koju je registrirano preduzeće Sarajevo d.o.o. ukazuje o kakvoj vrsti upravljanja je riječ. Navedeni ugovor uređuje prenos upravljanja sa grada na njegovo javno preduzeće, ali ne predstavlja nikakvu odluku o pravu korištenja i raspolaganja Vijećnicom. U okviru tog operativnog upravljanja, JP “Sarajevo” priređuje manifestacije u prostoru Vijećnice (konferencije, koncerte, izložbe, svečane prijeme, komercijalne događaje i sl.), regulira zakupljivanje prostora i naplaćivanje ulaznica, a takođe i održava objekat i instalacije, stara se o čišćenju i zaštiti, organizira radne aktivnosti neophodne za predviđeno funkcioniranje objekta i sl.

Saopštenje o tematskoj sjednici o projektnim aktivnostima grada, održanoj 4. novembra 2021. godine, navodi se sa izraženim oduševljenjem:

U isto vrijeme, samo JP “Sarajevo” pokazivalo je znatno manji entuzijazam u pogledu dodijeljenih nadležnosti. Četiri godine po njegovom osnivanju, JP “Sarajevo” d.o.o. je već razmatralo mogućnost da se Vijećnica izdvoji iz njegovog upravljanja, jer se pokazalo da je ona u većoj mjeri izvor finansijskih problema nego što je izvor dobiti koja bi osigurala njenu “samoodrživost”.

U dokumentu koji sadrži odgovore na vijećnička pitanja i inicijative, dostavljenom Gradskom vijeću u oktobru 2021. godine, nalazi se i službeni odgovor JP „Sarajevo“ d.o.o. u vezi s korištenjem Vijećnice.

Iz njega saznajemo da je Nadzorni odbor preduzeća još 2019. godine, razmatrajući izvještaj o radu objekta Gradska vijećnica, ustanovio da upravljanje Vijećnicom u predstavlja nepodnošljiv finansijski teret.

Vrući kesten materijalnih troškova je tako, u formi inicijative, vraćen u ruke osnivaču JP „Sarajevo”, tj. Gradskom vijeću: „O naprijed navedenom pitanju bi svakako trebao odlučivati osnivač JP ‘Sarajevo’ d.o.o.“.

Do odvajanja nije došlo, a kako se kesten ohladio nije poznato, no sudeći po Izvještaju o radu i poslovanju JP “Sarajevo” d.o.o. za 2024. godinu, komercijalizacija Vijećnice u godinama koje su uslijedile nije dala razočaravajuće rezultate. Registrirani prihodi 2024. godine iznosili su najmanje 683.000 KM: od prodatih 43 hiljade ulaznica te je godine utrženo 307.000 KM, a komercijalni događaji – njih 91 – donijeli su prihod od 376.000 KM.

U ovaj iznos nije pribrojan prihod od zakupa poslovnog prostora (112.000 KM), jer izvještaj ne kaže da se taj prihod odnosi isključivo na Vijećnicu. Jedan njegov dio mogao bi se odnositi npr. na prostore u okviru Trebevićke žičare, koji su takođe u nadležnosti JP “Sarajevo”. Ipak, moguće je donekle rekonstruirati u kojoj bi mjeri on ipak mogao pripadati poslovanju Vijećnice.

U službenom javnom oglasu za prikupljane ponuda za dodjelu u zakup poslovnih prostora od 26. februara 2018. godine, JP “Sarajevo” nudi prostor za restoran i caffe-slastičarnu, ukupne površine od 339 m² (koji uz slastičarnu i restoran obuhvata i kuhinju i prateće prostorije), za koji se traži iznos početne zakupnine od 26 KM/m² mjesečno. Godišnji prihod od tog prostora, kako pokazuje jednostavna računica, iznosio bi 105.768 KM, što je vrlo blizu blizu prijavljenom ukupnom prihodu od zakupa od 112.000 KM, pod pretpostavkom da je prostor bio izdat tokom svih 12 mjeseci po navedenoj početnoj cijeni. Pregledom javno dostupnih izvora, međutim, nije moguće doći do pouzdanog podatka da li je i na koji način “Caffe Slastičarna Vijećnica”, koja danas posluje u Vijećnici, povezana sa oglasom iz 2018. godine.

Rješenje koje to nije

Razrješenja spora između Grada Sarajeva i NUBBiH o pravu korištenja i raspolaganja Vijećnicom, kao i definiranja njenog konačnog pravnog statusa, u narednim godinama nije odmaklo dalje od inicijativa i javnih poziva na postizanje sporazuma koji bi usrećio sve stranke. Svijest o tome da projekat obnove Vijećnice nije proveden u dijelu koji se odnosi na NUBBiH pokazalo je i Gradsko vijeće grada Sarajeva. Na svojoj prvoj sjednici 26. maja 2021. godine predsjedavajući Jasmin Ademović, u ime Kluba gradskih vijećnika „Narod i pravda“, podnosi inicijativu „Vratimo Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine u Vijećnicu“. Tamo je čeka, prema njegovim riječima, prostor od 2.321,60 m² koji je Glavnim projektom obnove Studio URBING d.o.o. namijenio Biblioteci. Inicijativa okončava zahtjevom „da organi Grada, svako u okviru svoje nadležnosti, pristupi realizaciji ove inicijative i o tome izvijesti Gradsko vijeće Grada Sarajeva do naredne sjednice”.

Da je takav prostor predviđen potvrđuje nam i dokument „IPA 2010 Project Fiche – Rehabilitation of Sarajevo City Hall (Vijećnica) as a National Monument” kojim se regulira finansiranje izvedbe Glavnog projekta sredstvima Evropske komisije.

On, međutim, nije namijenjen smještaju glavnog knjiškog fonda NUBBiH u Vijećnicu, nego je orijentiran na javne, reprezentativne i kulturne bibliotečke sadržaje. Tu su pobrojani: centralni registar bibliotečke građe, baza podataka, pristup internetu, prezentacije, stalne promocije knjiga, izložbe, knjižara, edukacijski odjel i odjel posebnih zbirki. Nema spomena spremišta knjiga (depoa i repozitorija), skladišta, depoa za zaštitu i čuvanje bibliotečke građe, odjela za posudbu/izdavanje knjiga i sl.

Drugim riječima, Glavni projekat slijedi ideju razdvajanja Nacionalne i Univerzitetske biblioteke. Prva bi se udomila u Vijećnici, i njen knjiški fond ograničen je na odjel posebnih zbirki (department of special collections), dok bi druga bila smještena u Kampusu Sarajevskog univerziteta i sadržala “nereprezentativnu” glavninu knjiškog fonda.

U međunarodnoj bibliotekarskoj terminologiji “Odjel specijalnih zbirki” po pravilu označava fizičku zbirku vrijedne građe u kojoj se čuvaju rukopisi, stare i rijetke knjige, mape, grafike, arhivske ostavštine i slične dragocjenosti koje pripadaju kulturnoj baštini. Funkcionalnom podjelom NUB, Vijećnica bi bila reprezentativno sjedište od nacionalnog značaja: posebne zbirke, izložbe, promocije, edukacija, katalozi, kulturni programi i međunarodno predstavljanje, dok bi biblioteka u Kampusu UNSA djelovala kao operativno sjedište u kojem su smješteni glavni fondovi, depoi, čitaonice i gdje se obavljaju bibliotečke usluge korisnicima.

Mada su projektne pripreme otpočele već 2018. godine, za datum koji obilježava početak izgradnje ove biblioteke uzima se 20. mart 2023. godine, kada je svečano potpisan ugovor između Univerziteta u Sarajevu i izvođača radova obuhvaćenih tim izuzetno značajnim poduhvatom. Njegovo finansiranje najvećim je dijelom (više od 90%) obezbijeđeno grantom Saudijskog fonda za razvoj (Saudi Fund for Development), a realizacija je povjerena konzorciju “Al-Fahd Company Trading Industry and Contracting” i sarajevskom ANS DRIVE d.o.o. Projekat je zasnovan na Master planu novog kampusa Univerziteta u Sarajevu iz 2001. godine, a idejno arhitektonsko rješenje djelo je prof. Adnana Pašića. U svakom pogledu, lijepa je i ohrabrujuća novost da se izgradnja ove moderne petospratne građevine, čija će korisna površina iznositi oko 13.500 m², sada privodi kraju.

Prisutno je mišljenje da je problem povratka NUBBiH u Vijećnicu predimenzioniran. Da “dreka i galama”, koje periodično izbijaju tim povodom, pripadaju političkom pozorištu i da stvarni problem zapravo ne postoji jer će najkasnije za godinu dana biti otvorena velika Univerzitetska biblioteka u okviru kampusa UNSA, sa više nego dovoljnim kapacitetom i idealnim uslovima za smještaj bibliotečke građe. U čemu je nesporazum?

Stanovitu zabunu svakako izazivaju nazivi i terminologija koji se koriste. Riječju „biblioteka“ može se referirati na instituciju (ustanovu tj. pravni subjekt), zgradu ili funkciju. Ukoliko se na umu ima institucija onda može djelovati zbunjujuće da istovremeno postoje „Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine” kao i “Biblioteka Univerziteta u Sarajevu”, čiji nazivi ukazuju na neki oblik funkcionalnog preklapanja.

U dokumentima koji se odnose na obnovu Vijećnice (2008–2010), kako je već ukazano, polazilo se od pretpostavke da će nacionalna bibliotečka funkcija ostati u Vijećnici, dok će se univerzitetska bibliotečka funkcija razvijati u Kampusu Univerziteta u Sarajevu, no to funkcionalno razdvajanje nije popraćeno odgovarajućom redefinicijom institucija kojima bi te funkcije bile povjerene. Naziv “Biblioteka Univerziteta u Sarajevu” dosljedno se koristi u aktima i saopštenjima Univerziteta u Sarajevu, Vlade Kantona Sarajevo, Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade KS i sl. NUBBiH nikada nije bila formalno “razdvojena” na Nacionalnu biblioteku BiH i Univerzitetsku biblioteku UNSA, niti je zakonom sa nje prenesena univerzitetska funkcija na novu Biblioteku UNSA.

Radi se o tome da je jedna institucija (NUBBiH) istorijski imala obje funkcije, a da je Univerzitet u Sarajevu vremenom izgradio vlastiti bibliotečki sistem i formirao univerzitetsku biblioteku kao zasebnu organizacionu jedinicu, mrežu fakultetskih i institutskih biblioteka članica UNSA, koja će unutar kampusa imati svoj kapitalni objekt. Tu je i bitna razlika u odnosu na funkciju Nacionalne biblioteke: univerzitetska biblioteka je dio infrastrukture visokoškolske ustanove a ne javne bibliotečke mreže. Ona primarno služi studentima, nastavnicima, istraživačima i univerzitetskoj zajednici, kako je opisano i u akreditacijskim dokumentima koji definiraju njenu svrhu.

Za razliku od NUBBiH, Biblioteka UNSA nema zakonsku funkciju nacionalne biblioteke, te ni obavezu obavljanja zakonom predviđenih poslova takve institucije. U njih spada prikupljanje obaveznog primjerka publikacija objavljenih u BiH, izrada nacionalne bibliografije, zaštita i čuvanje nacionalne pisane baštine, te usluge istraživačima iz cijele države kao i građanima neovisno o tome pripadaju li ili ne akademskoj zajednici. Nigdje se ne navodi da će Univerzitetska biblioteka biti javna biblioteka otvorena široj javnosti na način na koji je NUBBiH djelovala u Vijećnici mada, da budemo precizni, u dostupnim dokumentima nema ni izričite odredbe koja bi eksplicitno isključivala korištenje biblioteke od strane građana. Treba imati na umu da je Univerzitet u Sarajevu javni univerzitet i njegova biblioteka ima odgovornost, na prvom mjestu, prema Univerzitetu, njegovim institucijama i članovima. Nacionalna biblioteka je, međutim, odgovorna državi i svim njenim izdavačima, bibliotekama i građanima. U nadležnosti Nacionalne biblioteke spada i dodjela međunarodnih bibliografskih identifikatora (npr. ISBN i ISSN) kao i predstavljanje države u međunarodnim bibliotekarskim organizacijama i sl.

Razdvojenost Nacionalne i Univerzitetske biblioteke nije nikakva “devijacija” u odnosu na postojeću praksu u svijetu. Čuvena Britanska biblioteka (British Library) nije ujedno i univerzitetska, kao što to nije ni Nacionalna biblioteka Francuske (Bibliothèque nationale de France). U zemljama sa jakim univerzitetskim centrima najčešće svaki od njih ima svoju biblioteku, dok nacionalna biblioteka predstavlja zaseban entitet (Australija, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, SAD, Španija, Švedska, itd). U nekim slučajevima u istom gradu postoji čak nekoliko univerziteta sa njima pripadajućim bibliotekama. Nacionalna Kongresna biblioteka SAD nalazi se u Washingtonu gdje su istovremeno smješteni i brojni univerziteti (npr. Georgetown University, George Washington University, American University, Howard University), od kojih svaki posjeduje svoju veliku univerzitetsku biblioteku.

Međutim, podjednako su prisutna i rješenja u kojima jedna institucija na nacionalnoj razini uspješno obavlja obje uloge. Najbliži primjeri su zagrebačka i slovenačka Nacionalna i univerzitetska biblioteka, no na istom modelu je zasnovan i rad nacionalnih biblioteka Finske, Slovačke, Portugala, Estonije i dr.

Ovdje treba trenutak pažnje posvetiti još jednom argumentu koji se čuje u korist odluke (ili, tačnije, “provedene prakse”) da se knjiški fond NUBBiH ne vrati u Vijećnicu. On je, paradoksalno, intoniran kao “briga za fizičku dobrobit knjiga” i ukazuje na neuslovnost prostora Vijećnice, na nedostatke svega onoga što savremeni bibliotečki standardi zahtijevaju.

Ova konstatacija je, svakako, tačna. Svijest o tome postojala je i godinama prije rata, o čemu svjedoči i projekat temeljite restauracije i modernizacije Vijećnice koji je još 1987. godine izradio sarajevski Investprojekt. Projektom je obuhvaćena cjelovita sanacija građevinske konstrukcije i konzervatorska zaštita istorijskog objekta (restauracija dotrajale krovne konstrukcije i fasade, modernizacija vodovodnih i električnih instalacija, rješenje problema grijanja, restauracija enterijera), kao i poboljšanje uslova za rad biblioteke i adekvatno čuvanje bibliotečke građe.

Uz građevinske probleme (prokišnjavanje krova, vlaga, temperaturne oscilacije, dotrajale instalacije, nedovoljna protivpožarna zaštita i sl.), postojali su i ozbiljni funkcionalni nedostaci, rezultat činjenice da Vijećnica nikada nije ni bila projektirana kao biblioteka.

Najznačajniji među njima bili su: nedovoljan broj čitaonica i depoa, nemogućnost proširenja spremišta, nepostojanje klimatiziranih skladišta, savremenih prostora za restauraciju, laboratorija, odgovarajućih prostora za mikrofilmovanje, kataloge i obradu fonda. Uprava i osoblje radili su u brojnim kancelarijama improviziranim u nekadašnjim reprezentativnim prostorijama.

Zbog ekonomske krize u Jugoslaviji krajem osamdesetih i nedostatka investicionih sredstava, ovaj poduhvat nikada nije odmakao dalje od Glavnog projekta. Uslijedila je terminalna politička kriza, početak raspada države i potom rat.

Projekat iz 1987. godine predstavljao je dokumentaciju od neprocjenjivog značaja za kasniju obnovu Vijećnice, ponajviše zbog toga što je sadržao posljednje potpuno snimljeno stanje objekta prije njegovog uništenja. U njemu se nalazila tehnička dokumentacija potrebna za planiranu sanaciju i rekonstrukciju, a nacrti i snimci iz nje korišteni su kao jedan od ključnih izvora pri pripremi poslijeratne obnove. Sa jednom bitnom razlikom: to je bila obnova Vijećnice kao sjedišta gradske uprave, ali ne i Nacionalne i univerzitetske biblioteke, i u tom smislu su izrađeni novi idejni i izvedbeni projekat.

I sada, obnovom su otklonjeni građevinski problemi, ali ona ostaje “funkcionalno neuslovna za potrebe biblioteke”. Zašto? Pa zato što nije ni obnovljena prema projektu koji bi je učinio funkcionalnom bibliotekom, ali jeste prema projektu koji ju je učinio funkcionalno vrlo uslovnom za potrebe gradske uprave. Stoga je najmanje iz dva razloga ciničan argument da se knjige ne mogu vratiti u Vijećnicu, jer tu nema zadovoljavajućih uslova za njihov smještaj i čuvanje. Na prvom mjestu, ovakav izraz brige za knjigu bio bi uvjerljiv da nije činjenice da je preživjela i u međuvremenu prikupljena građa NUBBiH već decenijama smještena u neuporedivo neuslovnijim prostorima. S druge strane, neuslovnost njenog istorijskog mjesta nije proizvod više sile nego je rezultat smišljenog čina, sadržanog u definiciji predviđenih funkcija Vijećnice i iz njih proisteklog plana njene obnove.

Javne potrebe i njihovi prioriteti

Ali, ne mogu sve želje istovremeno biti zadovoljene, pa tako svaka odluka – pa i ona o prenamjeni Vijećnice – kada je donesena kao izraz volje javnosti, kao posljedica promjena stvorenih novim istorijskim okolnostima, mora biti prihvaćena sa razumijevanjem da nove vrijednosti formiraju nove prioritete. To lijepo zvuči, ali je nezgoda u ovom slučaju da javnost nije imala priliku da iskaže svoju volju ili nevolju prije nego što se odlučilo čemu obnovljena Vijećnica treba poslužiti. Tu priliku, obično, pruža javna rasprava – organizirani postupak kojim građani, stručna javnost i drugi zainteresirani učesnici iznose mišljenja, prijedloge i primjedbe o pitanjima od javnog interesa prije donošenja konačne odluke.

Ovdje je nužno razlikovati “raspravu u javnosti” od “javne rasprave” u pravnom smislu. Od 2008. do 2014. godine vodile su se institucionalne rasprave između Grada Sarajeva, NUBBiH, Vijeća ministara i drugih aktera o tome ko će upravljati Vijećnicom i kako će se ona koristiti nakon obnove, a takvih rasprava nije nedostajalo ni u javnosti. Sve one, međutim, ne predstavljaju “javnu raspravu”.

Da li je formalna javna rasprava bila održana? Po svemu sudeći – nije.

Među digitaliziranim i dostupnim dokumentima Gradskog vijeća, ne nalazi se odluka kojom se utvrđuje buduća namjena Vijećnice. Takva odluka bi ukazala da li je riječ o opštem aktu u redovnom postupku (kada bi javna rasprava bila, po pravilu, obavezna) ili se radi o pojedinačnoj odluci (što ne zahtijeva javnu raspravu), ili je riječ o nečem trećem. U prilog zaključka da rasprava nije održana govori i činjenica da ne postoji dostupan ni zaključak Gradskog vijeća kojim se nacrt odluke upućuje na javnu raspravu, niti izvještaj ili zapisnik koji bi potvrdili da je takva formalna javna rasprava održana.

Ako rasprava nije bila zakonom propisana, šta je problem u tome što je nije bilo?

Uz obavezne javne rasprave, za koje zakon propisuje povodom kakvih akata i pod kojim okolnostima se moraju održati, postoje i fakultativne (dobrovoljne) javne rasprave. One nisu propisane kao obavezne, ali nadležni organ može svojom odlukom naložiti njihovo provođenje kao izraz transparentnosti, uključivanja šire javnosti u proces donošenja odluka i legitimnosti samog procesa odlučivanja. Takvoj praksi se često pribjegava kada se odlučuje o pitanjima od posebnog javnog interesa kao što su prostorni i urbanistički planovi, budžet, strategije razvoja, zaštita kulturne baštine, pa i namjena značajnih javnih objekata ili prostora. U slučaju Vijećnice, čak i ako tada važeći propisi nisu nalagali javnu raspravu o njenoj namjeni, Gradsko vijeće je moglo odlučiti da je provede radi pribavljanja mišljenja stručne i šire javnosti.

Nije neuobičajeno da se takvo mišljenje traži kroz mehanizam fakultativne javne rasprave u stvarima od javnog interesa. Na primjer: Gradsko vijeće je u oktobru 2008. utvrdilo Nacrt Programa obilježavanja 25. godišnjice XIV ZOI Sarajevo ‘84 i uputilo ga u javnu raspravu. Na isti način je postupljeno i 2009. godine sa Programom rada Gradskog vijeća za narednu godinu; 2010. godine sa Nacrtom programa manifestacije obilježavanja Dana grada Sarajeva, Odlukom o preusmjeravanju sredstava planiranih u Budžetu, kao i Odlukom o utvrđivanju sportskih manifestacija od značaja za Grad Sarajevo; 2014. godine povodom donošenja Etičkog kodeksa izabranih zvaničnika… Kroz takve rasprave razmatrana su i pitanja namjene i korištenja javnog prostora za spomenike, spomen-obilježja i umjetničke skulpture (2014. i 2024. godine). Čak se i Vijećnica našla kao predmet javne rasprave, kako je navedeno ranije, kada je njena javno neraspravljana namjena već bila materijalizirana u objekat kojim je trebalo upravljati, pa je Gradsko vijeće uputilo 2015. godine na javnu raspravu dokument koji je, godinu kasnije, završio kao “Odluka o upravljanju i zaštiti objekta Vijećnice”.

To pokazuje da je Gradsko vijeće koristilo javnu raspravu kao instrument konsultiranja javnosti, a ne isključivo kada je ona bila zakonom obavezna. Prema saopštenju Grada, naslovljenom “Vijećnica se ni do danas ne bi obnovila da je bilo do sadašnjeg rukovodstva NUBBiH!” kojeg smo ranije citirali, Grad Sarajevo “2006. godine preuzima ulogu lidera u pokretanju obnove Vijećnice”. Gradsko vijeće je 2006. godine imalo statutarno ovlaštenje da, ako je smatralo opravdanim, odredi javnu raspravu o nacrtu odluke kojom bi se utvrđivala buduća namjena Vijećnice: da utvrditi nacrt, odredi trajanje javne rasprave, pozove zainteresiranu javnost da dostavi primjedbe, razmotri ih, te tek nakon toga donese konačni akt. To je obrazac koji se, po pravnoj logici, može primijeniti na sva pitanja od velikog javnog interesa, uključujući odluke koje se tiču značajnih javnih objekata ili kulturne baštine. Takva javna rasprava ne bi bila zakonski obavezna, ali bi bila potpuno u skladu sa Statutom.

Godine 2006. bio je na snazi Statut Grada Sarajeva iz 1998. godine sa izmjenama iz 2005. (kasnije objavljen kao prečišćeni tekst 2008. godine). U dijelu o neposrednom učešću građana propisano je da se javna rasprava provodi o određenim nacrtima akata, “kao i o drugim pitanjima za koja Gradsko vijeće odluči da se provede javna rasprava.” Preciznije: Statut ne ograničava “druga pitanja” na određenu oblast, a Gradskom vijeću prepušta diskreciono ovlaštenje da procijeni da li neko pitanje zaslužuje javnu raspravu.

Pitanje buduće namjene Vijećnice, po procjeni Grada, to nije bilo zaslužilo.

Eppur non si muove

Tako se prispjelo u situaciju da slučaj NUBBiH postane jedinstven i u svjetskim razmjerama. Od 195 međunarodno priznatih, suverenih država, sve imaju Nacionalnu biblioteku ili instituciju koja obavlja takvu funkciju. Ima je i Bosna i Hercegovina. Međutim, za razliku od svih ostalih država, u ovom trenutku jedino u BiH nacionalna biblioteka nema trajno riješen, zakonom osiguran i namjenski izgrađen ili dodijeljen prostor koji bi bio njeno stabilno sjedište.

Ko je, čijom odlukom, kako i čime u međuvremenu zaposjeo onaj prostor od 2.321,60 m² alociran u Vijećnici za potrebe NUBBiH, koji u svojoj inicijativi 26. maja 2021. godine spominje predsjedavajući Gradskog vijeća grada Sarajeva, nije precizirano u njegovom podnesku. Ali eto – prostor je tu, samo nedostaje dobra volja. Činjenica da je inicijativa potekla upravo iz Gradskog vijeća stvara dojam da razlog odsutnosti NUBBiH iz Vijećnice „pada na dušu“ Biblioteke. Drugim riječima, treba ga tražiti u nespremnosti njenog rukovodstva da se dugogodišnji impas sporazumno riješi, kako je još ranije bilo sugerirano u saopštenju uprave Grada od 3. juna 2014 napomenom o šest (javnosti nepoznatih) sporazuma koji su bili upućeni NUBBiH, a na koje se ona oglušila.

Pa kako je ova inicijativa okončala? Kao i bezbrojne inicijative prije i poslije nje: bila je formulirana, zabilježena i zaboravljena.

Inicijativa Kluba gradskih vijećnika „Narod i Pravda“, koju je Gradskom vijeću predočio Jasmin Ademović 26. maja 2021. godine, bila je popraćena raspravom u kojoj su uzeli učešće vijećnici Srđan Srdić i Marijela Hašimbegović kao i zamjenik predsjedavajućeg Gradskog vijeća Dragan Stevanović. Po okončanju rasprave, čiji sadržaj zapisnik ne precizira, podnosilac inicijative se izjasnio „da Klub gradskih vijećnika „Narod i pravda“ neće tražiti izjašnjenje Gradskog vijeća po ovoj inicijativi. Potom je dodao da će Klub gradskih vijećnika „Narod i pravda“, na jednoj od narednih sjednica, ponovo podnijeti inicijativu, uz dodatne analize i studije, a uvažavajući diskusije i argumente gradskih vijećnika iznesene u raspravi“. To se dogodilo na petoj sjednici 28. jula 2021. godine, a poređenjem te nove inicijative sa prethodnom vidi se da su primjedbe iznesene na prethodnoj raspravi bile proceduralne prirode. Naime, nova inicijativa se sada zove „Vijećnička inicijativa sa prijedlogom Gradskom vijeću da postane inicijativom Gradskog vijeća Grada Sarajeva“. Tako je, eto, propisno izveden njen službeni tok: za individualnu vijećničku inicijativu podnosi se prijedlog da ona postane inicijativa Gradskog vijeća o kojoj bi se Vijeće moglo na propisan način izjasniti. Nakon prihvatanja i formalne podrške to bi postala inicijativa Gradskog vijeća. I tako bi! Inicijativa je formalnim izjašnjavanjem podržana i time je postala inicijativa Gradskog vijeća. Njen tekst završava riječima: “Uzimajući u obzir sve navedeno, od izuzetnog je značaja da rukovodstvo Grada u što skorijem roku preduzme sve potrebne mjere i aktivnosti kako bi se ova inicijativa realizovala”.

I koje su mjere i aktivnosti potom poduzete? Po svemu sudeći, nikakve. U Izvještaju o radu Gradskog vijeća za 2021. godinu, uz navođenje Ademovićeve inicijative, u rubrici „Realizacija“ piše „Stručna služba za poslove Gradskog vijeća nema informacija o toku aktivnosti na realizaciji ove inicijative.“ Možda se nešto i poduzimalo, ali to je Gradskom vijeću ostalo nepoznato, što govori o njegovom ležernom i nezainteresiranom praćenju realizacije vlastite inicijative. A i šta bi bilo praćeno?! Vijeće nije donijelo odluku kojom bi bilo nekome naloženo određeno postupanje; ni gradonačelnici, ni Gradskoj upravi, ni JP “Sarajevo” d.o.o. U svojoj prvoj verziji, Ademovićeva inicijativa barem specificira da „organi Grada, svako u okviru svoje nadležnosti, pristupe realizaciji ove inicijative i o tome izvijesti Gradsko vijeće Grada Sarajeva do naredne sjednice“. U konačnoj, podržanoj inicijativi nema ni toliko.

Otuda, bez definicije subjekta i sadržaja zaduženja, nisu dati ni rokovi za njihovo izvršenje.

A onda, 3. marta 2023. godine, javnosti je u medijima obznanjen senzacionalni rasplet. Na web stranici “Oslobođenja” objavljen je tekst senzacionalnog naslova “Od danas Vijećnica je potpuno u vlasništvu Grada Sarajeva” u kojem tadašnja gradonačelnica Benjamina Karić saopštava radosnu vijest: “Od danas, Vijećnica je 1/1 vlasništvo Grada Sarajeva. Nakon više od 30 godina borbe i rasprave, ovo je najveća pravna pobjeda za naš grad. Nakon zgrade DPO-a na Skenderiji, vlasnici smo i najljepše građevine u Bosni i Hercegovini. Ovim činom smo obezbijedili opstanak institucije Grada.” Da je to baš tako svjedoči i priloženi faksimil zemljišnoknjiškog izvatka 21535/23 kojim je Grad Sarajevo upisan kao vlasnik Vijećnice.

Dobro – neko bi se mogao zapitati kakve su to pravne borbe i rasprave vođene usred opsade grada 1993. godine, kojeg je to dušmanina pobijedio grad nakon proteklih 30 godina pravnog ratovanja, a pogotovo kako se vlasništvom nad dvije zgrade, pa makar jedna od njih i bila najljepša građevina u Bosni i Hercegovini, “obezbjeđuje opstanak institucije Grada”??? No, u trenucima oduševljenja riječi katkada znaju biti brže od pameti, a radost gradonačelnice je nesumnjivo bila velika.

No, pobjedničko slavlje bilo je pomućeno već tri sata kasnije, kada je na istim internetskim stranicama „Oslobođenja“ objavljena reakcija NUBBiH gdje se, između ostalog, kaže:

U saopštenju se navodi da Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine i njen pravni zastupnik nisu bili obavješteni o provedenom postupku i donesenom rješenju. Biblioteka je, kaže se u nastavku, u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima FBiH prije više od dvije godine podnijela zahtjev Opštini Stari Grad, u kojoj se nalazi zgrada Vijećnice, da bude upisana u katastarski operat što još uvijek nije urađeno.

U istom duhu mogli bismo primijetiti da je na jednoj od rijetkih internetskih stranica Vijećnice na kojima se uopšte spominje njena bibliotečka prošlost, napisano:

Konstatacija naprosto vapije za pitanjem: na šta nam onda ukazuje činjenica da je ta funkcija, pola stoljeća kasnije, opet “preusmjerena”? Da li se sada prethodni tekst može parafrazirati kao “Naučno-kulturna funkcija Vijećnice se postupno usmjerava prema administrativno-upravnim stremljenjima Bosne i Hercegovine, tako da biblioteku 2014. godine zamjenjuje administracija, pa se Vijećnica stavlja u funkciju gradske uprave”?

NUBBiH je najavila podnošenje krivične prijave, između ostalog i zato što je novostečeno pravo vlasništva obznanjeno kao fait accompli, a da se čak nije ni sačekala pravosnažnost izdatog rješenja. Na kraju ove reakcije javnost je pozvana da podrži da se zgrada Vijećnice vrati kulturi “… onoj istinskoj, vjekovnoj, historijskoj, koja ima transcendirajuću vrijednost, a ne relativnu vrijednost pseudopolitičkog i administrativno-upravnog aparata”.

Kako to već praksa polemičkog komuniciranja nalaže, već sutradan se na istom portalu gradonačelnica ponovo oglasila, sada svojom objavom redakcijski naslovljenom „Objašnjenje Benjamine Karić kako je Grad Sarajevo postao vlasnik Vijećnice”. U njoj gradonačelnica saopštava da je dobila nekoliko upita o tome kako je moguće da je grad uknjižio državnu imovinu, pa eto da odgovori:

Ovdje bi se čitaocu moglo učiniti da je na djelu argumentacijska greška, promašaj predmeta rasprave ili zamjena teze – kako se obično tumači logička pogreška ignoratio elenchi. I bio bi u pravu.

Kako bi se ovaj retorički manevar zamaskirao, pitanje polaganja prava na vlasništvo je zamijenjeno pitanjem o legalnosti uknjiženja. Nije sporno da je uknjiženje izvedeno na legalan način, ali jeste sporno ko ima pravni osnov da bude upisan u svojstvu vlasnika. Nema razloga da sumnjamo u istinitost tvrdnje da je gradonačelnica dobila “nekoliko upita” o tome kako je moguće da je Grad na svoje ime uknjižio državnu imovinu. Neupućenost u postojeće pravne akte koji to pitanje reguliraju objašnjava interes koji je ispoljio “vrli pitac neki”. Ono što, međutim, izaziva podozrenje u pogledu namjere da gradonačelnica svojim odgovorom razriješi postojeće dileme oko postupka uknjiženja Vijećnice jeste u tome da nema ni pomena o pitanju koje je u toj situaciji bilo nedvojbeno postavljano neuporedivo češće od “nekoliko puta”, ali nekako nije doprijelo do gradonačelnice: “na osnovu čega Grad polaže pravo vlasništva nad Vijećnicom”.

Po okončanju rata, postdejtonska BiH se našla u svojevrsnom institucionalnom košmaru. Vijećnica je, na različite načine i sa različitim intenzitetom, figurirala u središtu pažnje ne samo Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i Grada Sarajeva, nego i Opštine Stari Grad. Pritom, činilo se da nijedan od ovih subjekata, u tom trenutku i pod postojećim okolnostima, nije mogao na neosporan način pokazati da mu postojeće zemljišne knjige daju pravo posjedovanja Vijećnice. Pa je to pravo Grad Sarajevo potražio i stekao na, nazovimo to tako, “osporan” način.

Naime, od 2005. godine u BiH je bio na snazi zakon koji je zabranjivao prenošenje prava vlasništva, davanje državne imovine drugom subjektu, kao i druge oblike raspolaganja državnom imovinom. Ovaj “Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom”, koji je 18. marta 2005 potpisao Visoki predstavnik OHR Paddy Ashdown, trebalo je da bude na snazi sve dok se ne donese zakon o državnoj imovini, kako bi se spriječilo da u postojećem pravnom vakuumu različiti nivoi vlasti prisvoje, otuđe ili preknjiže imovinu prije nego što bude utvrđeno kome ona pravno pripada.

Budući da se obnova Vijećnice najvećim dijelom finansirala sredstvima Evropske komisije kroz IPA program i drugim međunarodnim donacijama, za realizaciju tog projekta bilo je potrebno da i Grad Sarajevo bude investitor, da se zaključuju ugovori, izdaju građevinske dozvole i obavljaju druge pravne radnje, kao i da se raspolaže objektom u obimu potrebnom za izvođenje radova. Formalno, postojala je bojazan da bi se te aktivnosti mogle smatrati “raspolaganjem državnom imovinom”, što bi bilo u koliziji sa navedenim zakonom iz 2005. godine. Taj zakon, međutim, predviđa da Komisija za državnu imovinu, osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, može “na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.”

Tu je mogućnost iskoristilo Vijeće ministara BiH i na sjednici 13. maja 2008. godine donijelo Odluku broj 01-50-7/08 kojom je objekat Vijećnice izuzet od primjene privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom. Nažalost, kao što je to slučaj i sa nekim drugim dokumentima od suštinskog značaja, ni ova Odluka nije javno dostupna te nam njen tačan sadržaj ostaje nepoznat, ali se može pretpostaviti da on kao razlog izuzeća navodi upravo realizaciju projekta obnove.

Time je uklonjena pravna prepreka za izvođenje radova i korištenje međunarodnih sredstava, ali odluka se ni na koji način ne tiče vlasništva nad Vijećnicom ili bilo kakvog spora između Grada Sarajeva, NUBBiH ili drugih javnopravnih subjekata. Ukoliko je tačna pretpostavka o razlogu donošenja odluke o izuzeću (a ništa ne ukazuje na nešto drugo), u pitanju je procesna odluka koja omogućava da se, bez obzira na opštu zabranu raspolaganja državnom imovinom, realizira jedan konkretan javni projekat od posebnog kulturnog značaja, tj. da se na predmetnoj nekretnini mogu voditi pravni postupci. Komisija za državnu imovinu bila je ovlaštena da razmatra upravo zahtjeve za izuzimanje neke konkretne imovine od te zabrane, kada je to potrebno radi ostvarenja javnog interesa, čime ni na koji način nije prejudiciran odgovor na pitanje konačnog vlasništva nad predmetnom nekretninom.

Treći čovjek

Argumentacija izložena u saopštenju gradonačelnice Benjamine Karić otprilike ima sljedeću strukturu: ako je Vijećnica 2008. godine izuzeta od zabrane raspolaganja državnom imovinom, onda ona nije imovina na koju se primjenjuje režim zabrane; prema tome upis Grada Sarajeva kao vlasnika nije nezakonito raspolaganje državnom imovinom.

Pokušaćemo rekonstruirati kako je Grad zamislio obrazloženje da upravo njemu pripada pravo vlasništva. Za tako nešto moralo se povezati više različitih argumenata.

S jedne strane, tu je ideja kontinuiteta istorijskog prava Grada Sarajeva oslonjena na činjenicu da je Vijećnica izvorno bila gradska imovina, kao sjedište gradske uprave od 20. aprila 1896. godine kada se tu uselila iz Dženetića kuće na Bistriku do sredine prošlog stoljeća, ne kasnije od 1951. godine, kada ona gubi funkciju sjedišta administracije i biva dodijeljena drugim javnim korisnicima. Ova transformacija želi se prikazati kao promjena korisnika koja ne predstavlja prenos vlasništva. Otuda upisom Vijećnice kao svojine Grada taj objekat nije prisvojen ili stečen, nego je samo izvršeno svojevrsno usklađivanje zemljišnih knjiga sa stvarnim, istorijski utemeljenim pravnim stanjem.

Drugi argument smo već komentirali, u kontekstu saopštenja objavljenog 3. juna 2014. na službenoj internetskoj stranici Grada Sarajeva pod naslovom “Vijećnica se ni do danas ne bi obnovila da je bilo do sadašnjeg rukovodstva NUBBiH!”. Obrazloženje se svodi na pretpostavku da pravni subjekt koji je investirao, obnovio, održava i upravlja objektom ima “najjaču vezu” s nekretninom, te otuda polaže pravo na nju. Dakako, u pravnom smislu teško je braniti tezu da ulaganje u obnovu samo po sebi stvara pravo vlasništva. Investitor može obnoviti objekt koji nije njegovo vlasništvo, ako ima odgovarajuće pravo korištenja ili ovlaštenje.

Nakon obnove Vijećnice, Grad se ponašao kao njen vlasnik, te je na osnovu vlastitih odluka preuzeo upravljanje objektom, određivao namjenu raspoloživih prostora, zaključivao ugovore, i poduzimao druge radnje na koje će se pozvati argument o faktičkom posjedovanju i upravljanju. Otuda, zemljišne knjige je trebalo samo “uskladiti” sa tim faktičkim stanjem.

Tok pravne argumentacije, koja bi trebalo da pokaže da za upis Vijećnice kao vlasništva Grada postoji i pravni osnov a ne samo politički interes, povezao bi sljedeće elemente: Vijećnica je istorijski bila gradski objekat, nije dokazano da je vlasništvo nad njom ikada preneseno na drugi subjekt, NUBBiH je od sredine pedesetih godina imala pravo korištenja ali ne i vlasništva, Grad je obnovio razorenu zgradu i potom njom upravljao, Vijećnica je izuzeta od zabrane raspolaganja državnom imovinom, dakle – Grad se može upisati kao njen vlasnik.

Ključni problem ove konstrukcije leži u interpretaciji prava korištenja i vlasništva. Protivargumentacija NUBBiH vjerovatno se oslanja na činjenicu da se pravo korištenja društvene imovine ne može tumačiti kao običan zakup. U tadašnjem sistemu društvene svojine, sve do poslijeratne transformacije vlasničkog sistema, pravo korištenja bilo je vrlo snažno stvarno pravo (ius in rem) budući da nekretnine nisu uvijek imale vlasnika u današnjem smislu. Nad nekretninama u društvenoj svojini postojala su različita prava (pravo korištenja, pravo upravljanja, pravo raspolaganja). Mada se ona ne mogu transponirati na prava koja prepoznaje privatno vlasništvo, ipak su pružala određen stepen pravne kontrole nad nekretninama. Kada su u pitanju javni objekti poput Vijećnice, od odlučujućeg značaja je koji organ ili ustanova je imao pravo upravljanja i raspolaganja nakon što je zgrada izgubila prvobitnu funkciju gradske vijećnice?

Čini se da je Grad smatrao da mu pravo raspolaganja Vijećnicom nikada nije ni prestalo, odnosno da nije bilo potrebe da ga „ponovo stekne“: Vijećnica je istorijski pripadala gradu (izgrađena je kao gradska zgrada, bila je sjedište gradske uprave), a kasnija dodjela na korištenje biblioteci nije bila nikakav prenos vlasništva. Stoga je Grad, nakon obnove, naprosto ponovo preuzeo faktičku kontrolu nad objektom.

NUBBiH sa svoje strane ne osporava istorijsku vezu Grada i Vijećnice ali traži da Grad dokaže pravni kontinuitet između istorijske uloge gradske uprave u Vijećnici i današnjeg prava vlasništva, odnosno, pokaže po kojem je osnovu nakon dodjele objekta (1949./1951.) drugim javnim korisnicima Grad ponovo stekao osnov za upis vlasništva. Konkretno, riječ je o aktima koji će pokazati kojom je odlukom izvršena ta dodjela, kome je dodijeljeno pravo upravljanja/korištenja, da li je tim aktom prestalo ranije pravo gradske uprave (ukoliko jeste – ko je to pravo dobio?), te da li je kasnije postojao akt kojim je Vijećnica ponovo vraćena Gradu, akt kojim je Grad ponovo stekao osnov za upis vlasništva.

Kako bi se izbjegle moguće zabune, u ovoj hipotetičkoj rekonstrukciji mogućih argumenata treba naglasiti da činjenica da je zgrada bila gradska vijećnica prije Drugog svjetskog rata ne znači automatski da je Grad Sarajevo ostao vlasnik kroz cijeli period društvene svojine, niti iz činjenice da je NUBBiH koristila Vijećnicu od 1951. godine ne proizlazi automatski da je NUBBiH time postala vlasnik. Stoga se kao središnje pitanje postavlja pravni status Vijećnice u trenutku transformacije društvene svojine i ko je nakon toga imao validan pravni osnov za upis vlasništva?

Ono što se može sa razumnom mjerom pouzdanosti zaključiti jeste da Grad Sarajevo nije svoje pravo vlasništva izvodio iz odluke Vijeća ministara BiH od 13. maja 2008. godine. Tu odluku je koristio samo kao argument da upis nije predstavljao nedopušteno raspolaganje državnom imovinom. Osnov za tvrdnju o vlasništvu Grad je tražio u istorijskom kontinuitetu gradske imovine, činjenici da je bio investitor obnove, dugogodišnjem upravljanju objektom i stavu da NUBBiH nikada nije stekla vlasništvo nego samo pravo korištenja. Zemljišnoknjižni postupak 2023. je prvi put formalno pretvorio taj skup argumenata u upis vlasništva, mada nije prethodno postojao jasan akt kojim je Grad Sarajevo dobio Vijećnicu. To predstavlja, najvjerovatnije, okvir unutar kojeg se odvija pravni spor Grada i NUBBiH. U njega se, sa svoje strane, uskoro uključio još jedan akter, dotada neeksponiran u raspravama vezanim za gradsku Vijećnicu.

Dva dana nakon reakcije gradonačelnice, na svojoj web-stranici oglasio se taj novi protagonista u posjedničkoj drami. Sada je to bila Opština Stari Grad sa najavom da „podnosi krivičnu prijavu protiv službenika Zemljišno knjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu zbog nezakonitog donošenja rješenja uknjižbe prava vlasništva nad Vijećnicom u korist Grada Sarajeva” kao i “žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu zbog nezakonitog donošenja i provođenja rješenja o upisu prava vlasništva nad Vijećnicom 1/1 u korist Grada Sarajeva, uprkos činjenici da još traje žalbeni rok i da je rješenje kao takvo nepravosnažno!” U svome saopštenju, opština Stari Grad ističe da je ona „jedini državni organ koji polaže pravo na Vijećnicu jer još od 1958.godine ima pravo upravljanja Vijećnicom i upisana je kao posjednik Vijećnice do dan danas. Pravobranilaštvo Općine Stari Grad Sarajevo ističe da je Općina Stari Grad 1958. godine dodijelila na korištenje dio Vijećnice Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Sarajevo, a Grad Sarajevo nikada nije imao upisano bilo kakvo stvarno pravo na navedenom objektu.” U prilogu je na uvid javnosti priloženo rješenje br. 03/26-1383/58 od 17. aprila1958. koje potvrđuje iznesene navode, kao i ovjerena kopija katastarskog plana gdje nedvosmisleno piše da je posjednik Vijećnice opština Stari Grad Sarajevo. Priloženi katastarski plan od 7. oktobra 2021. godine, nastao je u toku opsežne akcije usklađivanja (“harmonizacije”) starih zemljišnih knjiga i katastarskih evidencija koju je opština Stari Grad provela te godine. Na osnovu priloženih dokumenata, Opština je podnijela žalbu po dvije osnove: da je odluka o uknjiženju pogrešna i da je provedena prije nego što je postala pravosnažna.

Ove žalbe na rješenje 065-0-DN-22-001409 Zemljišnoknjižnog ureda, kojim se Grad upisuje kao vlasnik Vijećnice, notirane su i u Izvještaju o radu Pravobranilaštva Grada Sarajeva za 2024. godinu. Tu se navodi da je žalbu 13. aprila 2023. podnijelo i Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, koje po zakonu zastupa imovinske i pravne interese Bosne i Hercegovine kao države. Izvještaj konstatira da su odgovori na žalbe upućeni 18. aprila 2023. i 24. maja 2023. godine, a cjelokupan predmet pod parničnim brojem 01-08-P-4/23 proslijeđen Kantonalnom sudu u Sarajevu na daljnje odlučivanje. Sudeći po odsustvu bilo kakvih informacija o ishodu tog postupka može se zaključiti da do dana podnošenja Izvještaja, 2. novembra 2025. godine, odluka još nije bila donesena.

Relativnost međuovisne uvjetovanosti

Da stvar sa Ademovićevom inicijativom iz 2021. godine nije zamrla ukazuju medijski izvještaji iz marta 2026. godine, gdje se saopštava da je održan sastanak predstavnika NUBBiH sa gradonačelnikom Semirom Avdićem i njegovim zamjenicima Predragom Puharićem i Mirelom Džehverović. Prema navodima predstavnika biblioteke, gradonačelnik je saopštio da Gradska uprava nije saglasna s povratkom Biblioteke u Vijećnicu, te da inicijative Gradskog vijeća (poput Ademovićeve) ne smatra obavezujućim za Gradsku upravu. Tim povodom, međutim, oglasila se i Mirela Džehverović, koja je ujedno i bila inicijator sastanka. U razgovoru sa novinarom portala “Buka” nedvosmisleno je pokazala da i unutar Gradske uprave postoje izrazito suprotstavljena gledišta. Zamjenica gradonačelnika je naglasila da Gradska uprava uopšte nije razmatrala provođenje Ademovićeve inicijative, i ističe svoj viđenje: “Vijećnica i Biblioteka su istorijski i identitetski neodvojive, i moj stav je da toj instituciji jeste mjesto u njenom domu”. Pritom podsjeća da važeći 30-godišnji ugovor o korištenju privremenih prostorija u Kampusu (bivšoj kasarni Maršal Tito) ističe u februaru 2029. nakon čega Biblioteka ostaje bez ikakvog osiguranog smještaja.

Stav gradonačelnika argumentirao je Admir Jusufbegović, pravobranilac Grada Sarajeva, riječima da je rješenjem Opštinskog suda u Sarajevu (broj: 065-0-DN-22-001409 od 27. februara 2023. godine) uknjiženo pravo vlasništva grada, čime je „konačno postupljeno u skladu sa izvornom namjerom i željom njenih graditelja“, kao i namjenom za koju je objekat izgrađen.

Dakle; objekat Vijećnice izgrađen je kao gradska kuća u cilju smještaja gradonačelnika i gradske administracije, a tome „danas ista i služi“. Uz sadržaje višenamjenske prirode.

Pet godina nakon usvajanja Ademovićeve inicijative, 13. maja 2026. godine, njen podnosilac je na pitanje o razlozima njenog neprovođenja odgovorio: “Što se tiče razloga zbog kojih inicijativa kasnije nije realizirana u praksi, zaista ne mogu dati precizan odgovor, jer implementacija nije zavisila isključivo od Gradskog vijeća, već od Gradske uprave i javnog preduzeća Sarajevo”.

Navedena “zavisnost implementacije” je svojom nedorečenošću pomalo zbunjujuća: Grad je osnivač JP “Sarajevo”, a Gradsko vijeće (predstavnički/zakonodavni organ) i Gradska uprava sa gradonačelnikom (izvršni organ) kroz različite zakonom i statutom propisane mehanizme ostvaruju osnivačka i upravljačka prava nad preduzećem. Gradsko vijeće donosi odluku o imenovanju i razrješenju predsjednika i članova Skupštine Preduzeća, na prijedlog gradonačelnika, čija je odgovornost i nadzor nad gradskim preduzećima i gradskom imovinom, a JP “Sarajevo” je javno preduzeće, zasebno pravno lice koje ima svoju skupštinu i svog direktora. Ko je kome, na koji način i u kojem smislu odgovoran, ko kome može naložiti provođenje nekog postupka, isuviše je komplicirano pitanje, ali je iz postojećih dokumenata jasno da ni Gradska uprava ni JP “Sarajevo” od Gradskog vijeća nisu dobili nikakvo konkretno zaduženje na osnovu kojeg bismo mogli informirano govoriti o poteškoćama i uzrocima zastoja u implementaciji. Ademovićeva izjava da provođenje inicijative Gradskog vijeća ovisi i od drugih tačna je u smislu da je za to potrebna njihova saradnja. Što nikako ne znači da time pozicija Gradskog vijeća postaje “Vijeće je svoje obavilo, sada je do vas, mi u tome nemamo nikakvu odgovornost”, jer je u samoj inicijativi traženo da se organi Grada angažiraju i izvijeste ga o realizaciji (što se nije dogodilo).

Protokom vremena, podsjećanja na spaljene knjige Aleksandrije, Leuvena, Varšave, kojima je svjetska javnost bila alarmirana o barbarstvu koje divlja nad opsjednutim Sarajevom, posve su utihnula, a u središte pažnje postavljeno je pitanje scenografije a ne umjetničkog čina kojem ona treba da posluži.

Da još uvijek postoji živi javni interes za obnovu funkcije Vijećnice kao sjedišta NUBBiH (ne samo administrativnog!), pokazala je i online peticija koju je pokrenula „Inicijativa za povratak Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Vijećnicu”. Njen idejni začetnik bio je akademik Esad Duraković, pokrenuvši 18. maja 2026. društvenu akciju pod nazivom „Vratimo knjige u Vijećnicu“. Njoj se krajem tog mjeseca priključio književnik Semezdin Mehmedinović, postavši spiritus movens kampanje kojom se pitanje odnosa prema kulturi, oličeno u sudbini Vijećnice, želi održati u vidokrugu javnosti.

Sličnosti i razlike

Ostavivši iza sebe neprohodnu džunglu službenih akata, procedura, projekata, rješenja, odluka, saopštenja, žalbi, inicijativa, pa i bizarnih opservacija nemalog broja žitelja eko-sistema socijalnih mreža, dobronamjernom znatiželjniku se otvara obzor svjetskog iskustva sa sličnim situacijama. Na kraju krajeva, nisu li se slične stvari dešavale i drugdje? Istorija je satkana od supstancijalnih, najčešće silovitih promjena: dešavaju se međudržavni i građanski ratovi, državni udari i pučevi, revolucije i kontrarevolucije, slomovi režima, smjenjuju se državna uređenja, dinastije i monarhije, padaju dojučerašnje vlasti i na njihovo mjesto dospijevaju druge, stvaraju se nove države, već postojeće se oslobađaju okupatorske ili kolonijalne vlasti ili i same postaju tuđim plijenom … Svjedoci svake od tih promjena su dugovječne monumentalne građevine na čije će prostore polagati pravo onaj ko ima moć da odluči za šta će ih iskoristiti. Nisu li i drugdje, u previranjima nastalim sudarom tranzicijskog pragmatizma i prosvjetiteljskog idealizma, nacionalne biblioteke znale biti preinačene u neupitna sjedišta uprave, dokazujući da je vlast najtrajniji oblik stanarskog prava?

Uzmimo bilo koji sličan primjer, poput onog u… kao onaj kada je nakon…

Nema! Nema pa nema! Nema sličnog primjera da je nacionalna biblioteka deložirana iz reprezentativne povijesne zgrade, bilo očuvane bilo obnovljene, da bi se u nju uselila gradska ili državna uprava. Obilje je suprotnih primjera, da se veleljepne zgrade u kojima su ranije prebivali organi uprave dodijele kapitalnim kulturnim institucijama – poput Nacionalne biblioteke – ali obratni pravac nije zabilježen.

A dešavale su se svakojake stvari.

Negdje je izvođeno objedinjavanje kolekcija lociranih na različitim mjestima u centraliziranu instituciju, smještenu u postojećoj, najčešće monumentalnoj zgradi ili novoizgrađenoj građevini. Drugdje je biblioteka nastavila raditi u svojoj istorijskoj zgradi ili je tu boravila do podizanja nove. Na nekim mjestima je bila relocirana zbog urbanističkih radova, kako je to bilo prije dvadesetak godina u Singapuru. Znalo se desiti i da bude, kao u Sarajevu 1951. godine, smještena u zgradu gdje je nekoć prebivala vlast. To se dogodilo nakon revolucije 1977. godine na Sejšelima, prije nego što je izgrađen novi kompleks za Nacionalnu biblioteku, pa i u Lihtenštajnu gdje je nakon donošenja zakona o Nacionalnoj biblioteci 1961. godine ona počela raditi u bivšoj zgradi parlamenta u Vaduzu, sve do svoga useljenja u novu zgradu 1968. godine. Sličan obrazac obilježio je i sudbinu albanske Nacionalne biblioteke, osnovane još 1920. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, smještena je u zgradu u kojoj je prethodno bilo sjedište privremene albanske vlade.

Iz tog razloga ilustrativne su i sudbine Nacionalnih biblioteka u zemljama u kojima su upravu preuzele revolucionarne komunističke vlasti kojima, za potrebe „stvaranja novog čovjeka“ nasilje nije bilo strano, a i programski su bile opredjeljenje za „obračun sa ostacima izrabljivačkih režima“, građanskog društva, monarhije, i sl. Zar ne bismo baš od njih očekivali nedostatak poštovanja prema elitnim kulturnim institucijama predrevolucionarnog doba, stasalim i njegovanim u vremenu „eksploatacije narodnih masa“? Na primjer – prema nacionalnim bibliotekama.

Da provjerimo!

U Kini je poslije proglašenja republike 1912. godine, nakon Xinhai revolucije i rušenja dinastije Qing, prijestolnička biblioteka u Pekingu (Jingshi Tushuguan, formirana 1909.) preimenovana u Nacionalnu Pekinšku biblioteku. Po završetku građanskog rata 1949. godine, pa i tokom kulturne revolucije, kolekcije koje su bile smještene u različitim državnim ustanovama premještaju se u ovu biblioteku i ona 1998. postaje Nacionalna biblioteka Kine.

U Rusiji, nakon Oktobarske revolucije, crkveni i gubernijski arhivi iseljeni su iz svojih istorijskih zgrada i premješteni u skladišta ili nove objekte. Palate i manastire zaposjeli su muzeji, ali i državne ustanove ili su se uselila sjedišta Sovjeta. Ali glavna nacionalna biblioteka (Carska javna biblioteka) u St. Peterburgu, osnovana 1795. ukazom Katarine Velike, preimenovana je 1925. u Državnu javnu biblioteku i ostala kulturnim ponosom Sovjetskog Saveza, a danas je Ruska nacionalna biblioteka.

Kubanska nacionalna biblioteka u Havani bila je osnovana 1901. godine. Za nju je sredinom pedesetih godina izgrađena monumentalna zgrada u koju je useljena 1957. godine, dvije godine prije revolucije i pobjede Castra, gdje se i danas nalazi. Nova vlast, uzgred rečeno, nije zadržala raniju Gradsku vijećnicu (Palacio del Ayuntamiento) kao svoje sjedište, nego ju je pretvorila u muzejsko-reprezentativni objekat.

Slično je bilo i u zemljama Varšavskog ugovora u kojima je, po završetku Drugog svjetskog rata, uslijedila uspostava sovjetskog modela komunističke vlasti.

Sve one su, u većoj ili manjoj mjeri, preslikavale sovjetski model uspostavljen na ideji obrazovanja proletarijata i čvrste ruke koja će paziti da se sadržaj i obim te prosvjećenosti drži pod partijskom kontrolom. Sam Lenjin je bio opsjednut idejom učenja, oličenom u krilatici “Učiti, učiti i samo učiti”. Nju je, najvjerovatnije, preuzeo iz pripovijetke Antona Čehova “Moj život” (1896) i po prvi put ugradio u svoj polemički članak “Nazadni pravac u ruskoj socijaldemokratiji” iz 1899, a kasnije neumorno ponavljao u svojim govorima i tekstovima dvadesetih godina. Staljin u tom pogledu nije bio posebno rječit, njegova opsesivna tema su bili kadrovi. Ako bi se poigrali analogijama, u onoj mjeri u kojoj je Lenjin bio zagovornik biblioteke, Staljin je preferirao institucije uprave. Sudeći po sudbini nacionalnih biblioteka u državama čija su uređenja izrasla iz sovjetskih sadnica, bilo je presudno Lenjinovo viđenje njihovog značaja.

U Njemačkoj je postojala Kraljevska biblioteka Pruske smještena u Berlinu, koja je 1918. godine postala Pruska državna biblioteka. Poslijeratnim stvaranjem DDR i podjelom Berlina, u Istočnom Berlinu sa radom nastavlja Deutsche Staatsbibliothek u svojoj istorijskoj zgradi, dok se u Zapadnom formira Staatsbibliothek Prussischer Kulturbesitz, da bi nakon ujedinjenja Njemačke 1990. dvije biblioteke bile spojene u jedinstvenu nacionalnu ustanovu koja koristi oba prostora.

Rumunska nacionalna biblioteka osnovana je 1838. kao Biblioteka Sv. Save, i više puta je mijenjala lokacije u Bukureštu. U periodu 1947.-1948. dolazi do reorganizacije i 1955. formirana je Središnja državna biblioteka (Biblioteca Centrală de Stat), isprva smještena u zgradi Suda a potom premještena u bivšu Palatu berze. Četvrt stoljeća kasnije, osamdesetih godina, za nju se podiže nova, namjenska zgrada. Radove na njoj prekida prevrat 1989. godine da bi zgrada bila napokon dovršena i biblioteka useljena 2012. godine.

U Mađarskoj 1949. godine Nacionalna biblioteka (Országos Széchényi Könyvtár) postaje samostalna institucija i ostaje u zgradi Nacionalnog muzeja sve do preseljenja u Budimski dvorac 1985. godine. Istovremeno, velika univerzitetska biblioteka Eötvös Loránd nakon dolaska komunista ostaje u bivšem pavlinskom samostanu, svojoj istorijskoj palati iz 19. vijeka.

Nakon 1948. godine u Čehoslovačkoj je Nacionalna i univerzitetska biblioteka nastavila svoj rad. Deceniju kasnije dolazi do velike centralizacije i stvaranja Državne biblioteke koja je i dalje smještena u svojoj istorijskoj zgradi u Pragu, u Klementinumu. Po razdvajanju Češke i Slovačke, 1990. godine, ona dobija naziv Državne biblioteke, da bi uskoro postala Nacionalna biblioteka Republike Češke. U Bugarskoj i Poljskoj, gdje su zgrade Nacionalne biblioteke bile uništene u toku rata, izgrađene su nove a do njihovog otvaranja biblioteke su funkcionirale na više privremenih lokacija. Pritom, Poljska je još stoljeće ranije imala gorko iskustvo sa pustošenjem Univerzitetske i kraljevske biblioteke u Varšavi, kada su nakon novembarskog ustanka 1830. godine ruske vlasti raspustile biblioteku i preselile dragocjene zbirke u Kijev i St. Peterburg.

S pravom se može primijetiti da odnos komunističkih vlasti prema nacionalnim bibliotekama proizlazi iz specifične ideologije i nikako ne može ilustrirati neki opštiji obrazac. Pogotovo ne tamo gdje su se dešavale revolucije, radikalne smjene vlasti i prevrati kojim se iz temelja mijenjao sistem društvenih vrijednosti. Za očekivati je da je barem negdje novouspostavljena vlast donijela političku odluku da je društveno korisnije posvetiti pažnju smještaju uprave nego smještaju knjiga.

U Iranu je poslije revolucije 1979. godine, Nacionalna biblioteka, podignuta u Teheranu četrdesetak godina ranije, nastavila raditi još četvrt stoljeća da bi 2005. godine bila preseljena u novu zgradu.

Nakon revolucije 1974. godine i svrgavanja cara Haile Selassie, u Etiopiji vlast preuzima prosovjetska vojna hunta (Derg, “vojni komitet”). Šta je ona uradila sa memorijalnom bibliotekom Wemezekir u Adis Abebi, koju je još 1944. formirao car? Organizaciono ju je spojila 1976. godine sa nacionalnom arhivom, čime je formirana Nacionalna arhiva i biblioteka Etiopije. Derg pada 1991. godine, ali biblioteka je i danas na istom mjestu gdje je i bila od svoga začetka.

Burnu istoriju imala je i argentinska nacionalna biblioteka. Izrasla je iz Javne biblioteke Buenos Airesa, osnovane 1810. godine, koja je status nacionalne biblioteke dobila osamdesetih godina 19. stoljeća i 1901. godine bila smještena u zgradu državne dobrotvorne lutrije (Lotería de Beneficencia). Nakon pada Perona 1955. godine, Predsjednička rezidencija Palacio Unzué je srušena po naredbi generala Pedra Eugenija Aramburua zbog njenog simboličkog značaja. Zemljište je 1960. godine namijenjeno izgradnji Nacionalne biblioteke, koja je otpočela 1971. a sama biblioteka otvorena je dvadeset godina kasnije.

U Portugalu je, nakon „revolucije karanfila“ i pada Salazarove vojne diktature (Estado Novo), Nacionalna biblioteka nastavila neometano funkcionirati, baš kao i u Španiji poslije pada frankizma i procesa demokratizacje 1975-1978. godine.

Ni pokušaji da se iskoristi moć agregacije informacija, kakvu pružaju savremeni AI servisi, nisu urodili plodom. Ni ChatGPT, ni Gemini, ni Claude, čak ni Perplexity koji je stekao zavidnu reputaciju po svojoj iscrpnosti i pouzdanosti rezultata pretraga, nisu na svjetlost dana iznijeli slučaj analogan sarajevskom. Svaka od konsultiranih vještačkih inteligencija je, svojim riječima, saopštila otprilike isti nalaz: “U dostupnim međunarodnim izvorima ne postoji sličan dokumentirani slučaj u kojem je istorijska zgrada nacionalne biblioteke, prethodno korištena kao gradska uprava, nakon ratnog oštećenja i obnove političkom odlukom vraćena gradskoj upravi, umjesto da se nacionalna biblioteka vrati u svoj prethodni prostor.”

Gdje ja stadoh…

U ovom nalazu postoji nešto uznemirujuće. Dnevni broj upita koje ljudi širom svijeta upućuju servisima vještačke inteligencije mjeri se u milijardama. U tom ogromnom broju, čak i zanemarujući specifičnije pretrage podataka vezanih za ratove na Balkanu devedesetih godina i sudbinu Sarajeva, mnoge će zanimati šira područja unutar kojih prebivaju i informacije vezane za Vijećnicu. Ona ima svoje mjesto u kontekstu pitanja vezanih za arhitekturu i urbanizam, kulturnu baštinu i zaštitu spomenika, kulturno pamćenje i memorijalizaciju, ili za relaciju kulture, institucija i nacionalnog identiteta, za rat i međunarodnu zaštitu kulturne baštine, ili za bibliotekarstvo i istoriju knjige, za kulturocid, urbicid ili libricid itd.

I svaki put kada se pojavi u rezultatima pretrage, informaciju o Vijećnici pratiće i podatak da je monumentalna građevina u kojoj je nekada prebivala Nacionalna biblioteka, nakon obnove preinačena u “višenamjenski javni objekat“, a biblioteka je premještena u… a biblioteci je prepušteno da se snađe. Tek ponegdje, kao curiosum, stajaće da je prvobitno, prije nego što je postala Nacionalna biblioteka, zgrada služila kao sjedište gradske uprave.

I u drugim zemljama dešavale su se promjene političkog režima koje su rezultirale izmjenom načina upravljanja i organizacije nacionalnih biblioteka (fondova, uprave, naziva, ideološke funkcije i sl.), ali istorijska zgrada nije bila oduzeta biblioteci radi druge namjene.

Za razliku od metamorfoze hrama kulture u sjedište neke državne administracije, obratne transformacije nisu rijetkost i predstavljaju predmet neskrivenog ponosa kultura u kojima su izvedene.

U zgradu Gradske vijećnice u Londonu, smjestio se Battersea Arts Centre, jedan od najpoznatijih britanskih centara za pozorište i performativne umjetnosti. Royal Palace u Amsterdamu je bila u 17. stoljeću gradska vijećnica a danas je Kraljevska palata koja se koristi i za izložbe i kulturne programe. U istom gradu u toku je izgradnja Muzeja savremene umjetnosti Hartwig koji će se nalaziti u zgradi bivšeg okružnog suda. U velikom centru savremene umjetnosti, baštine i performativnih umjetnosti Tai Kwun u Hong Kongu nekoć su bili smješteni policijska uprava, sud i zatvor, dok je njujorška biblioteka Jefferson Market Library ranije bila sudnica. Pravac funkcionalne prenamjene je uvijek isti – od državno-administrativne ka kulturnoj, nikada obratno.

Još češće su prenamjene industrijskih građevina i drugih javnih objekata u kulturne centre. Sa građevinskog i urbanističkog stanovišta, adaptacijom se uklanja potreba za izgradnjom novog objekta i racionalnije se koristi već postojeći urbani prostor. Vrlo često, preinake u kulturne institucije dovode do revitalizacije zapuštenih prostora pretvarajući ih u fokalne tačke društvenog života. Za arhitekte, adaptacijski susret starog i novog predstavlja izuzetan kreativni izazov, a industrijske i slične građevine često imaju velike prostore i visoke stropove te su pogodne za njihovo pretvaranje u galerije, pozorišta, koncertne dvorane i sl.

Zgrada jednog od najvećih svjetskih muzeja moderne i savremene umjetnosti, londonskog Tate Modern, kao i madridskog kulturnog centra CaixaForum, izvorno su bile elektrane (Bankside Power Station i Central Eléctrica del Mediodía). U Madridu je i Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofía kojem je prostor ustupila kraljevska bolnica, a berlinska biblioteka Luisenbad bila je javno kupatilo.

Pariški Musée d'Orsay je bila glavna željeznička stanica (Gare d'Orsay), Zeitz Museum savremene afričke umjetnosti u Cape Townu smješten je u bivši silos za skladištenje žita, hamburška koncertna dvorana Elbphilharmonie izrasla je iz lučkog magazina kakaa, čaja i duhana Kaispeicher, a milanski muzej Fondazione Prada iz nekadašnje destilerije alkoholnih pića. Londonsko pozorište i koncertna dvorana Roundhouse nalazi se u građevini gdje su se ranije smještale i opravljale parne lokomotive, dok je u Tilburgu bivša radionica za održavanje željezničkih lokomotiva pretvorena u gradsku biblioteku i kulturni centar LocHal.

Ovakvim intervencijama se održava kulturno-istorijska baština; istorijski sloj prošlosti se ne briše nego pripaja novoj funkciji koja čuva javno dostupnu autentičnost i memoriju izvornog mjesta. Istovremeno, prenamjena omogućava da objekat dobije novu poziciju u društvenom životu, a da pritom ne izgubi trag svoje prethodne funkcije. Jedna građevina tako postaje nosilac simboličke višeslojnosti različitih istorijskih iskustava, a ne samo spomenik jednom periodu.

U savremenoj teoriji konzervacije, kakvu je među ostalima razvijao Jukka Jokilehto, finski istoričar arhitekture i jedan od najpoznatijih stručnjaka u toj oblasti, zaštita kulturne baštine ne svodi se na očuvanje materijalnog tkiva građevine, nego podrazumijeva i očuvanje vrijednosti koje joj društvo pripisuje: „Očuvanje kulturnog naslijeđa kulturni je problem. Restauracija nije recept, nego zavisi od odgovarajućeg razumijevanja vrijednosti sadržanih u kulturnom dobru.“

Jokilehtov sunarodnik i savremenik Juhani Pallasmaa, nezaobilazno ime u oblasti fenomenologije arhitekture, svoja istraživanja iskustva prostora zasniva na vjerovanju da građevine nisu samo materijalni objekt nego mjesta na kojim se akumuliraju iskustva, sjećanja i značenja i ta veza između prostora i ljudske aktivnosti ključna je za identitet arhitekture.

Kakve vrijednosti i aktivnosti danas evocira Vijećnica u kolektivnoj imaginaciji kulture u čijem je središtu smješteno njeno zdanje? Neosporno, za neke je to mjesto gdje se održavaju izložbe, koncerti i predstavljanja knjiga. Za druge, dom gradske uprave u kojem se donose sudbinski značajne odluke o budućnosti grada. Za treće – mjesto za “svadbe, prijeme, slavlja i evente”. Nažalost, nisu sporadični ni glasovi koji u njoj prepoznaju epitom taštine i arogancije vlasti. Paleta sadržaja višenamjenskog objekta višenamjenske kulture.

„Vrijednosti baštine nisu inherentne samim objektima; njih stvaraju ljudi i društva“ (Randall Mason). Značenja građevina proizlaze iz istorijskog života koji se oko njih formirao, ona su vezana za kolektivno pamćenje kroz koje građevine postaju “urbani artefakti” (fatto urbano), kako ih naziva Aldo Rossi. Sličnu ideju razvijao je i Pierre Nora kroz koncept “mjesta sjećanja” (lieux de mémoire), mjesta koja poprimaju simboličku moć jer društvo u njih ugrađuje svoje povijesno pamćenje.

Sa svakom proteklom godinom njenog multifunkcioniranja blijedi i sjećanje na Vijećnicu kao prostora znanja u kojem se kultura ne dešava incidentalno nego tu trajno boravi kao domaćin u vlastitom domu. Milan Kundera započinje “Knjigu smijeha i zaborava” riječima: “Borba čovjeka protiv moći jeste borba pamćenja protiv zaborava.” Biblioteka je upravo institucionalizovano pamćenje, a tom pamćenju pripada i uspomena na samo postojanje biblioteke. Spomenik je oblik sjećanja na ono što je nepovratno izgubljeno, dok biblioteka postoji upravo zato da znanje i pamćenje ostanu živi.

Paradoksalno je, međutim, nastojanje da se umjesto same biblioteke sačuva samo uspomena na nju, a veličanje njenog nekadašnjeg prebivališta posluži kao neonska reklama za njegovu višenamjensku sadašnjost. Vijećnica bi mogla ponovo biti biblioteka, i teško je shvatiti stanovište po kojem je umjesto toga bolje napraviti spomenik biblioteci, da je priličnije da zgrada čuva sjećanje na knjige umjesto samih knjiga.

U Kunderinom duhu, zaborav ne počinje kada nestanu knjige, on počinje pristankom da je dovoljan spomenik na njih, odlukom kojom se u izboru između živog pamćenja i memorijaliziranog gubitka opredjeljujemo za ovo potonje.

U svojim pismima Titu Pomponiju Atiku, Ciceron sa poštovanjem govori o grčkom eruditi Tiranionu – gramatičaru, filologu i oslobođenom robu – koji mu je organizirao njegovu veliku zbirku grčkih i latinskih knjiga. „Otkako mi je Tiranion uredio knjige”, piše Ciceron, “čini mi se kao da je mojoj kući pridodan duh” (mens addita videtur meis aedibus, “Epistulae ad Atticum” 4.8).

Grad je kuća njegovih stanovnika, biblioteka je njegov duh, njegov genius loci. Nije ga uklonila agresorska artiljerija, pa valjda neće ni braniteljska administracija.

Nenad Fišer