Djecimetar
Dječak nije pamtio kad su se uselili u kuću od crvene cigle. Majka ga donijela u naručju. Žmirkao je. Bio je živahna beba koja je tražila pažnju.
Kuća pored ulice je bila tolika da nije mogla stati u crne oči dječaka.
Vrijeme se brzo odmotavalo.
Izrastao je u visokog, mršavog dječaka. Sve se na njemu mijenjalo, samo su oči ostale iste. Sanjalačke, zagledane nekud iza brda, niz rijeku, među oblake.
Zvali su ga Rodo, svi, čak i majka.
Rodo je volio da sluša, pa je valjda zbog toga i uši imao malo veće nego što ih imaju dječaci u njegovim godinama.
Slušao je šta šapuću odrasli, kako njegov stariji brat dogovara odlazak na pecanje, otac i majka šute najtvrđe onda kada imaju šta reći jedno drugom.
Tako je i to čuo, slučajno. Izrečeno tiho, ispod glasa. Niko drugi na to ne bi obratio pažnju, ali on je čuo.
Kuće su žive kao i ljudi, govorio je jedan.
Ne vjerujem ti, ljuti se drugi. Stalno izmišljaš.
U kući od crvene cigle živio je bogati trgovac. On ju je izgradio, korak po korak, ciglu po ciglu.
Pa šta, sve je neko sagradio.
Zar si zaboravio šta sam rekao? Trgovac je bio bogat.
Uvijek je bilo bogatih ljudi.
Kada je umro, njegovo silno bogatstvo niko nije pronašao. Nije imao ni sinova ni kćeri. Bio je sam. Zamisli kako je to kada si čitavog života sam.
Jednima smeta gužva, drugima samoća, ljudima je teško ugoditi.
Iza njega je ostala kuća koju je vlastitim rukama sagradio.
Opet ti…
Govore da je u debelim zidovima sakrio ono svoje bogatstvo…
Ne progovaraš?
Nisam to znao.
Malo ko zna. Taj trgovac je bio prijatelj sa mojim starijim bratom…
Rekao mu je gdje je sakrio…
Nikome taj ništa nije rekao. Baš zbog toga niko ne zna.
Ti znaš…
Ja se ne brojim.
Misliš da je…
Dukati sakriveni negdje u dugim, debelim zidovima od cigle…
Znaju li oni koji su doselili i sad žive u toj kući?
Čuješ li ti šta ja govorim?
Slušam, a čujem li, ne znam…
Niko ne zna…
Izmišljaš…
Još nešto se tu došaptavalo i natezalo, ali Rodo je čuo šta je čuo.
Sad neko zna ono što niko nije znao, pomisli, riješen da osluhne zidove kuće u kojoj je živio.
Rodo je dosta rano naučio voziti bicikl. Nije bilo tako lako natjerati dva točka da ne krivudaju, izvrću se i izmiču. Bilo je tu krvavih koljena, suza u očima, inata, odustajanja…
Upornost je na kraju pobijedila, ona i plavokosa djevojčica Ela, četiri ulice dalje.
Kako najbrže do klupe u parku preko puta Eline zgrade ako ne biciklom.
Gledao je kako izlazi, sklanja pramen kose sa čela, namješta ruksak i kreće u školu. Nije ga primjećivala. On je bio duh kroz koji je njen pogled prolazio. Visok, štrakljast, rodast, krupnih očiju iza naočala, a ona lijepa kao najljepši kolač u Devolijevoj slastičarni.
Zbog nje je naučio voziti bicikl i nikada nije zaboravio, zbog nje je počeo sanjati i toga se ni kasnije nije odrekao. Zbog nje je imao loše ocjene cijelo prvo polugodište, ali se poslije popravio. Zbog nje je imao i tajnu koju nikome nije povjerio, veću i bitniju od blaga u zidu kuće u kojoj je živio.
Kada se odselila iz grada, bio je tužan.
Odlučio je. Ako su kuće kao ljudi, naučit će pričati sa zidovima.
Pronaći će blago, a ona će se za njega udati i živjet će sretno i veselo, negdje u nekom gradu gdje postoji staza za bicikliste, gdje se može otvoreno sanjariti.
Imat će svoju kuću punu sreće, smijeha i mačaka.
Da Ela voli mačke vidio je dok je čekao da krene u školu. Sa te klupe je vidio kako se dugo oprašta i mazi jednu šarenu macu. Zbog nje je i on kasnije zavolio mačke.
Kada je otišla, postalo mu je drago sve što ga na nju podsjećalo. Odlučio je da više neće čekati da neko ode da bi mu priznao što se priznati mora.
Doduše, bilo je lakše odlučiti nego se toga držati, no to je bilo vrijeme odluka na koje će kasnije gotovo sasvim zaboraviti.
Tako je to kad imaš dvanaest.
Kada se odselila, imao je vremena napretek, toliko da nije znao kud bi sa sobom.
Jedne duge noći, u kojoj se prevrtao u krevetu, ponovio je onu bitnu odluku: naučit će pričati sa zidovima.
Bio je bolestan, danima vruć, nije išao u školu i ostajao je sam kod kuće.
Nije se razbolio zbog toga što je ona otišla ne osvrnuvši se, stvarno nije. Bio je to običan dosadni grip koji nikako da prođe.
Noći duge, tihe i zidovi koji se došaptavaju ne znajući da je on čudan dječak sa golemim ušima i da čuje ono što drugi ne čuju.
Šuš, šuš, šuš…
Muš, huš, buš…
Grrrrr…
Mijauuuu…
Svirr…
Puc…
Škrip…
Zidovi govore čudnim jezikom. Ko bi rekao – onako dugi, pravi, debeli, naizgled obični zidovi od cigle a pričaju.
Da kaže bratu, ismijao bi ga, majka bi rekla da je od groznice, a sestra bi rekla zbog Ele.
Malo ga bilo strah, ali ništa nije rekao, nikome.
Noći su bile duge a zidovi imali o čemu pričati.
Šuuššš…
Škrriippp…
Puccc…
Cijuuu…
Mijuuu…
Baš su se opustili, kao da u kući niko ne spava, kao da su sami.
Šššš…
Spava li?
Spava.
I da je budan, ne razumije šta govorimo.
Sinoć me pogledao čudno, kao da je čuo, kao da zna…
Ljudi ništa ne znaju…
On još nije ljud, čudan je.
Uzalud se brineš.
Hm, hm…
Smiješan je. Svi ga zovu Rodo.
Hm, hm, hm…
Je li ti bolje?
Ne znam koliko ću izdržati.
Nije lako…
Nisam znao da će biti ovako.
Žulja li?
Da poludiš.
Naše je da čuvamo ono što nam je dato.
Samo mi znamo šta nam je u njedrima.
Misliš u ciglama.
Znaš ti šta ja mislim.
Šššššš….
Okreće se…
Spava li?
Govori u snu.
Šta kaže…
Spominje neku Elu.
Dobro je, nije nas čuo.
Rodo je sve čuo. Doduše, kada je ustao, bio je zbunjen i umorniji nego kada je legao, i bio je gladan.
Narednih dana je protegnuo noge. Prvo malo šetao po parku, onda pustio bicikl da ga odnese gdje mu je volja. Kada je krenuo u školu, bio je sasvim zdrav. Gripa je otišla gnjaviti nekog drugog.
U klupi u kojoj je sjedila Ela sada je bio neki smeđokosi dječak. Nije upamtio kako mu je ime, ali su ga zvali Loki, ko zna zbog čega.
Loki je ušao u Rodin život bez kucanja. Bio je drag, stalno nasmijan, dobar učenik, volio je knjige i volio da mašta.
Neće proći dugo, a njih dvojica će postati najbolji drugari.
Loki je teško hodao, noge su mu bile kao štapići, a mišići mlitavi. Bolovao je od neke bolesti čije ime je bilo teško izgovoriti.
Loki nikad neće moći voziti bicikl, pa je Rodo izbjegavao svoj osjećajući se nekako krivim.
Pričali su da će Loki umrijeti.
Taj veseljak, koji je bio najpametniji u razredu, neće doživjeti da bude osmaš, a debeli Kodro, glup ko kanta, kinji i maltretira svu djecu po školi, svi ga mrze, stalno gurka Lokija i zove ga Štrako, on će da živi. Gdje je tu pravda, pitao se Rodo ljutito.
Tog ljeta, u kasne sate Rodu je probudio zemljotres. Sledio se od straha.
Ispast će da je neki kamiondžija zalutao u grad, zaspao za volanom i udario u zid njihove kuće od crvene cigle. Debeli zidovi su se rasuli, komada je bilo na sve strane. Kabina kamiona ušla je u ostavu i kupatilo.
Čista panika.
Sestra vrišti iz sveg glasa, majka plače i traži djecu, otac ne zna šta će sa sobom, dozivaju se međusobno uplašeni…
Rodo je, nakon policije i vatrogasaca prvi pregledao srušeni zid jedva dišući od uzbuđenja kada je pronašao to što je bilo skriveno.
Znači, istina je, stvarno je istina.
Nije čekao dugo, plašio se svojih slabosti.
Kesu od debelog platna, dosta tešku, odnio je tamo gdje je mislio da treba. Ostavio, pozvonio i zbrisao.
Nekoliko dana kasnije Loki se nije pojavio u školi. Učitelj je rekao da su ga odveli na neku skupu operaciju u inostranstvu.
Kasnije, dosta kasnije je čuo da je Loki ozdravio i zadovoljno se osmjehnuo. Bio je ponosan na sebe.
Nikada više nije čuo zidove da govore. Ili ih je onaj kamion ubio kada je udario u njih, ili je on odrastao, a odrasli ne čuju i ne vide kao što to umiju djeca…