Andersenova bajka na moj način
PRIPOVJEDAČ: Davno jednom živjela jedna dobra žena koja je silno željela da ima dijete… Sve je radila: tražila u kupusu, pisala rodama, kopala po pismima i paketima iz inostranstva, pitala po trgovima i prodavnicama beba raznih boja i veličina, ali – ništa pa ništa. Na kraju se dosjeti da ode kod jedne čarobnice koja je svašta znala da čara i stvara, i zamoli je da joj kako zna i umije stvori jedno djetešce.
DOBRA ŽENA:
Dobar dan vam, čarobnice!
Ljubim vaše lijepo lice.
Pomozite, molim, dajte,
Djetešce mi načarajte!
Dajte meni dijete malo
Pa nek košta šta koštalo!
ČAROBNICA:
Ja sad čitam s tvoga lica:
Tebi stiže djevojčica!
Evo tebi zrno jedno,
Posij ga i njeguj vrijedno.
Kad ujutro pukne zora
Cvjetić jedan izrast mora!
PRIPOVJEDAČ: I plati dobra žena silne dukate za to zrnce, ali vesela srca ode svojoj kući i posije sjeme u jedan fini zemljani lonac, zali ga obilno vodom i stade čekati šta će se zbiti. Kad puče zora, iz zemlje proklija biljčica nježna kao končić svile, i poče rasti, rasti, i razvijati se − s prvim zracima sunca žena ugleda kako izrasta prelijepa crvena lala! A kad se cvjetovi otvoriše, usred lale dobra žena ugleda nešto najljepše što su ikad vidjele njene oči: malu majušnu djevojčicu, ne veću od palca, nasmiješenu i raširenih ručica kao da hoće zagrliti svoju majku!
DOBRA ŽENA:
Vidi čuda, Bogu hvala!
Baš je lijepa! Baš je mala!
Kakva divna djevojčica!
Nazvaću je ja PALČICA!
PRIPOVJEDAČ: Kako dobra žena izgovori ime ove majušne ljepotice, tako se velike lijepe okice sićušne djevojčice otvoriše i ona ugleda nasmijano lice svoje mame.
PALČICA:
Oh… Hmmmm… Dobro jutro tebi, mama!
Odsad više nisi sama.
Evo mene, stigoh kući
Sve u cvijetu putujući!
Mila mama, draga mama,
Više nećeš biti sama!
PRIPOVJEDAČ: Dobra žena bijaše toliko sretna da je sve od zemlje odskakivala i šaputala: „Palčice, Palčice, mamina djevojčice“. Pripremi joj malecku postelju u polovini orahove ljuske i stavi je na okvir prozora s prekrivačem od ružine latice, saši joj divnih haljinica od raznog cvijeća, i svaki dan se s njom igrala i pričala i bila vrlo vrlo sretna. Sve do jedne večeri…
A šta je bilo te večeri?
Te večeri je pored prozora proskakutala stara gospođa Zložaba Krastić, virnula unutra i upitala se šta je ono tamo jedno nešto malo mirisno na prozoru – kad ono tamo: divna majušna djevojčica…
ZLOŽABA KRASTIĆ:
Da l’ me moje oko vara?
Nisam valjda tako stara!
Ma ne vara oko mene:
Evo mi za sina žene!
PRIPOVJEDAČ: I, bogami, pograbi Zložaba Krastić orahovu ljuskicu i u njoj Palčicu i bjeeež u svoju žablju kuću nasred rijeke, da pripremi svadbu svome sinu Žabolinu Debelinu… Njen sin, kad ugleda ljepotu Palčicu, samo reče jedno ravnodušno kre-kre, gucnu mušicu u zraku i odmah zaspa, jer bio je koliko lijen toliko i glup! Ostavi Zložaba Palčicu samu na listu lokvanja i ode da saziva žablji rod na svadbu svoga sina.
A Palčica bijaše tužna, tužna jer nije bila kod svoje kuće…
PALČICA
Oh, pa vidi jadne mene,
Srce mi ko lala vene…
Hoću mami, hoću kući,
Sad će meni srce pući!
PRIPOVJEDAČ: Tu tužnu pjesmu čula jedna ribica u vodi ispod lokvanja, pa joj dođe žao male Palčice-Plačice, a bogami joj i Zložaba i njen lijeni sin Žabolin nisu bili baš dragi, te odluči da gricne stabljiku lokvanja i da gurne Palčicu niz rijeku, što dalje od žabljih svadbenih planova i žabljih ružnih jezika…
Plovila Palčica na lokvanju niz mirnu rijeku, divila se leptirima a leptiri se divili njoj, uživala i sanjala kako će tako doploviti nekako do svoje kuće…
Ali nisu se završile nevolje naše Palčice, nažalost… U jedan sumrak zazuja nešto iznad njene glave, nekakav insekt, pa zgrabi Palčicu i odnese je u šumu u svoje gnijezdo − bio je to majski bubac, Gunđavi Gundelj, kome se Palčica dopade kao moguća supruga pa je pokaza svim bubama u okolini.
GUNĐAVI GUNDELJ:
Zzzzzzzzuj i gunđ i gunđ i zzzzzzzuj,
Čuj, narode bublji, čuj:
Šta mislite o mom plijenu?
Da je uzmem ja za ženu?
RAZNE BUBE ŠUMSKE U HORU:
Zzzzzzuj, brrrrrrr, grrrrrrr, zvrrrrrrr,
Zrrrriiiiik, cvrrrrrrrrrrrr, boc, šššuuššš…
Tebi žena nije nužna,
Pa vidi je što je ružna!
Ma reci joj da se gubi,
Ona nije nalik bubi!
PRIPOVJEDAČ: Postiđen, Gunđavi Gundelj posluša rodbinu i prijatelje, pa nakon kratkog razmišljanja zaključi da je Palčica stvarno ružna. Ako ćemo gledati po bubastim mjerilima, Palčica doista nije bila po njihovom ukusu i mjerilima ljepote, što je prava sreća jer je pustiše na slobodu!
I tako krenu Palčica dalje u potragu za svojim toplim domom. Od travčica isplete sebi pokrivač da joj noću ne bude hladno u šumi; cvijeće joj je velikodušno davalo rosu da se tušira i pije, a polen da se hrani. Ptice su joj pjevale i zabavljale je svojom pjesmom…
CVJETNI HOR:
Zvončići, jagorčevine,
Razne travke i cvjetići,
Kukurijeci, margarete
I ostale cvjetne tete,
Čuvajmo nam naše malo
Koje je iz lale palo!
Svojoj kući treba stići,
Pomozite, svi cvjetići!
PRIPOVJEDAČ: Tako je prolazilo ljeto. Bilo je toplo, svi su bili veseli. Ali dođe i jesen, dani bijahu sve kraći i hladniji. Ptice selice zaputiše se na jug, bubice odoše pod zemlju da spavaju do proljeća, cvijeće zatvori latice i zaspa. Lišće je padalo sa grana. Požutio je veliki list ispod kojeg je Palčica namjestila postelju… Sve je češće puhao hladni sjeverac. Padoše i prvi snjegovi. Uputi se Palčica u šumu ogrnuta suhim listom repuha, da nađe kakvo sklonište i nešto hrane. Lutajući tako udari ne nekakva vratašca ispod slame. Otvori ih i nađe se u udobnoj kućici Poljske Mišice, jedne dostojanstvene stare gospođe, koja je odmah dočeka kao kakva dobra teta.
POLJSKA MIŠICA:
Odakle ti, djevojčice?
Smrznule se te ručice!
Dođi, pored vatre sjedi!
Uzmi, dušo, pij i jedi
Koliko ti duša hoće.
Evo, uzmi ovo voće!
Evo čaja, evo hljeba,
Imam sve što tebi treba.
PRIPOVJEDAČ: Kad se Palčica najela i ugrijala, sve o svojoj sudbini ispriča Poljskoj Mišici, koja joj se učini dobra i draga: i kako je imala svoju kućicu i svoju mamu, i kako su je ugrabili s prozora, i kako su je htjeli udati za žabu, i kako su je otjerali gundelj bube i razne druge zujke, o ribama, leptirima, rijeci, o svemu ostalom. Pričala Palčica, usta je od pričanja zaboljela, okice joj se same sklopile i zapala u dubok i lijep san. A Poljska Mišica odluči da je ostavi kod sebe i da je usreći na svoj mišji način…
A mišji način da nekoga usrećiš ne mora bitno biti način na koji ti razmišljaš. Pa svi smo različiti! Samo što to poljske mišice ne znaju, i misle da su one jedine u pravu… Ali o svojim planovima Mišica Palčici ne reče ništa.
I tako su njih dvije udobno provodile hladnu zimu u toploj kućici Poljske Mišice… Mišica je spremala, plela, vezla, kuhala, bavila se kućanstvom i zimnicom, a Palčica je zauzvrat Mišici pričala divne priče o vanjskome svijetu, o nebu i suncu, o lali iz koje je došla, o vodi i nebu, i dobroj mami koja je čeka da se vrati jednoga dana… Mišica je ozbiljno zaključila da mala sve to izmišlja, jer ona nikad nije vidjela ništa od tih svih čuda o kojim siroto dijete priča…
A moramo znati da na svijetu ima i onog što mi nismo vidjeli! I da je divno sve vidjeti i sve upoznati, jer na taj način bolje razumiješ i lakše prihvaćaš ovaj divni veliki šareni svijet.
A Mišica je, rekoh, imala svoje planove za Palčicu… Jedne večeri, pripremajući čaj od biljke mišorepke i keksiće s finom travom mišjakinjom, reče joj ovako:
POLJSKA MIŠICA:
Slušaj ‘vamo, dijete milo…
Odmora je dosta bilo.
Na budućnost mislit treba,
Ne pada ti sreća s neba!
Večeras ćeš ovdje sjesti,
Gospodina finog sresti.
Uz to je i vlasnik vrta –
Upoznaćeš gospon Krta!
PRIPOVJEDAČ: Nije se baš Palčici dopala ideja da joj se udvara neki starkelja krtica, ma kako bio bogat: starac nije bio prilika za ovo nježno mlado stvorenje! Ali ona nije imala pravo da se buni: bila je gošća kod Poljske Mišice i bilo bi nepristojno da išta kaže. I dođe na mišji čaj i keksiće s travom mišjakinjom Gospon Krt, dosadni stari gospodin koji odmah poče pričati koliko je bogat i šta sve ima, a usput reče i ono što Palčici zapara uši:
GOSPON KRT:
Ja sam bogat stari krt,
Posjedujem cio vrt!
Ispod zemlje moj je svijet.
A prezirem svaki cvijet,
Mrzim sunce i sve travke
Za me to su grozne stavke.
Iznad zemlje svijet je truba,
Pun je sunca, cvijeća, buba!
Fuuj!
PRIPOVJEDAČ: Palčicu, naravno, zaprepasti taj prezir prema svemu što ona najviše voli, ali nije ništa rekla na to. Gospon Krt uskoro povede Poljsku Mišicu i Palčicu da im pokaže svoje podzemne hodnike i da se pohvali svojim podzemnim imanjem…
U jednom hodniku naiđoše na ukočenu Lastavicu, koja je bila ranjena pa se tu sakrila i ostala… Krt njeno tijelo s prezirom gurnu ustranu.
GOSPON KRT:
Eto, ova lasta, vala, neće više zacvrkutati. Pitam se čemu služe lastavice? Beskorisna bića, umjetnici takoreći! Cvrkuću, cvrkuću, lete, lete, a kad dođe zima, zaborave da odu na jug pa umru od gladi i studeni! Vidite kako je bolje biti krtica nego lastavica! Jel’ tako? Tako je! Najbolje je slagati se sa samim sobom!
PRIPOVJEDAČ: Palčica se s ovom rečenicom, sasvim prirodno, nije složila. Kad Krt i Poljska Mišica odmaknuše naprijed, Palčica hitro priđe Lastavici i poljubi njene sklopljene oči. Uvečer, Palčica nikako nije mogla prestati da misli na Lastavicu. Tiho se iskrade iz sobe, uze slamu i hitro isplete pokrivač, ode u onaj hodnik i njime pokri Lastavicu u znak posljednjeg zbogom. Nježno prisloni glavu na ptičje grudi i – šta čuje? Kuca srce male Lastavice – ptica nije bila mrtva! Samo je zamrla od studeni, a toplota slamnog pokrivača vratila ju je u život!
LASTAVICA (slabim glasom):
Hvala mnogo, dijete milo!
Da mi nije tebe bilo,
Sad bih bila bivša ptica.
Ti si divna djevojčica!
Zračak sunca meni treba
Da poletim sad put neba!
Hajde sa mnom! Haj'mo van!
Nije za te mišji stan!
PRIPOVJEDAČ: Eh, Palčica bi od radosti odmah sjela na lastino krilo i nestala iz zagušljivog podzemnog hodnika… Ali bila je fino odgojena, i nije htjela biti nezahvalna i ostaviti Poljsku Mišicu koja je prema njoj bila tako dobra. I tako… „Zbogom“, reče lasta, a Palčica se suznih očiju vrati u Mišicin stan.
A Mišica poče da pravi posljednje pripreme za veliku svadbu: Palčici je spremila ruho, a Gospon Krtu divnu mladu damu u vlasništvo…
Palčica jedno predvečerje izađe na livadu iz mišje rupe, da posljednji put osjeti na obrazima sunce i čist zrak prije nego se zatvori u krtičnjak…
PALČICA:
Zbogom zrače, sunce zdravo!
Ako ćemo reći pravo
Nije rupa kuća za me…
Mjesto mi je pored mame
U kućici punoj cvijeća –
To je za me prava sreća…
PRIPOVJEDAČ:
I dok je tako tugovala, Palčica odnekud iz visine začuje cvrrrrrk-cvrrrrrk – Lastavica je baš u tom času prolijetala iznad njene glave! Lasta sleti, smjesti se na gljivu pored Palčice i reče:
LASTAVICA:
Kako si mi? I šta ima?
Evo, tek što nije zima!
Hajde sa mnom, smanji tugu;
Poletimo prema jugu!
PRIPOVJEDAČ: A Palčica, sva sretna nakon toliko dana tuge, odlučno reče „Idemo!“ i pope se lasti na leđa. Odletješe daleko od mišjih rupa, od nevoljenog svijeta; vinuše se nebo slobodni i sretni što dišu svježi zrak i što ih grije drago sunce…
Jer svako treba da živi tamo gdje želi, a ne gdje ga neko na to tjera! To je pravo svakog od nas!
I doletješe do Lastinog gnijezda.
Ali Lastino gnijezdo nije bilo pogodno Palčici za kuću, pa je Lasta na krilima dobaci na jednu livadu punu cvijeća. Palčica je milovala cvjetove i uživala. Između svih cvjetova primijeti jedan veliki bijeli cvijet: to bijaše ruža, kraljica cvijeća. U tom istom času, na njeno veliko čudo, iz ruže izađe prekrasan majušni dječak, sa zlatnom krunom i providnim krilima na leđima. To je bio duh cvijeta – jer u svakom cvijetu živi po jedan majušni dječak ili djevojčica. A ovaj dječak s krunom bio je svima njima kralj! Kad ugleda Palčicu, umalo ne pade u nesvijest od iznenadne navale ljubavi i osjećanja raznih vrsta!
KRALJ CVIJEĆA (nježno, tiho, djetinje):
Sveg me ljubav obuzima!
Zar na ovom svijetu ima
Biće tako meni slično?
Je li, dušo, neprilično
Da zaprosim tebe sada?
Ljubav mojim srcem vlada!
PALČICA (još nježnije, još tiše):
Kralju cvijeća, biće milo!
Šta je bilo, to je bilo!
I mojim srcem ljubav vlada!
Vjenčajmo se odmah sada!
PRIPOVJEDAČ: Naravno, kad se sretnu bića koja se tako dobro razumiju, i koja tako odgovaraju jedno drugom kao što je Kralj Cvijeća sasvim odgovarao Palčici, mora se desiti ljubav!
I naravno da su na svadbu pozvali Dobru Mamu naše Palčice, koja je kao i sve mame pustila nekoliko suza radosnica, i Lastu, koja im je cvrkutala na vjenčanju, a koja je meni ispričala ovu lijepu priču koju ja pričam vama.
A vi je ispričajte nekom koga volite!