Stupar-Trifunović: Ana golgeter

Djecimetar

Od početka je bilo tako.

Mama bi rekla „naopako“. Mislili su da sam dječak. Svi. Čak i ja.

I sve je bilo super dok nisam pošla u školu. Igrala sam fudbal u naselju. Davala sam najviše golova. Zvali su me Ana golgeter. Popravljala sam s tatom automobile. Tata je bio majstor. Znaš, kao doktor za aute. Kada nešto štuca, on pogleda, popravi. I auto je opet zdrav. I ja sam željela biti majstor kao on, neko ko umije da popravi stvari. I fudbaler, naravno. Tati nije smetalo. Mami je bilo malo krivo. Ana neće da nosi haljine. Kako da nosim haljine i popravljam automobile? Pomislila sam kako su žene ponekad stvarno nerazumne kao što tata kaže.

Ali škola… Pakao od prvog dana.

Čim sam progovorila, i još gore, kada sam preko glave dječaka iz razreda iz sve snage napucala loptu koja je doletjela s igrališta, neki bezobraznik je odmah ispalio: „Muškarača!“ Onda je zavikao: „Ljudi, Ana je muško!“

I onda su skandirali kao na utakmici: „Muško, muško, muško…“

Dobro, imala sam skoro pa kratku kosu, ali sam je čak i malo pustila, da vide da nisam dječak. Frizura mi je ličila na onaj čuveni mamin paž na koji me nagovorila, a koji sam mrzila. Misliće da si dječak, tako je govorila dok me molila da barem malo pustim kosu. Pa šta, mislila sam, neka misle što god žele − ja sam Ana!

Ali sada mi je bilo strašno. Eto, to je škola. I tako će biti svaki dan.
I bilo je. Dugo.

Malo ih je umirilo što sam odlično učila i pomagala im, pa bi smanjili ruganje kad me trebaju. A ja sam bila srećna da bar nekoliko dana ne čujem ono jezivo „muškarača“.

Mama bi pitala: „Ana, kako je u školi?“ A ja bih uvijek kratko rekla: „Dobro.“

Ali nije bilo dobro. Osjećala sam se kao rijetka vrsta, kao one životinje o kojima sam gledala emisiju na TV-u neki dan. Ima ih još nekoliko na planeti i druge zvijeri i ljudi ih i dalje progone. Djevojčice su me izbjegavale i gledale s podsmijehom. Niti je njih zanimao fudbal i popravka auta, niti mene njihove lutke, haljine i lakovi za nokte. Lak za aute – okej, ali lakiranje noktiju je posljednja stvar na planeti koju bih radila.

Ono što me je tih dana najviše zanimalo je takmičenje u fudbalu, u našoj školi. Iako me niko nije zvao, sjedila sam s ostalim djevojčicama i gledala naš razred. Omaklo mi se poneko glasnije navijanje. Gledali su me čudno, kao „Ova Ana je pogubila sve daske iz glave.“ U stvari, nervirala sam se. Bili smo užasni. Dječaci nisu imali nikakvu taktiku i falio im je golgeter. Treći dan takmičenja više nisam mogla izdržati, skočila sam sa tribina, prišla našem kapitenu i rekla neka me puste da igram.

Najprije su se počeli tako jako smijati da su mi i uši pocrvenile.
Bila sam na rubu plača.

Namrštila sam se. I progovorila svojim glasom koji je više ličio na dječački: „Garantujem da ćemo pobijediti!“

Izgledala sam ljuto i odlučno. A srce mi je tuklo kao blesavo. Šta ako pristanu a ja ne budem dobra? Hiljadu bockavih „šta“ mi je udaralo po mozgu.

Oni su se zagledali. Istina je, bili su očajni, a očaj tjera na očajničke poteze.

Kapiten je rekao: „Ulazi, muškaračo!“ i lupio me po ramenu drugarski.

Moja noga se lijepila za loptu kao žvaka za cipelu. I letjela je baš tamo gdje želim − direktno u mrežu suprotne ekipe!

Dječaci su bili sve raspoloženiji. Sa školskih tribina se orilo moje ime. Dala sam tri gola. Mi smo pobijedili. Nosili su me na rukama poslije utakmice.

Postala sam dio naše fudbalske ekipe. Prvo su nas zezali – oni što za njih cura zabija golove. Kada smo pobijedili na takmičenju, niko se više nije zezao ni sa ekipom ni sa curom koja sjajno igra.

I škola više nije bila pakao. Drugari su postali ponosni na mene i nisu mi se rugali.

Mama je shvatila da joj je kćerka buduća fudbalerka, dok joj je čak i nastavnica, pored redovne pohvale mojim ocjenama, s oduševljenjem pričala kako sam zaslužna za pobjedu našeg razreda na takmičenju.

Ima još jedna super stvar: počela sam trenirati fudbal, i tu sam stekla nove drugarice. Ipak nisam tako rijetka vrsta, juhu, postoje žene koje vole fudbal. Sada maštam o tom kako ću zaigrati za žensku reprezentaciju naše zemlje u fudbalu.

Možete da navijate za mene kada me vidite na terenu. Prepoznaćete me lako. Ana golgeter!

Djecimetar

Slon nevaljalac
Životni problemi…
Cvijeće i pčele
Uspavanka
Domovina i država
Ruka ruku neka mije
Muke jednog tinejdžera
Ježeva kućica
Strašan lav
Mala i velika slova
Male i velike životinje
Mala i velika ljudska bića
Male i velike stvari
Priroda i društvo
Selo i grad
Dan i noć
Glup i pametan
Država i domovina
Bolest i zdravlje
Priča o dobrom dječaku
Prehlađena pjesma
Vjetrov prijatelj
Rujan
Kako živi Antuntun
Neke stvari
Listopad
Vitez od banana
Glineni zoo
Tužna pesma
Zmaj: Srda
Ćopić: Pite
Zvrko: Studeni
Evanđelje po Emi
Duraković: Carev slavuj
Nash: Ustajem sad i idem
Petrović: Ah, kako je dosadno!
Zvrko: Prosinac
Zvrko: Siječanj
Isak: Telefon
Aleksić: Džin i sin
Duraković: Palčica
Kišević: Moja mama
Diklić: Plavi kit
Mladenović: Moda, po Uljezu
Duraković: Ja sam drugačija
Veličković: Plastelinci
Petrović: Od trnja do zvezda
Moj deda o pronalazaču bicikla
Begagić: 2stih o 2nošcima
Šarić: Drvo
Fleming: Puna kuća
Stark: Potpis
Kišević: Suha pjesma
Ugrešić: Tramvajska posla
Ivanković: Vegetarijanac
Zenft: Tetka Meri
Bekrić: Jednom, jedan
Milošević: Šumor šuma
Saroyan: Tata, ti si lud
Tešin: Luka kaže
Veličković: Car bumbar
Mravak: Strah
Ivanković: Zauzimam pozu
Antić: Golišava pesma
Zmaj: Patak i žabe
Stanisavljević: Mali pas
Iličić: Tetka žaba
Mladenović: Užasna buka
Pandžo: Šum
Begagić: Vanja i Vanja
Trifunović: Voće
Ezop: Magarac i pas
Ovadija: Slikovnica
Bekrić: Dijete
Hasanbegović: Ekologika
Vitez: Dva pijetla
Antić: Zagonetka
Vitez: Nema za mačke škole
Pandžo: Ljeto
Radović: Mali život
Trumić: Rukavice
Petrović: Djeca u gostima
Ćopić: Razgovor nad rijekom
Bekrić: Igra
Ćopić: Pjesma đaka prvaka
Bauer: Ivica Budalica
Duraković: Mačka dubrovačka
Bauer: Vila Zelenog jezera