Djecimetar
Topla ljetnja kiša poškropi lišće zova i vrba pored rijeke, načini divnu dugu iznad čitava brijega i začas otputova nekud preko šumovite zelene kose. Sunce se pokaza iza rastrganih oblaka koji su žurno putovali na sjever, zablista površina rijeke i jedna okretna pastrmka veselo poskoči iznad vode. Njene crvene pjege bljesnuše na suncu kao snop iskri u kovačnici.
– Oho, kako je divan, modar, sunčani dan – javi se ispod pokapana zovina lista jedan vodeni cvijet, mali dobri leptir, koji se tu bijaše sakrio od kiše. – A moja majka rijeka, gle, ona je još ljepša i bistrija nego maloprije.
– Eh, ti i tvoja rijeka – obrecnu se s grančice jedan dugonogi komarac koji se odnekud bijaše tu zatekao – kakva mi je ljepota u toj tvojoj rijeci, koja vječito žubori i nekud žuri. Žutokljunče jedan, da ti samo vidiš moju močvaru, eh to je pravo rajsko mjesto: ustajala voda, puna žabokrečine, trske, šaša: da se rastopiš od miline kad je vidiš!
– Ali da ti samo vidiš kakvih sve riba ima u mojoj rijeci – pohvali se dobri vodeni cvijet – sve imaju blistavu srebrenastu odjeću i bistre oči u kojima se ogledam i ja, i drveće, i modra dubina neba. Zar ti se ne čini lijepo?
– Lijepo? To li je tebi lijepo? – podrugljivo zazuja komarac. – Šta su tvoje ribe spram mojih prekrasnih žaba. Žabac naduvenko pametniji je od svih tvojih riba, pa je zato i izabrao močvaru za svoj stan. Imamo i žablji pjevački hor. Dođi večeras kod nas, pa ćeš čuti najljepše pjesme na svijetu.
– Ne velim da žabac nije pametan – pomirljivo nastavi vodeni cvijet – ali dječaci koji dolaze da se kupaju ovdje u rijeci, svakako su mudriji od tih tvojih žabaca, pa zašto onda ne idu na kupanje u tvoju močvaru?
– Prokleti dječaci! – zazuja komarac sa srcem punim zelene pakosti. – Baš ih nikako ne volim i prvom prilikom izbošću ih, pa će onda bolesni i tihi da leže kod kuće. I nećeš ih onda više vidjeti na toj tvojoj brbljivoj rijeci… Aha, vidiš li sad kakvog je junaka močvara rodila. A šta je dosad učinila tvoja rijeka?
– Moja rijeka – poče zamišljeno vodeni cvijet – moja rijeka dolazi iz onih tamo šuma što se plave u daljini, ona mi je jutros pričala kako uz put natapaju njome mnoga rodna polja i livade pune cvijeća, kako poji bezbroj raznih životinja i kako će odavde proteći kroz mnoga sela i gradove i najzad stići do svoje pramajke – velike široke vode koja pljuska i bije o stjenovite hridi. A kad i ja umrem, pašću u rijeku i ona će odnijeti moja lijepa krila na poklon svojoj pramajci velikoj vodi.
– Gle, gle, razmećeš se pameću kao kakav starac – zlobno ga prekide komarac – a ne znaš, sirotane moj, da si se tek jutros rodio, a umrijećeš odmah čim se sunce spusti iza drveća na brijegu. Eh, što ti vrijedi tako kratak život… A ja ću još dugo da živim poslije tvoje smrti i mnogo će ljudi nastradati od mog uboda.
– Istina je, živjeću samo do sutona – tiho mu odvrati vodeni cvijet – ali ipak mi nije žao. Bolje je jedan dan drugovati sa suncem, zelenilom i bistrom rijekom, nego mnogo dana živjeti u mrtvoj, ustajaloj močvari u društvu sa žabama.
– Tako je! – potvrdi jedna mudra vidra koja je iza jedne šuplje klade uz obalu prisluškivala njihov razgovor. – Imaš pravo, vodeni cvijetu.
– Hej, ko je to, ko je to rekao da on ima pravo? – srdito zazuja komarac i spusti se nisko nad vodu, da vidi nepoznata govornika. – Ko je to da ga ubodem u njegov brbljavi jezik?
Gladna pastrmka koja je odavna čekala kakav bilo plijen, hitro se izbaci povrh vode i komarca za tren oka nestade u njenim ustima.
– Dobro su kazali: ko drugome jamu kopa, sam u nju pada – poučno izgovori vidra, mudro se nasmiješi i zaroni u vodu.
Ostavši bez sagovornika, vodeni cvijet pogleda u nisko sunce i blago se nasmiješi.
– Sunce se spušta, brzo ću umrijeti, idem dotle da obiđem bar pola svijeta.
I žurno odletje niz rijeku.