Djecimetar
… Ko u bijesu silnom…
Nije znala Vila Sreća, Bijela Golubica, šta zagonetka znači. Domišljala se, premišljala, obrtala smisao riječi na sve načine, ali – ništa. Bilo joj je potpuno nejasno kako to da u trenu silnog bijesa nekome sreća padne s neba, i kako da time pomogne Princezi. Sve bi dala nesrećna Vila Sreća da nađe spas za Princezu, za svoju izmučenu vilinsku dušu, za Princa koji, eno, blijed i očajan šeta među mirisnim ružama u kraljevskom vrtu, ne bi li bar malo olakšao svoj golemi kraljevski bol. Eno ga kako kroči pored ruža nježno ih dodirujući. Eno ga kako se sagnuo da pomiriše jednu bijelu ružu, kako zanesen miluje njene bijele latice i gleda je sa ljubavlju i tugom, govoreći:
– O, bijela ružo, jedinstvena ružo, najljepša i najmirisnija među kraljevskim ružama… Ti si sretna, i ne znaš za moj bol. I ona, moja draga, bila je takva, kao ti… Ali nje više nema i samo me još ti sjećaš na ljepotu i radost koja mi je iz ruku izmakla…
Bijela ruža se uspinje, razvija svoje latice prema mladićevim usnama, i iz mirisnog njenog tijela kotrlja se biserna kap na njegov obraz.
Bijeloj Golubici u visinama srce se kida od tuge: vidi kako Princ dodiruje svoju dragu i ne znajući da je to ona. Vidi kako se sirota začarana Princeza svojim tankim stručkom svim silama upire da dâ barem neki sitan znak da je princeza među ružama, a ne ruža među ružama… Ali Princ to ne zna. Zna Bijela Golubica, zna Princeza-ruža, ali on ne. Još jednom tužno pogledavši svoju najdražu bijelu ružu, on napušta vrt da bi u osami svoje sobe prizivao uspomene na najsrećniji i najnesrećniji dan svoga života.
Bijela ruža pognu svoju lijepu glavu. Sa njenih latica osu se rosna kiša – Princezine suze… Odjednom, odnekud iz visine, čuje se neki zvuk, u početku nerazumljiv, potom bliži i jasniji. Oslušnu ruža: neko pjeva. I taj glas dopre do nje nekako kao da je baš njoj namijenjen, kao da pjeva samo za nju:
Ko u bijesu silnom učini šta treba
sreća utom će doći kao dar sa neba.
Ruža podiže glavu pažljivo prateći riječi pjesme i ugleda golubicu na ogradi vrta – to ona pjeva. To ljudskim glasom pjeva golubica. Poletje preko vrta, spusti se pored bijele ruže i ponovo zapjeva pjesmu-zagonetku. Potom prhnu u visinu i nestade iz ružinog vidokruga.
– Šta li je ovo, pomisli ruža, ti stihovi su meni namijenjeni, u to sam sigurna, ali šta znače? Ne znam… i ko je ta bijela golubica što želi nešto da mi kaže? Ne razumijem… Treba razmisliti… Treba dobro razmisliti…
Gore, u nebeskoj visini, Bijela Golubica pomisli – Barem sam našla načina da i Princezi prenesem zagonetku. Dvije glave pamatnije misle. Možda će i Princeza nešto pokušati…
Sutradan Princ kao i obično izađe u vrt i došeta do svoje bijele ruže. Utom mu blago na rame sletje jedna bijela golubica i zapjeva pjesmu-zagonetku:
Ko u bijesu silnom učini šta treba
sreća utom će doći kao dar sa neba.
Princa vrlo začudi što jedna golubica pjeva ljudskim glasom, ali zaboravi na to jer obrati pažnju na riječi pjesme, glasno ih ponavljajući. Nije primijetio kako je zadrhtala bijala ruža pored njega, kao da odobrava riječi koje on izgovara. Golubica prhnu s njegovog ramena i napravi krug oko Princa i ruže jednako ponavljajući pjesmu. Princ pogleda golubicu, pogleda ružu, zamisli se – ali ne shvati ništa.
– Eh, golubice mila, meni sad ne trebaju zagonetke, nego rješenja – reče napokon tužno i zamišljeno odšeta dalje. Golubica načini još nekoliko krugova iznad njegove glave, ali on odmahnu rukom i ode u dvorac.
Bijela ruža spusti glavu prema zemlji i skupi latice. Još jedan dug i težak dan završavao se, a niko nije našao rješenje sudbinske pjesme-zagonetke. A vilinsko vrijeme je isticalo…
Ali te noći…
Ali te noći, u tami kraljevskog vrta – dok je Princ spavao i sanjao izgubljenu sreću, dok su njegovi glasnici obilazili svaki kutak zemlje ne bi li negdje pronašli Princezu – u srcu Bijele Golubice, što se šćućurila pored najljepše i najmirisnije bijele ruže u kraljevskom vrtu – sinu misao svijetla i sunčana, vilinska – toliko jasna i jaka da duž cijelog vrta naglo prosinu zrak svjetla, probudivši i uplašivši ruže, vjetar i mrak.
Šta je to? Šta je to? Sunčani zrak u noći?
O, to je znak, vilinski znak da će doći
radost u dvor, tužan i tih,
poslije očaja i patnji svih,
poslije očaja i patnji svih…
Samo je jedna ruža, jedinstvena bijela ruža u kraljevskom vrtu, shvatila šta sve ovo znači i šta će se ubrzo dogoditi.
Šta se dalje dogodilo
Pjevajući preko gora, poslije mnogo teških i tmurnih dana, stiže jedan dan svijetao i sunčan, i smjesti se usred kraljevskog vrta. Princ, blijed i izmučen, krenu da obiđe svoju ružu. Tek što izađe, nad njegovom glavom začu se ona poznata pjesma Bijele Golubice. Pratila ga je kroz cio vrt ta pjesma, sve glasnije, sve silnije, sve bolnije – posljednji pokušaj Vile Sreće da upozori Princa na bijelu ružu – opet se Princ začudi, čak mu zasmeta i naljuti ga ova uporna jednolična pjesma i on mahnu rukom da otjera Golubicu:
– Idi, bježi, dosadna ptico, ne čini me svojom pjesmom još nesrećnijim nego što sam. Odlazi, ne želim više da slušam to jedno-te-isto kukanje!
Ali, Golubica bijaše uporna. Čas mu se zalijetala u oči, čas ga udarala u leđa i ponovo uzlijetala, čas je očajno kružila nad njegovom glavom, sve izbezumljenije i brže ponavljajući pjesmu:
Ko u bijesu silnom učini šta treba
sreća utom će doći kao dar sa neba.
Princ, sada već bijesan, mahao je rukama u želji da zgrabi Golubicu, da je uhvati, ali ona je uspijevala nekako da izbjegne njegove zamahe, i kao da ga je negdje vodila, još malo, još samo malo… I – Princ se nađe pored svoje bijele ruže. Tada, uzletje Bijela Golubica visoko, što je više mogla, a zatim se poput strijele obruši pravo prema bijeloj ruži, kao da hoće da je polomi i uništi. Ruža u tom času podiže svoju mirisnu glavu prema nebu i naglo raširi latice, rascvjeta se, odjednom uzraste, kao da bi da dočeka nesrećnu pticu, da je sakrije u svoje latice, da je od nečeg sačuva…
Princ bijaše brži… U silnom bijesu zgrabi kamen i hitnu ga prema Bijeloj Golubici baš u trenu kad je ona, u svom bezumnom letu, krilom dotakla bijelu ružu. Pomiješaše se bijela krila golubice i bijele ružine latice, spajajući se u jedno – u bijelu ružu sa kapljom rumene krvi na latici.
Zadrhta ruža-golubica, zatrese se vrt od kamena što krvav pade na zemlju, a jedan jasni zrak svjetla, drugačiji od ostalih – vilinski – sinu preko neba i izgubi se u beskraju. Prolomi se grom. Teška zlatna magla prekri ružu, vrt, Princa, ruže… Princ nasumce u magli pruži ruke prema svojoj ruži i zagrli je da bi je zaštitio i sačuvao…
Uskoro se magla polako raziđe.
U svom zagrljaju, umjesto bijele ruže Princ drži svoju Princezu.
Sve je kao prije – kao onog trena kad su im se usne trebale sresti u poljupcu… Kolo se vije, ruže u kraljevskom vrtu drhte od radosti i muzike što odjekuje preko planinskih vrhunaca, djeca jurcaju ulicama i pjevaju:
S mora je stigla lađa bijela:
Evo nam radosti, vina i sijela!
Princ ponositi, lijepi i smjeli
Nek sa Princezom sreću podijeli!
Uzbuđeni i radosni, šetaju vrtom Princ i Princeza. Zrak silno miriše na ruže i blago treperi oko njih. Zastajkuju pokatkad i gledaju se sa strašću i strahom.
– Mila Princezo, moje riječi slabe su i nemoćne da izraze moju ljubav prema tebi…
Princeza stidljivo obara glavu i tiho govori:
– Mudrost mi kaže da su suvišne riječi ondje gdje ljubav vlada. Zato šuti, mili Prinče, i pusti neka poljubac izbriše ovu tamnu slutnju iz moga srca!
Princ je začuđeno gleda, ali već sljedećeg trena zaboravlja na njene riječi; zagrli je i njihove se usne spojiše u poljubac.