Djecimetar
Bio neki spretan seljak i imao tri sina. Ime mu neću ovdje spominjati jer taj seljak bio je jaaako spretan, a ja nisam tužibaba. Uzgajao je seljak guske, ali ne obične nego posebno obučene, dresirane guske. Te su guske dobro letjele i kamo god bi dospjele, uvijek bi našle put kući. Bile su poput goluba listonoša. Seljak bi guske odvezao na sajam u velikom kavezu, pronašao kupca i vratio bi se kući s punim novčanikom, a guske bi već sljedećeg dana doletjele natrag u njegovo dvorište.
Najstariji seljakov sin, kojem također neću ovdje spominjati ime, pleo je od vrbovog pruća koševe s poklopcem. Na sajmu bi govorio da se u te koševe može hvatati sreća pa ih je skupo prodavao. Upućivao je ljude da mašu košem po zraku na livadi punoj poljskog cvijeća i da uhvaćenu sreću odmah poklope da bi im služila u životu. Onim koji su se žalili da nakon kupnje koša nisu imali sreće, govorio je da je nisu dovoljno dobro poklopili.
Srednji je sin točio vodu iz bunara u male bočice pa bi te bočice prodavao kao ljekovitu vodu koja ispire organizam od svih bolesti. Kada bi se netko potužio da se razbolio usprkos onoj vodi, odgovarao je da su sigurno imali nečiste misli, a nečiste misli ni čarobna voda ne može oprati.
Najmlađi sin seljakov nije imao smisla za poslove kojima se bavio otac i braća. Nije čak ni odobravao to čime se bave. Stalno je izmišljao neke poštenije poslove kojima bi se oni mogli baviti, a njima su se činili preteškima. Svejedno su najmlađeg brata držali jako pametnim i nazvali su ga od milja Ivica Budalica.
Jednom je otac dao Ivici Budalici nešto novaca i poslao ga na sajam. “Otiđi onamo pa nešto povoljno kupi, a onda još povoljnije prodaj”, rekao je otac, “i možda će ti tako neka zarada doletjeti kući.”
Prošetao tako Ivica Budalica sajmom i sve prevrće onaj novac u džepu, a ne zna što bi kupio. Odjednom priđe mu neki čovjek i tiho veli: “Kupite, prijatelju, ormar!”
“Zašto bih kupio ormar?”, upita Ivica Budalica, a onaj mu čovjek odgovori: “Zato što je cijena povoljna!” I odvede ga čovjek na rub sajmišta gdje je doista stajao neki stari ormar. Bio je to povelik ormar i prilično trošan. Ivici Budalici odmah je bilo jasno da mu takav ormar ne treba, ali sjetio se što mu je otac bio rekao: Kupi povoljno. Slegnuo je ramenima i platio tri srebrnjaka – baš onoliko koliko mu je otac bio dao. Sjeo je pokraj ormara i nije znao što bi dalje. Ormar, naravno, nije mogao ni pomaknuti, a kamoli pomišljati da ga nekako odnese kući ili da ga negdje spremi.
Sajam je završio, ljudi su se razišli, a onda je se počeo spuštati sumrak i padati neka, u početku sasvim tiha kiša. Ivica Budalica ušao je u ormar da ne pokisne.
Već je bila noć kada je netko pokucao na vrata ormara. Ivica Budalica odškrinuo je vrata i ugledao tri praščića.
“Primi nas u ormar”, rekao je najstariji praščić. “Kiša neprekidno pada, a nigdje skloništa.”
Ivica Budalica otvorio je vrata ormara još malo više pa su praščići ušli i polijegali u jedan kut. Ubrzo su i zaspali. Jedan od njih čak je malo hrkao. Izvana se opet začulo kucanje. Ovaj put pred ormarom bila je koza i sedam jarića.
“Primi nas u ormar”, rekla je koza. “Moja djeca i ja kisnemo, a nigdje skloništa.”
Jarići su se u ormaru skromno stisnuli uz majku i pozaspali. Vani je štropotala kiša, a u ormaru je bilo suho i toplo. Jedino je onaj jedan praščić malo hrkao.
Ivica Budalica i sam je zaspao – kada ga probudi kucanje. Pred vratima ormara stajala je Crvenkapica. Sva prokisla – to nije teško pogoditi.
“Primi me u ormar”, rekla je Crvenkapica. “Baš sam krenula k baki kada se odjednom naoblačilo i smračilo pa sam i zalutala u šumi. Sva sam mokra od ove kiše, a nigdje skloništa.”
Ivica Budalica našao je mjesta i za Crvenkapicu. Sada više nije ni zaspao jer je čekao tko će pokucati sljedeći. Nije morao dugo čekati. Otvorio je vrata, a pred ormarom stajao je vuk.
Vuk je prvo kihnuo, a onda rekao: “Primi me u ormar, sav sam prokisnuo i promrzao, skloništa nigdje, sve s bojim da ću dobiti upalu pluća.”
Do ove točke u priči već smo se uvjerili kako je Ivica Budalica bio čovjek meka srca pa se nitko neće začuditi što je primio i vuka. I vuk je uskoro zahrkao poput onoga praščića, ali Ivici Budalici to nije smetalo da se i sam prepusti snu.
Ujutro probudila ga je zraka sunca koja se probila kroz pukotinu ormara. Ivica Budalica protegnuo se i otvorio vrata. Iz ormara je iskočio vuk i odvukao se u šikaru. Išao je nekako teško kao da mu se trbuh po zemlji povlači.
“Evo, svanulo je”, rekao je Ivica Budalica, iskočio iz ormara i pljesnuo rukama da probudi ostale svoje goste. Ali – iz ormara više nitko nije izlazio. Ivica Budalica širom je rastvorio vrata i u gledao je samo hrpu oglodanih kostiju. Sjeo je na zemlju pokraj ormara, uhvatio se za glavu i zaplakao.
Negdje oko podneva začuo je Ivica Budalica prijazan glas: “Ne plači, nisu ti potonule sve lađe.”
Pred njim je stajala neka stara žena zelenih očiju koje su svjetlucale kao komadići razbijene pivske boce na suncu. U ruci je držala metlu, a vidjelo se već na prvi pogled da to nije metla za metenje nego metla za letenje. I da nije bilo isturene brade i kukasta nosa s velikom bradavicom na vrhu, Ivica Budalica znao bi koga ima pred sobom.
“Nisu mi potonule lađe, bakice”, rekao je. “Nego plačem za onima kojima sam ponudio sklonište od kiše.”
“Ma, ne moraš mi ništa objašnjavati”, rekla je starica, “sve sam ja to znala već i prije nego što sam stigla ovamo. Ali ponavljam: ne moraš plakati, nisu ti potonule sve lađe.”
“Kakve lađe, bakice? Meni je žao triju praščića, koze i sedam jarića i uboge Crvenkapice. Sreća je jedino da nije navratila i Snjeguljica s onom svojom četom patuljaka”, rekao je Ivica Budalica i opet zaplakao.
“Pazi sad”, rekla je starica. “Ovaj ti je ormar začaran. Svi ovi koje spominješ – ušli su u tvoj ormar da se sklone od kiše…”
“Ali nisu izašli”, rekao je Ivica Budalica.
“Bilo bi ljepše da me ne prekidaš. Baš o tome ti i govorim. Svi su oni ušli u ovaj ormar u ovoj bajci, a izaći će u nekoj drugoj”, rekla je starica. “Začarani ormar, velim ti. Ako se želiš uvjeriti, zatvori se ponovno u ormar i izađi na suprotnu stranu.”
Sve to odigralo se davno, davno, davno. Onaj ormar još uvijek stoji na rubu sajmišta, vrata su mu se malo razlabavila i priotvorila. Tako svatko tko prođe može vidjeti da je ormar sasvim prazan. I svakome tko malo mućne glavom sasvim je jasno da je Ivica Budalica sada u nekoj sasvim drugoj bajci. Onima koji vole bajke i tragaju za njima – moglo bi poći za rukom da ga ponovno sretnu.
Naiđete li slučajno na taj ormar i zastanete pred onim priotvorenim vratima, dobro razmislite prije nego što se odlučite želite li u njega možda ući.