Djecimetar
– Nešto se čudno događa? – pomislila je sova. Zabrinuto je okretala glavu i pokušavala odgonetnuti odakle dolaze zagonetni zvuci. Nešto je šuškalo, njuškalo, kuckalo u mraku ispod krova starog ambara. Nije se radovala novim stanarima. Voljela je svoj mir.
Onda se, jedne večeri, začulo cijukanje, pa lavež a zvjezdice su zatreperile kao da se dogodilo nešto važno i lijepo. Mjesec je prosuo pregršt najfinije mjesečine u čast i slavu stvorenja koja su upravo stigla na svijet.
– Ništa od mog mira!- uzdahnula je sova i huknula:
– Sretno!
Mlada mama je odmarala dok su se njezine bebe meškoljile i spavale u toplom gnijezdu u sijenu. Mjesec je prošao sve svoje mijene kada je najradoznaliji mališan provirio kroz pukotinu u zidu staje.
– Kako je velik svijet! I kako čudno miriše! – Av av av! – govorio je svojim sestricama.
– I mi ga želimo vidjeti! Av! Av! – zagrajale su one.
– Morate biti oprezni, maleni moji! Svijet je lijep ali i opasan. Mala djeca moraju slušati svoje majke. – opominjala je mama i umivala jedno po jedno dijete.
Idućeg su jutra sve četiri njuškice provirile kroz pukotinu.
– Dobrodoši! – zacvrkutali su vrapci ispod strehe.
– Kako je sve veliko i čudesno! – divili su se psići.
Iako se njihova majka brinula i opominjala, psići su svakog dana u svojim istraživanjima odlazili sve dalje. U najudaljenijem kutku dvorišta škripao je stari bunar. Oko njega je bio skovan drveni trijem.
– Morate biti oprezni. Tamo živi stvorenje koje samo noću izlazi i oglašava se čudnim glasom. Nema šape ni dlake niti ima njuškicu kao mi, psi. Moglo bi vas pojesti da je malo veće, ali i ovako nisam sigurna kakvo bi vam zlo moglo učiniti.
– Čudovište! – uplašeno je zacvilio jedan psić a ostali su mu se pridružili. Av! Av! Av! Strašno! Baš u našem dvorištu.
Uplašeni mališani prvih dana su se dobro čuvali da ne primaknu blizu bunaru. Ali, kako je vrijeme prolazilo a oni rasli, s njima je rasla i radoznalost.
– Možda mama pretjeruje! – napokon je rekla jedna sestrica. Ona suviše brine. Kao da smo još uvijek bebe. Ja bih baš voljela vidjeti to čudovište. Rekla je da je manje od nas. Pa što nam može!?
– Nije to dobra ideja! – zalajao je najmanji psić. Mogli bismo upasti u nevolju.
– Mamina maza! – narugao se najstariji psić.
– Nisam maza! – bunio se on.
– Jesi, jesi! Ti slušaš baš sve što ti mama kaže i zato uvijek dobiješ najviše od svega što donese.
– Kukavica! – dobacila je druga.
– Nisam! Nisam! – očajno je zalajao psić – ja sam hrabriji od svih vas!
– Dokaži! Ako se približiš bunaru, možda ti i povjerujemo!
Iako je drhtao od straha, mališan se zaputio prema bunaru visoko podignutog repića. Ostali su, preneraženo, utihnuli.
– Možda bismo ga trebali pozvati da se vrati! Mama će nas, sigurno, kazniti – rekla je jedna sestrica.
– Ako mu se nešto dogodi, svi ćemo biti krivi! – rekla je druga.
– Nismo ga mi natjerali! – nabusito je zalajao najstariji psić, pomalo ljubomoran jer su sestre dodale:
– Baš je hrabar!
Mališan se primicao otvoru za koji je znao da su vrata jazbine. Srce mu je kucalo tako snažno da se plašio da ga ne odaju njegovi otkucaji. Podigao je uši i trudio se biti tih koliko god su mu to njegove šapice dopuštale. Ispod trijema je bilo vlažno i mračno. Oprezno je provirio unutra.
– Uđi, dragi moj! – začulo se iz dubine. Psić je poželio pobjeći istog trena da nešto u tom glasu nije zvučalo prijateljski i dobronamjerno.
– Ne plaši se! – nastavio je glas. Nisam ja nikakvo čudovište.
Ohrabren, psić se zavukao kroz otvor i našao oči u oči s velikom žabom.
– Jadan ja, nema mi spasa! – pomislio je užasnut i sklopio oči.
– Jesi li za čaj? Imam i kolačiće. Gosti mi ne dolaze često. Kako se zoveš? – zakreketala je žaba u dahu da je jedva razumio što mu govori.
Psić se osmjelio i otvorio oči.
– Nisu mi još dali ime! – odgovorio je.
– Onda će meni pripasti čast da ti dam ime. Što kažeš na Krekrekru?
– To bi bio teško izgovoriti na psećem jeziku.
– Na drevnom jeziku vodenih stvorenja to znači hrabri mališan ili Mališa Hrabriša. Možemo ga skratiti. Neka bude samo Mah!
– Nisam ja baš neki hrabar psić – oprezno je odgovorio.
– Kako nisi? Zar su se tvoji brat i tvoje sestre usudili doći u jazbinu čudovišta? Takva hrabrost zaslužuje najljepše kolačiće koje jedna tetka žaba može pripremiti.
– Tetka! – zbunio se Mah.
– Zašto da ne? Svako dijete treba tetku.
Psić se udobno smjestio na prostirci od svježe trave. Vani je pržilo sunce. Kod tetke žabe je bilo baš prijatno.
– Pričat ću ti priču o jezeru u kome sam rođena. Znaš, žabe mogu disati u vodi! – govorila je dok je servirala slastice.
– Stvarno? – čudio se psić usta punih kolačića.
– I to nije sve. Kada sam bila sasvim mali punoglavac, roda me je u svom kljunu donijela čak ovamo. Trebala sam biti njezin doručak, ali sam se spasila i sad sam tu.
– Strašno! Jedu li rode male pse?
– Ne, zlato moje.
Tetka žaba je pričala i pričala sve dok priču nije prekinuo lavež.
– Kako ste jednog od vas pustili da ode sam u tu jazbinu. Nisam li vas stotinu puta upozorila? Av! Av! – ljutila se mama i jurila prema otvoru. Psići su je slijedili pokunjeno.
– Gotovi smo! – rekla je jedna sestrica.
– Izlazi odmah! Av! Av! –lajala je mama.
– Ne ljuti se na dijete! – Dobro je! – zakreketala je tetka žaba.
Te su večeri psići slušali dugu lekciju o opreznosti i poslušnosti.
– Nikad ne smijete dopustiti da jedno od vas bude u nevolji a da mu ostali ne pomognu!
– Rekla si da je tamo čudovište! – pokušao se opravdati najstariji psić.
– Braća i sestre brane jedni druge čak i od čudovišta. Sram vas bilo! Av! Av!
– Oprosti, mama! Neću više biti neoprezan. Tetka žaba je rekla da te moramo slušati – rekao je Mah.
– Tetka žaba!? Zalajali su svi u glas. Mah je ponosno podigao glavicu i počeo pričati o jezeru i kolačićima i udobnim prostirkama od svježe trave. Potrajala je ta priča do duboko u noć. Čak je i sova slušala čudeći se. Te je noći kasno poletjela u lov. Drugog je dana mama otišla u posjetu tetki žabi. Psićima je zabranila da je slijede. Kada se, napokon, vratila, održala je djeci dug govor o opasnostima koje krije bunar.
– Izgleda da sam se prevarila! – rekla je na kraju. Žaba je sasvim drukčije stvorenje od onoga kakvim sam je zamišljala. Možete joj, ponekad, otići u goste. Ali, ne prečesto.
Tako je sklopljeno jedno neobično prijateljstvo. Mah je odlazio u goste tetki žabi i slušao priče o jezeru, dalekim zemljama i čudesnim ribama.
– Kada porastem, poći ću u svijet. Želim vidjeti jezero, planine i čudesna stvorenja iz tvojih priča.
– Samo naprijed! – hrabrila ga je tetka žaba. I budi oprezan kako ti je rekla majka – dodala bi uvijek.
Svako dijete, imalo ono šapice ili ne, treba jednu tetku koja nije iz njegovog svijeta, tetku koja će ga ohrabrivati, pričati mu priče i peći kolačiće, tetku u čijem će se domu osjećati kao svjetski putnik, kraljević i Mališa Hrabriša. Čak i kada poraste.