Duraković: Priča o mačiću dječačiću

Djecimetar

Kada sam prvi put u svom životu ugledao svoju sliku, svoj odraz u velikoj bistroj kišnoj bari nasred široke ulice velikoga grada, odmah sam znao ko sam: ja sam mali mačak. Mačić. Mačković dječačić.

Možeš biti koliki hoćeš, mali ili veliki, važan ili nevažan, stranac ili domaći, ali treba uvijek da znaš ko si, šta si i šta hoćeš, u svako doba dana i noći.

E, u toj bari kišnice, to jest u ogledalu kišne barice, tj. na površini te barice, vidio sam sebe: mače, za koje bi neko rekao da je obično malo mače, izgubljeno u velikom surovom gradu. Ali ja tako ne bih rekao. Ne! Nego bih rekao da ja odlično znam šta pričam i gdje se nalazim; jer sam mačka, a mačke se nikad ne gube. Hej, nisu mačke ljudi, mačke su mačke! A mačke se ne gube nego nalaze. I snalaze. Znam ja.

I mogu vam reći da sam se sam sebi jako svidio u tom ogledalu kišne bare. Ma pričekajte samo da se opišem, pa ćete i sami vidjeti. Evo: njuškica – medena. Medena! Okice – okvirene crnom maskom kao kod osvetnika Zoroa. Na to cure padaju dok si rekao mjao. Nosić – ružičast, kao dugme na haljini neke male djevojčice. Kao ona tačkica od ružičastog nečega na kolaču koji se zove šamponeza. O, kakav sladak nos, vlažno-hladnjikav, dušu dao za crtanje i uzdisanje od zadovoljstva. Usta – nasmiješena, linija usana ide uzbrdo, optimistički, a oko usta dugi brkovi – znate, mi mali mačkovi i kad smo mali imamo ozbiljne velike brkove! Opet okice – zelene. Sa zlatnim zvjezdicama. Po noći žute sa crnim zvjezdastim iskricama. Kad je oblačno, plave sa smeđim vatricama. Bogami, objektivno: lijepe. Onda glava – malecka, bijela, osim oko očiju, kao što rekoh. Glava mala jer sam i ja malecak; mislim da imam dva mjeseca, ne znam pouzdano, mama mi je prije oko mjesec dana rekla sretan ti prvi mjesecorođendan, znači sad bi mi moglo biti dva mjeseca, što znači da znam jer pričam vam ovu priču, a svaki mačić koji drži do sebe mora da zna ko je i šta je i koliki je i šta hoće, a sve to očigledno zna kad napuni dva ili dva i po mjeseca, kao ja. Vrat – vitak, bijel kao snijeg na Bjelašnici, blješti od bjeline. Vrat, mjesto gdje volim da me miluju i maze toliko da počnem da ispuštam mrrrrr frrrrrr mrrrrrrr, pa frrrrrr mrrrr mrrrrr…

Eto, takav jedan ja, takav upis od ljepote, mačkić crno-bijeli biserić, jučer šetao parkićem koji se prostire iznad podruma jedne ružne zgrade u centru velikog grada. U tom velikom gradu, u toj ružnoj zgradi, u tom mračnom podrumu sam se rodio. Pitao sam se šta da uradim sa svojim životom a da ne potrošim uzalud dragocjenu mačju snagu i trud. Dao se u razmišljanje o smislu mačjeg života da glava boli, kad odjednom iz grma u koji sam se skrio ugledam jedne ljudske noge. Noge kao noge, reći ćete vi. Ali nije tako; kod nas mačaka naše šesto, to jest trideset šesto čulo pošalje signal kad nanjušimo nekog kome možemo vjerovati. Kao da su te noge poslale signal kroz zrak: Vjeruj mi, malecki, vjeruj mi.

Dignem glavicu, dakle, promotrim te ljudske noge. Muške. Znam to jer mi je mama objasnila šta su muškarci a šta žene, kakve noge imaju i kojih treba da se čuvam, a od kojih treba da odmah bježim nazad u onaj moj rodni podrum.

Dakle, ove muške noge su u hlačama do koljena, jer napolju je lijep dan, kraj proljeća, toplo je – meni taman prijatno da prošećem svoju crno-bijelu bundicu po parkiću a da ne bude prevruće. Noge, dakle, hodaju od grma do grma, zastanu: u mom se vidokrugu tada pojave dvije ruke, koje iz najlon kese vade i ostavljaju posudicu sa hranom pored grmića. Onda ruke nestanu i noge nastave hodati. Onda opet ruke: posudica, hranica, spuste, nestanu, ruke se jave i odu, ali nogu su tu. Te noge mi se baš čine prijateljske; zato pristanem hodati za njima, da vidim šta me tako njima vuče. Možda hrana koju u posudicama ostavljaju one ruke koje te sasvim simpatične noge nose? Ne znam. Hrana je svakako privlačna stavka… ali ima nešto više od hrane. Nešto mi te noge poručuju, ali još ne znam šta − jesam pametan, ali sam premali da baš sve znam! Ali znam da me te noge privlače, i ja čvrsto odlučim da ih pratim.

Dakle, da saberem šta sam vidio: imamo noge, dva komada, dlakave, u espadrilama i kratkim hlačama: ljudske, muške. I dvije ruke, dugih prstiju, dlakave, dakle muške također, koje ostavljaju zdjelice s hranom ispod grmova u parkiću. Idem za tim nogama i za tim rukama da vidim da li se ljudska bića, za koja sam čuo od mame, sastoje samo od nogu i ruku, ili ima tu još nečega…

Ali ne idem direktno za tim nogama, ne brinite – nisam glup! Moja je mama rekla čim sam oči otvorio: „Ljudska bića znaju biti gadna, sine. Ja ti u svijetu u koji ideš ne mogu pomoći, ali čuvaj se. Ima tih bića zlih, ima dobrih, ali ti se u svakom slučaju čuvaj i pazi, jer u gradu kao što je ovaj svašta sam ja proživjela…“

Eto, zato hodam potpuno nečujno, na svojim mekanim ružičastim jastučićima od šapa, sve postrance, ispod listova repuha: listovi veliki, ja mali, a ono ljudsko biće i ne vidi da ga pratim: pa nisam ja uzalud rođak u drugom koljenu onim velikim opasnim afričkim mačkama! Ja sam u stvari tigar pod maskom malog gradskog mačića od trista grama! Ja sam vam kao Tajni agent mačje sile. Nego šta!

Noge, dakle, idu prema ulazu u zgradu. Pritrčim, nečujno naravno, iza ulaznih vrata u zgradu, i virucnem kroz rupu koju su u dnu vrata ostavili geleri iz nekog od bog zna koliko ljudskih ratova. Sad već vidim i struk nasađen na one dvije noge. A hlače mu vise sa bokova. Kad podignem glavu malo više od opreznog, vidim i trup, u sivoj majici na kojoj piše I LOVE CATS (pojma nemam šta to znači, ne znam čitati), vidim i vrat, i glavu: e, ta glava zaslužuje da je opišem: nekako mi draga ta glava, vidim iste sekunde, ali zašto pojma nemam, i da ne analiziram previše: lice izduženo, blijedo, s velikim brkovima iznad tankih usana, osmjehnutih.

Dakle, imamo nešto zajedničko ovo biće i ja: brkove!

Bravo. Eto zašto mi se On dopada a da na znam ni ko je ni šta je!

Idemo dalje: na licu velike oči, toplo smeđe, kao med kad se razlije po smeđem listu bukve. Nekako drage i dobre oči. Ne bojim ih se − naprotiv. Kao da me zovu te oči da im se pokažem, da im nekako dam do znanja da sam tu…

Ali, oprez je majka mačjega znanja – pa neću valjda baš iste sekunde pasti na te dobre oči! Jesam mlad mačak, ali glup nisam: ljudska su bića u ovom gradu najčešće gadna. I mama je rekla: „Ne treba ljudima vjerovati, oni mačke truju ili šutaju kao limenke po ulicama. Čuvaj se, sine“.

I ja se bogami čuvam. Ali kroz rupicu i dalje jako zainteresiran gledam to lice, i dopada mi se. Možda i malo previše… Neodoljivo je!

Odlučim da pratim biće. Ali da se ipak ne pokazujem. On, tj. ljudsko muško biće, sad ima sljedeće:

– noge, dva komada,
– ruke, dva komada,
– jedan trup, ne baš vitak, ali oko stomaka nekako sladak mekan, kao da bih se na njega mogao naprosto nasloniti i zaspati,
– jedan vrat,
– lice s brkovima kao moji, i
– dva oka, dobra kao dobar dan.

Virim kroz onu rupicu na vratima, a rado bih da uđem i da vidim kud On ide. I gle čuda: ulazna vrata zgrade ostadoše otvorena, a Njegove noge krenu uzbrdo stepeništem. A ja, šta ću, kud ću – za Njim! Njegove noge klap-klap, stepenicu po stepenicu, na prvi kat. Ja za tim nogama, tap-tap, nečujno-tiho, onako malecak, stepenicu po stepenicu: pretvaram se da me nema, stisnem se u dnu svake stepenice, kobajagi sam dio crno-bijelog stepeništa (pa i ja sam crno-bijel!), i to mi začudo uspijeva. A On, taj predmet moje mačje pažnje, onako veliki i nogat, i ne zna da ga prati sićušna tajna mačja sila!

Na prvom katu noge zastanu. Zastanem i ja: pokrijem se ušima i pravim se da me nema. Jedna Njegova ruka pritisne zvonce na vratima na kojima stoje neka slova koja ne znam pročitati – rekoh već da još nisam sasvim pismen, još sam mali. Mada malo parlam pseći jezik – život me tom jeziku naučio, valja govoriti neki strani jezik ako hoćeš u ovom velikom gradu da preživiš!

Dakle, otvaraju se velika vrata, i u njihovom okviru pojave se druge ljudske noge. Ali ove noge su vitke, bijele, glatke, u srebrnkastim papučama. Sviđaju mi se i te noge, opet ne znam zašto, ali nije me strah: te noge izgledaju kao da bih se stalno o njih oslanjao i mazio… A ove Njegove noge i ove druge kao da se slažu − ja to osjećam svojim mačjim srcem iako sam grozna neznalica po pitanju tih tzv. ljudskih odnosa.

Jedne ljudske noge, očigledno, razumiju druge ljudske noge – a meni zbog toga nešto drago, i odjednom shvatim: uopšte mi ne smeta što mi se tako sviđaju pripadnici ljudskog roda. Provirim malo više iz ugla odakle posmatram scenu, hoću da vidim imaju li te noge koje stoje u okviru vrata ikakav dodatak.

Imaju! I trup, i glavu! I ruke!

Trup nije ravan kao onaj drugi, koji sam prvi ugledao. Onaj Njegov ima gore ravno a dolje trbušasto. A ovaj trup je dolje ravan a gore, uh uh, nekako brdovit: uzbrdo, prema glavi, ima dva jastučića, kao neka dva lijepa brdašca. Osjećam da su ti jastučići mekani, tako mekani da poželiš na njima zadrijemati, isto kao na donjem dijelu onog muškog trupa… Glava tog bića na vratima je duguljasta i simpatična, podsjeća me nekako na glavu moje mame. Osjećam da iz nje izbija dobra energija. Brkova nema, za razliku od moje mame, ali zato Ona – nekako mi liči na moju mamu pa zato Ona – na glavi ima dlaku, jako dugačku; pada joj odozgo s glave sve do ramena, i preko ramena, toplo smeđa. Oko smeđih očiju, sličnih onima koje ima biće koje sam sreo, tj. On – Ona ima nekakva dva metalna kružića sa staklom; jedna njena ruka (ili šapa?) skine kružiće s njene glave i spusti ih u visinu bokova. A ti bokovi su obli i drugačiji od Njegovih, a usne na Njenom licu pretvore se u srce i pruže se prema glavi koja pripada dlakavim nogama: usne ta dva bića spoje se u nekakav cmoktav sudar.

Od tog sudara meni nešto došlo lijepo i prijatno; vidim da nije svađa, nije ni rat ni opasnost za mene, nego nešto lijepo, pa mi drago što mi je lijepo, i htio bih da još bolje vidim kako to ljudska bića rade to što rade: pridignem glavu i naćulim uši i razrogačim oči da sve to vidim izbliza i da čujem šta se tu priča.

− Pa gdje si ti dosad, ljubavi? Ohladi se ručak! – kažu usta koja su se maloprije pretvorila u srce. Ona, Glatkonoga, otvara širom vrata stana i sklanja se ustranu.
− Ama, sve ih više ima oko zgrade. Dok obiđem grmove prođe pola sata. A onog našeg još nisam vidio… − kaže On Dlakave Noge i ulazi u stan. Ja se u lopticu pretvorio, samo mi vrh uha viri iznad stepenice, kao neka antena. I – vrata stana se zatvoriše.

Jurnem niz stepenice: uh, bogu hvala, ulazna vrata još otvorena. Taman pođem da izletim iz zgrade, kad se na njima pojaviše jedne sasvim nove noge! Šćućurim se odmah do ulaza i opet se pravim da me nema. Pravim se da sam ćošak od okvira vrata… Posmatram: ove su noge kratke, sasvim drugačije od ona dva para. Ljupke i kratke, u bijelim sportskim patikama i ružičastima soknama, nekako dražesne, s malim šapama uguranim u patike. Ne plašim se ni ovih nogu. Njegove su snažne i dlakave, one Njene dugačke i bijele − ali ove su mi nekako najsimpatičnije. Bijele patike, ružičaste soknice, modrica na jednom koljenu, a iznad koljena crvena suknjica na faltnice. Iznad suknje: strukić u nekakvoj zelenoj jaknici, iznad strukića: glavica crna tršava kosa, nasred glave ogromne radoznale bademaste oči s trepavicama do pola obraza: Znam ko je to – ljudsko mladunče! Dijete! Ono! Nešto kao ja, ali u ljudskom svijetu! Meni se Ono sviđa!

Od miline mi se oprez malo istopi, te vam ja krenem uz stepenice za tim Bićem što me jako privlači…

I šta da vam pričam dalje?

Kako ono lijepo Biće stavi ključ koji mu visi oko vrata u bravu onoga stana, ja za njom – šmug šmug šmug pa u hodnik… a malo biće s vrata viknu:

– Haloo, mili moji roditelji, jeste li mi danas donijeli mačića kako ste obećali?

I šta mislite, koga su svi troje ugledali na hodniku kad sam ja….

E SAD OVU LJUBAVNU PRIČU DOVRŠITE SAMI!

Djecimetar

Slon nevaljalac
Životni problemi…
Cvijeće i pčele
Uspavanka
Domovina i država
Ruka ruku neka mije
Muke jednog tinejdžera
Ježeva kućica
Strašan lav
Mala i velika slova
Male i velike životinje
Mala i velika ljudska bića
Male i velike stvari
Priroda i društvo
Selo i grad
Dan i noć
Glup i pametan
Država i domovina
Bolest i zdravlje
Priča o dobrom dječaku
Prehlađena pjesma
Vjetrov prijatelj
Rujan
Kako živi Antuntun
Neke stvari
Listopad
Vitez od banana
Glineni zoo
Tužna pesma
Zmaj: Srda
Ćopić: Pite
Zvrko: Studeni
Evanđelje po Emi
Duraković: Carev slavuj
Nash: Ustajem sad i idem
Petrović: Ah, kako je dosadno!
Zvrko: Prosinac
Zvrko: Siječanj
Isak: Telefon
Aleksić: Džin i sin
Duraković: Palčica
Kišević: Moja mama
Diklić: Plavi kit
Mladenović: Moda, po Uljezu
Duraković: Ja sam drugačija
Veličković: Plastelinci
Petrović: Od trnja do zvezda
Moj deda o pronalazaču bicikla
Begagić: 2stih o 2nošcima
Šarić: Drvo
Fleming: Puna kuća
Stark: Potpis
Kišević: Suha pjesma
Ugrešić: Tramvajska posla
Ivanković: Vegetarijanac
Zenft: Tetka Meri
Bekrić: Jednom, jedan
Milošević: Šumor šuma
Saroyan: Tata, ti si lud
Tešin: Luka kaže
Veličković: Car bumbar
Mravak: Strah
Ivanković: Zauzimam pozu
Zmaj: Patak i žabe
Stanisavljević: Mali pas
Iličić: Tetka žaba
Mladenović: Užasna buka
Pandžo: Šum
Begagić: Vanja i Vanja
Trifunović: Voće
Ezop: Magarac i pas
Ovadija: Slikovnica
Bekrić: Dijete
Hasanbegović: Ekologika
Vitez: Dva pijetla
Vitez: Nema za mačke škole
Pandžo: Ljeto
Radović: Mali život
Trumić: Rukavice
Petrović: Djeca u gostima
Ćopić: Razgovor nad rijekom
Bekrić: Igra
Ćopić: Pjesma đaka prvaka
Bauer: Ivica Budalica
Duraković: Mačka dubrovačka
Bauer: Vila Zelenog jezera
Lindgren: Odgoj šibom
Duraković: Pjesma za BiH
Boban: Maštar

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji