Vjetrov prijatelj

Djecimetar

Za M., dječaka mojih snova

Zapleo se vjetar u telefonske žice, pa svira li svira! Svirao jedan dan, svirao drugi dan, svanuo već i treći dan a on ne prestaje sa zviždanjem.

U potkrovnom stanu maloga grada leži bolestan dječak. Već je treći dan kako mu čelo gori i groznica ga trese. Napolju se blijedo sunce s vremena na vrijeme probije kroz mrgodne uskovitlane oblake. Duž rijeke već glavicu pokazuje cvijetak jagorčevine, a u nanosima ispod starih vrba bijele se visibabe. Pupoljci se bubre i meškolje, cvile u svojim pretijesnim zimskim kaputićima, a vrapci, koji imaju oštar sluh, kunu se kako ne mogu spavati od njihove cike i galame, pa onda i sami zaćućore uglas. Sve u svemu, proljeće je – dok dlanom o dlan – stiglo.

Leži, dakle, dječak u krevetu, i kroz vrućicu sluša zviždanje zapletenog vjetra. Slušao ga je jedan dan, slušao ga cijeli dugi drugi dan, i čvrsto odlučio da mu pomogne!

Ujutro trećeg dana, kad mu je ognjica malo popustila, sačeka dječak da mu majka siđe na tržnicu, pa polahko ustade iz postelje. Na bose mršave nožice navuče prevelike hladne papuče, pa se škripavim drvenim stubama stare kuće uputi na tavan.

Pod krovom bijaše mračno. Kroz prašnjavi prozorčić dopiralo je nešto mutne svjetlosti. Čulo se kako jauče zarobljen vjetar negdje u žicama iznad krova. Kroz crjepove i ispod strehe strujao je studen zrak uvlačeći se dječaku pod tanku košuljicu i ledio mu oznojena leđa. Kada mu se oči malo priviknuše na polumrak tavana, pričini se dječaku da u najudaljenijem kutu tavana neko sjedi. Na nesigurnim nogama on priđe prozorčiću i stupi u kružić blijede svjetlosti. Uzalud je širio oči: prilika u mračnom kutu jedva da se nazirala.

– Huuhhh! – huknu Striga, jer je to bila ona, iz starih priča, zaboravljena – kuda sssssi krenuo, sssslabotinjo goluždrava!?

Dječak osjeti kako mu se diže kosa na glavi i obuze ga još veća studen. Ma, zna on za Strigu, iz djedovih priča! Boji se dječak Strige, naravno, ali vjetru pomoći treba! Pa stoga prikupi svoju malu snagu i prošaputa:

– Pošao sam da izbavim vjetar.
– Da ssse nissi ussudio! – prosikće Striga i pomjeri se, kao da će na dječaka poći.
– Ali ja moram – reče dječačić smiono – slušam ga već treći dan kako svira zapleten u telefonske žice.
– Čuvaj ssse, mališa! – odvrati Striga sve hukćući smradni dah – Opomenuh te, da znaš, a sssa mnom nema šale!

Vjetar nad krovom zajauka jače, te dječak skrenu pogled ka prozorčiću.

Kroz nadošle oblake probi se jedna zraka čiste svjetlosti i osvijetli tavan. Dječak pogleda u kut gdje do maločas Striga stajaše – no tamo ne bijaše više nikoga! Samo su zrnca prašine treperila u zraku kao najsićušnije svemirske plesačice.

Dohvati dječak jednu olinjalu metlu prislonjenu uz tavansku gredu i izvuče zahrđali klin što je zabravljivao prozorčić. Provukavši kroz otvor metlu do pola, i sam se maličak izvuče napolje. Obuze ga studen: ona studen što je Zima, ljuta jer odlazi, ostavlja na krovovima malih kuća, koji dan prije proljeća. Pa pokuša dječak metlom dohvatiti telefonske žice. Ali bijahu previsoko. Podiže se on na prste i pokuša ponovo, te krajnjim naporom svoga slabašnoga tijela i tanahnih ručica dohvati žice! Udari metlom jedanput-dvaput po njima i – oslobodi vjetar sužanjstva!

– Fiijuuuuu! – zazvižda veselo izbavljeni vjetar pa se, zaokruživši jedanput oko krova, stušti prema rijeci, zadirkujući usput mlade napupale vrbe. – Fijuuuu!!

Dječak ispusti metlu i bez svijesti se sruši na hladne tavanske podnice.

Te večeri vrućica se povratila i svu noć siroti dječak provede tresući se u groznici.

***

Bolest je sporo i teško prolazila. U dječakove grudi uselilo se nešto potmulo, bolno, pritiskalo ga, morilo, mučilo i – udaljilo osmijeh sa njegova blijedoga lišca. Uzalud je brižna majka obilazila liječnike. Cijelo proljeće i cijelo ljeto dječak provede kraj malog prozora zamišljeno i željno gledajući napolje. Najzad neki stari liječnik, djedov prijatelj iz ihahaj onih mladih dana, posavjetova majku da dječaka spremi na selo. Promjena zraka, reče dobri starac, sigurno bi mu godila. Te tako uskoro dječak otputova na selo svome djedu.

Zajedno sa dječakom na selo je došla i rana jesen. On je dane provodio šećući usamljen po sjenokosima i izbjegavajući društvo bučnih seoskih dječaka. Uvečer bi sa djedom sjedio kraj vatre i, dok su se drhtave sjenke preplitale po zidovima, slušao je njegove divne i strašne priče: a djed je takvih priča znao mnogo! O čudnim životinjama i kojekakvim tajanstvenim bićima. O Strigama i Talasonu. O Moriji i Baš-Čeliku. O Maliku Tintiliniću i domavijama… i o svemu još! Kasno navečer, već u postelji, dječak bi bojažljivo sklapao oči i padao u san, pazeći dobro da mu noga ili ruka slučajno ne provire ispod topla jorgana, i osluškivao čudne noćne glasove.

Jedne večeri djed otpoče priču o nekakvoj prastaroj kruški koja se od pamtivijeka nalazi u njegovoj međi, i o tome kako se, o proljeću i jeseni, okupljaju na njoj Strige i svakojaka tajanstvena stvorenja, a koju čak i medvjedi obilaze u svom jesenjem lovu na sočne kruške. Doduše, pripomenu djed, ona sad skoro ne rađa i on ne pamti da je iko okusio njene plodove, za koje kažu da liječi raznorazne bolesti.

Priča o kruški zagolica dječakovu maštu. Tu noć je sanjao kako leti: lebdi iznad djedova imanja, i prelijeće ponad stare kruške. U granju njezinom, iznenada u snu! ugleda veliki sočni crveno-žuti plod: jedan jedini na cijelom stablu! Počeo se opet u snu spuštati kroz granje i u snu osjeti kako ga malo okruglo lišće miluje po licu. Taman što ispruži ručicu da dohvati krušku ljepoticu – a ono se san prekide!

Ujutro čvrsto odluči potražiti stablo kruške. Doručkova na brzinu i uputi se onamo gdje bi se, po djedovoj priči, trebalo nalaziti.

Lutao je cijeli cjelcati dan. Zaboravi na ručak, zaboravi na užinu, i tek u samu predvečer, odjednom, u jednoj udaljenoj živici ugleda gorostasnu krušku.

Njezino stablo, obraslo drevnom ispucalom korom prekrivenom sivim lišajem, bijaše tako debelo da ga ne bi mogla obuhvatiti ni tri odrasla čovjeka. Trava pod njom bijaše niska i sparušena, izmiješana sa već opalim, glatkim crveno-žutim kruškinim listovima. Dječak podiže glavu i kako je vidio u snu prošle noći! – visoko gore u krošnji, na jednoj krivoj snažnoj grani, ugleda krušku. Baš ista kao u njegovu snu! Krupna, crveno-žuta, kao iz dječakovih slikovnica, jedna jedincata na cijelome stablu, blistala je pod zrakama purpurno-zlatnog sunca što je zalazilo iza planine.

Kad se dječak kasno navečer vrati kući, izgrdi ga djed zbog kašnjenja i skitnje, no ovaj tek rastreseno ču njegove prijekore gledajući nekamo ustranu.

Cijelu se bogovetnu noć prevrtao u postelji žudno čekajući da svane. Ujutro hitro-hitro popi šolju toploga mlijeka sa kriškom kukuruzna hljeba namazanog pekmezom od šljiva i, sav zanesen, pohita kruški. Preko noći bijaše opalo još lišća i onaj veliki čudesni plod time se više isticao naspram plavetna neba. Dječak pokuša da se popne na stablo; no ono bijaše pregolemo za njega i golo, bez grana za koje bi se mogao uhvatiti.

Dugo je obilazio okolo smišljajući kako da dohvati krušku. No sve bijaše uzalud. Prikupi nešto suhih grana koje su ležale uokolo i pokuša, bacajući ih, da strese krušku. Ali nejake ruke mališana nisu mogle dobaciti tako visoko…

Bijaše već rano popodne kad se, sasvim izmoren, dječak spusti na jednu hrpicu kamenja obraslu majčinom dušicom i mravincem, i suze mu potekoše niz lice.

Nebo je odisalo dubokom jesenjom plaveti. Bijeli paperjasti oblaci, nošeni visinskim vjetrom, hitro su klizili za svojim poslom. Zrak bijaše pun mirisa otave i prezrelog voća.

Najedanput, dječak osjeti kako ga jedan blag dašak vjetra draška po licu. Polako podiže glavu. Negdje dolje, u živici, čuo je kako se diže vjetar, iz trena u tren sve jači. Domalo zapuha kao vihor, podižući opalo lišće i tjerajući pred sobom suhe grančice.

I gle! Obruši se vjetar na staru krušku, uhvati se u kovitlac oko nje i glasno zahuča i zazvižda u njezinim granama. Pojačavao se i rastao vjetar ne odmičući se od kruškova stabla. U vrtlogu je letjelo lišće, prašina se dizala između drhtavih uplašenih travki.

Dječak se šćućuri na kamenju i čvrsto zatvori oči od straha. Kršio je i lomio vjetar staru krušku. U jednom trenu dječak ču kako nešto muklo trupnu na zemlju. Otvori oči i kraj svojih nogu spazi – krušku! Otpala je sa grane i dokotrljala se pred same njegove noge!

Vjetar nakon tog ostavi staru krušku pa, naglo smanjivši snagu, poigra se malo dječakovom mehkom kosom kao da ga pozdravlja, a onda odjuri niz padinu: ode nestašni vjetar da obara suho lišće u mladoj hrastovoj šumi!

Ne vjerujući vlastitim očima dječak podiže krušku. Bijaše prelijepa, hladna i teška. Njena glatka crveno-žuta koža na jednom mjestu bijaše nagnječena od pada, i s toga se mjesta cijedio gust mirisan sok. On pritisnu krušku na svoje grudi; u njima je srce radosno i nemirno udaralo. Prinese svojim usnama ruku na koju se iscijedilo nešto kruškinog soka, i okuša ga. Bijaše okrepljujući, blag i mirisan kao taj jesenji dan. Kao dječakov praznik na selu. Kao djed. Kao djedove ljekovite priče!

Ljekovita moć kruškina soka spusti se prvo do dječakova stomaka, pa se onda podiže do srca, tako da dječak osjeti kako onaj potmuli bol nestaje. Siva koprena tuge, što ga je pritiskala tolike mjesece, u trenu se rasprši i osmijeh se javi na njegovom licu. On diže glavu i glasno povika u pravcu odakle je dojezdio vjetar:

– Eheeeeej, vjetreee, hvalaaa tiii!

Vjetar ne odgovori ništa, samo jače zašušta i zazvižda u udaljenom hrastiku. Dječak još čvršće stegnu svoju dragocjenu krušku i potrča kao vjetar da, baš kao vjetar! niz padinu prema djedovoj kući. Pri tome je tako visoko i snažno odskakivao od zemlje da se zbilja činilo da će poletjeti. No, o tome ćemo u drugoj priči!

Djecimetar

Slon nevaljalac
Životni problemi…
Cvijeće i pčele
Uspavanka
Domovina i država
Ruka ruku neka mije
Muke jednog tinejdžera
Ježeva kućica
Strašan lav
Mala i velika slova
Male i velike životinje
Mala i velika ljudska bića
Male i velike stvari
Priroda i društvo
Selo i grad
Dan i noć
Glup i pametan
Država i domovina
Bolest i zdravlje
Priča o dobrom dječaku
Prehlađena pjesma
Rujan

Latifić: Radanović
Rujan
Latifić: España 1982
Prehlađena pjesma