Djecimetar
Duboko u šumi naći ćete vile i vilenjake. Na šumskim pašnjacima vidjet ćete jednoroge. Patuljci će iz rudnika pravo u svoju kolibu, dok trolovi spavaju ispod mostova. Ali gdje ćete naći Maštara? Jeste li, uopće, ikada čuli za Maštara? Ne! To fantastično biće živi s nama. Ne vidimo ga jer nitko nema ni dovoljno vremena niti razumijevanja, ključnih sastojaka za njegovo prepoznavanje. Maštarov zadatak je da, kradući djeci pažnju, ispituje strpljenje roditelja, učitelja, nastavnika, odgajatelja… Svrha njegova postojanja je otkriti svakom djetetu da je posebno biće sposobno zamisliti i napraviti vlastiti svijet u kojem ima mjesta za sve. Svi smo, kao djeca, upoznali Maštara, ali kako je njegovo mjesto u mašti, a ne u sjećanju, malo tko zadrži uspomenu na njega. No, ja sam imao sreću upoznati jednoga dječaka prije nego je Maštar nestao iz njegovog sjećanja. Evo što mi je ispričao…
Sjedio sam za stolom i čitao lekciju koju smo dan ranije radili u školi. Vjetar je zazviždao pa sam ustao provjeriti je li prozor dobro zatvoren. Vidio sam da vjetar savija ogoljenu krošnju stabla ispod kojega je sjedio pas i gledao ravno u mene. Nisam mogao odvratiti pogled. Privukao sam stolicu i sjeo. Odjednom sam se našao pored psa.
Na nekom meni nepoznatom mjestu sjedili smo jedan pored drugoga i šutjeli. Vjetar je zapuhao malo jače pa sam se primaknuo bliže. Pas me mirno gledao.
Predstavio sam se pružajući ruku: ja sam Eli.
– Ja sam pas. Čuvar. Ime mi je Flopi, reče pas, pružajući mi šapu.
– Vauu, pas koji govori, pomislio sam za sebe i rekao: Ali, nisi običan pas, zar ne?
– Nisam. Ali ovdje smo svi takvi.
– Kakvi?
– Neobični.
– A gdje tu?
– Tu na pašnjaku.
– A gdje se nalazi pašnjak? Nije u mojoj sobi, rekao sam osvrćući se oko sebe.
– To sam moraš otkriti.
– Kako?
– Nastavi postavljati pitanja.
Zamislio sam se: Zašto smo tu? Mislim tu gdje sjedimo?
– Pogledaj oko sebe, odgovori pas.
– Što vidiš?
– Vidim, nebo, travu, ptice… Vidim ovce kako, kao mali oblaci istine, hodaju jedna za drugom.
Čudno, ne izgledaju onako blesavo kao inače.
– Hahahaha. Naravno, to su posebne ovce.
– Kako misliš posebne?
– Zato što si rekao: kao mali oblaci istine.
– Stvarno sam to rekao?
– Jesi. Ovce su tvoja istina. Jednostavna, jasna, bez zamuckivanja i prekida. To su tvoje ovce. Posebne su jer smo i ti i ja posebni.
– A zašto sam ja poseban?
– Jer si, kao i svaki drugi čovjek, rođen takav. I trebalo bi tako biti do kraja. Na žalost nije.
– A zašto nije? Zar nije lijepo biti poseban?
– Jest lijepo, ali dok odrastaju, ljudi izgube svoje ovce pa ih je strah priznati da su ih izgubili.
– I onda!?
– Onda čuvaju tuđe ovce, pretvarajući se da su njihove i tako postanu neka druga osoba. Čuvaj svoje ovce, baš takve kakve jesu, a ja ću ti pomoći.
Gledao sam psa i bio sam sretan.
– Baš mi je drago što razgovaramo, rekao sam skrenuvši pogled na zemlju.
– Imam toliko pitanja…
Podigao sam pogled, ali pored mene nije bilo nikoga. Osvrtao sam se oko sebe i dozivao.
– Flopi, Flopi, gdje si?
A onda sam čuo ugodan glas iznad glave.
– Otišao je čuvati tvoje ovce jer ti imaš još posla.
Pogledao sam gore i vidio pticu kako stoji na žirafi.
– Kakvog posla? Tko si ti? Tko ste vi?
– Ja sam ptica, slavuj. Zovu me Prh. Ovo je moja drugarica Žifi.
– Drago mi je. Ja sam El…
– Pssst. Čuješ li ovo?, prekinuo me Prh.
– Ma što?
– Pa ovo!
Nisam shvaćao što on to čuje pa sam ponovio – Ma što?
– E baš to! To što ne čuješ.
Sinulo mi je – Misliš tišinu?!
– Da! Ustvari ne – reče Prh.
Žifi se blago nasmijala.
– Čujem! Ali to je samo tišina. Zar je mogu čuti! Odgovorio sam.
– To nije tišina! To je pjesma Sunca i čuje se. Pogledaj, sve drveće okreće svoje listove da je što bolje čuje. Vidiš, pjesma je neodoljiva.
– Drveće sluša? Bio sam iznenađen.
– Da, drveće sluša lišćem, odgovori Prh. – Zato raste tako visoko. A zimi, kada ostane bez lišća, spava zimski san.
– A što kada je oblačno ili zimi kada je manje sunca?
Prh zatrese glavom.
– Pa samo zato što ne možemo vidjeti Sunce, ne znači da ga ne čujemo. Ako ikada bude toliko mračno da ne vidiš Sunce, umiri se i slušaj. Iza svih vjetrova i kiše, iza magle i oblaka, čut ćeš Sunce. Čut ćeš pjesmu čije se note zaustavljaju u izlistalim krošnjama drveća. A kada se zaustavi pjesma, drvo procvjeta. Onda dolaze pčele i crtaju notne linije po krošnjama. Lete od cvijeta do cvijeta i stvaraju notni zapis sunčeve pjesme. Komponiraju. One su sunčevi ambasadori na zemlji. Ako nestane pčela to znači da je Sunce odustalo od nas. Ne trebaš dopustiti da se to dogodi.
– Ja!? Viknuo sam pokazujući prstom na sebe. – Ali kako da ja spriječim nestanak pčela, reci mi, molim te? Prh! Prh, Žifi, gdje ste nestali sad i vi?
Gledao sam, ali više nikoga nije bilo.
– Prh je otišao pjevati. Čita pčelinji notni zapis i pjeva, a Žifi mu okreće stranice. To se, ustvari, tako radi. Slavujeva pjesma je pjesma Sunca na zemlji. Čuo sam duboki glas iza leđa.
Okrenuo sam se i vidio medvjeda. Pomalo prestrašen jedva sam izustio.
– A ti si veeelikiii medvjed?
– Ja sam cirkuski veliki medo. Bivši cirkuski medo, odgovori on.
– Zašto bivši?, upitao sam oslobođen straha.
Medo slegnu ramenima – Pa kad su ljudi shvatili da nije u redu držati medvjede zatvorene i tjerati ih da se ponašaju kao ljudi, dobio sam otkaz.
– I što sad radiš?
– Mislio sam se vratiti u šumu, ali su drugi medvjedi smatrali da previše sličim ljudima. Otjerali su me zato što sam malo drugačiji od njih.
– Otjerali te jer si malo drugačiji! Pa oni više sliče ljudima nego ti.
Medo se zamisli – Dobro si to rekao, dječače! Nikada nisam tako razmišljao. Ali, nije toliko loše biti drugačiji. Dobio sam druge povlastice.
– Koje?
– Ja sam glavni upravitelj razvrstavanja koncentrata sunčeve pjesme – GURKSP!
– GURK… što?
– Hahahahah! Znaš nekih navika koje sam stekao družeći se s ljudima ne mogu se riješiti. Kratice su jedna od njih. Ljudi su ludi za kraticama. Nemam pojma zašto. Otpuhnu medo. – Uglavnom, med.
– Što med?
– Bavim se razvrstavanjem meda poznatoga i kao koncentrat sunčeve pjesme.
– Aaaaaa, sad razumijem. A kako se zoveš?
– Kako god želiš. Mislim da si mi dao ime Bo.
– Kako misliš – dao sam ti ime?
– Nema veze. Shvatit ćeš. Nego, hoćeš li mi pomoći, ozbiljnoga lica, upita Bo.
– Naravno. Što trebam raditi?, spremno sam odgovorio.
– Slušati i gledati. Popni se na mene. Sad ćemo malo duže šetati.
Uzjahao sam na njegova topla i mekana leđa pa smo krenuli. Put je bio prijatan. Lagani vjetar nanosio je mirise, a krajolici su se natjecali u ljepoti. Mijenjali su se sami od sebe. Prekinuo sam šutnju.
– Bo, gdje smo sada?
– Na jednom lijepome mjestu. Zovemo ga Dolina okupana plodovima. Nadam se da će Dolina lijepa i ostati, ali to ne ovisi o meni, nego o tebi.
– Kako misliš o meni? I da, maloprije si rekao da sam ti ja dao ime. Kako sam ti ja mogao dati ime kad smo se tek upoznali? I još mi je Prh rekao da trebam spriječiti nestanak pčela. Što to sve znači?
– Pitanja i samo pitanja. Jedva čekam da upoznaš Maštara, on će ti objasniti sve.
– Maštara?, ponovio sam sebi u bradu.
– Da, Maštara. Ali, ne odmah. Imamo još vremena pa ću te provest kroz Dolinu da je malo bolje upoznaš. Vidiš li onaj proplanak tamo lijevo od nas?
Podigao sam pogled – Onaj ledenoplavi proplanak s čudnim stupovima i lopticama?
– Da, taj. Ti stupovi su Snjegofoni. Izgledaju kao strojevi, ali nisu. Vrlo su živi i osjetljivi. Ako ih slučajno uvrijediš, odmah se prehlade. Trenutno vježbaju pravljenje snijega za zimu. Ono tamo naprijed, ona duboko ljubičasta površina, to je kupka od kupina.
– Joj što fino izgleda! Možemo li tamo?
– Idemo i to trčeći. Drži se čvrsto!
Krenuli smo. Bo je trčao tako brzo da sam se plašio da ću pasti. Pokušao sam ga dozvati.
– Bo, Bo, možeš li malo sporije!?
– Ništa se ne brini dječače! Upravo skačemo u kupku od kup…
Slurp! Skočili smo u kupku. Bilo je neopisivo! Svježina i miris svuda oko nas! Plutali smo na leđima i uživali kao na moru.
– Pa ovo je čarobno!, rekao sam.
– Znam!, Bo je kratko potvrdio. A ja sam nastavio.
– Ovo je kao da jedem kolač od kupine, na tanjuru od kupine, u kući od kupine, ležeći na krevetu od kupine. Ovaj miris neću zaboraviti nikada.
– Naravno da nećeš. Neće ni on nas. Mirisi su skladišta sjećanja. Svaki poznati miris otvara posebnu ladicu. Neki mirisi otvaraju više ladica i nikada ne znaš koju će otvoriti. Ponekad miris prizove sjećanje za koje nisi ni znao da postoji.
– Uopće te ne razumijem o čemu pričaš, rekao sam.
Bo me pogleda.
– Nema veze. Jednom kada budeš jeo kupine, znat ćeš. Toliko toga ti trebam pokazati. Vrhovne borove prekrivene vječnim šlagom, vjetar kako svira na harfama od vrbe i breze, vjetrenjaču koju pokreće sreća… Toliko toga, ali nemamo više vremena. Hajde, izlazimo! Trebamo ići dalje.
– Gdje se žurimo? Zašto mi ne pokažeš sve to? Rekao sam razočaran.
– Nemamo vremena, moramo ići kod Maštara.
– Maštar pa Maštar! Neka pričeka! Bio sam pomalo ljut.
– Maštar ne čeka. Tu je ili nije. Hajde sad, mirno odvrati Bo.
Ne govoreći ništa, popeo sam se na Boova leđa i ponovo smo krenuli.
– Zna li stvarno Maštar sve odgovore?
– Zna. Ali i postavlja puno pitanja.
– Zaista!? Nešto kao ja, nasmijao sam se.
– Zaista. Baš kao ti, zagonetno me pogleda medo.
– Reci mi, a ako Maštar ne zna odgovor?
– Ako ne zna odgovor, onda pogleda u Suzu.
– Suzu! Kakvu suzu?
– Suzu svijeta.
– Suza svijeta? To zvuči tužno.
– Je. Malo tužno, ali svijet je ponekad tužan.
Potvrdio sam uzdahom.
– I kako radi ta Suza? Kao kristalna kugla kod proročica?
– E sad, nemoj se šaliti! Kristalna kugla je samo kristalna kugla. Suza je prava. Ona te, kad joj postaviš pitanje, uputi na odgovor.
– Ahaa. Znaš volio bih znati zašto sam ja ponekad toliko zamišljen?
– Zamišljen. A tko ti je to rekao?
– Pa to mi kažu svi. Mama, tata, učiteljica, prijatelji…
– Dobro, dobro, vjerujem ti. Zamišljen si i neka si. Što je u tome loše?
– Uvijek me ruže da ih ne čujem, da sam u nekom svom svijetu. Ljute se.
– Mislim da će se Maštaru svidjeti ovo pitanje, reče medo blago.
– Misliš?
– Znam. Hajde sad, još malo. Nismo daleko.
Nakon laganog kasa i kraće šetnje, Bo se zaustavi i reče: Prošli smo Tobogan stazu, Kozji vrh i Put oblaka. Stigli smo do broja trinaest. Sada ćeš slijediti leptire.
– Zašto leptire?
– Zato što je to Maštarova adresa: Put oblaka, desno od broja 13, slijedi leptire. Sretno!
– Bo, stani malo! Pa nismo se ni pozdravili. Booooo!, opet sam, uzalud dozivao. Brdo smeđeg krzna je već nestalo.
Pogledao sam u leptire. Letjeli su oko mene. Jedan od njih sletio mi je na rame i rekao: Ništa ne brini, susrest ćeš ga opet. Sada moramo dalje. Jako si blizu.
Poslušao sam ga.
Putom sam gledao kako leptiri s cvijećem razmjenjuju boje. Tek što smo krenuli, već smo stigli do prolaza Iglene uši iza kojih se nalazi Maštarov dom. Leptir mi je sletio na glavu.
– Tu iza prolaza je kraj puta. Trebaš uzeti onaj konac pored puta i povući ga sa sobom kad budemo prolazili kroz Iglene uši.
Zašto?, čudio sam se.
– Zašto da ne?, odgovori pitanjem leptir. – Ti svakako prolaziš pa zašto ne bi provukao i konac. Nikad ne znaš kome će zatrebati. Vjeruj mi da će netko biti zahvalan. A svako hvala čini te plemenitijim.
Prošli smo kroz prolaz. Leptiri su mahnuli krilima za pozdrav i nestali. Spustio sam pogled da ostavim konac kada su se ispred mene pojavila vrata. Pokucao sam i sačekao par sekundi. Uz pomalo jezivu škripu, vrata su se otvorila. Zakoračio sam u sobu koja je sličila na laboratorij. Uz zidove su bile postavljene police pune knjiga, a ispred polica stolovi s menzurama, epruvetama, tikvicama, raznobojnim tekućinama i računalom. Na sredini sobe nalazilo se zaleđeno jezerce, a iznad njega Suza.
Polako sam koračao po sobi dozivajući Maštara, ali nikoga nije bilo. Kružio sam između stolova i zavirivao u svaku posudu, mirisao i gledao. Nisam ništa dirao da ne bih pokvario. Kruženje me dovelo pred jezerce. Stao sam i pogledao u površinu, ali nisam vidio ništa. Podigao sam glavu i našao se kako gledam u izbuljene oči, dugačak, iskrivljen nos i velike napućene usne. Malo sam ustuknuo, a lice u koje sam gledao je nestalo. U taj čas čuo sam huku. Kao da u sobu nadire rijeka. Soba se počela tresti, knjige padati s polica, posude na stolovima prevrtati. Za par trenutaka, sve se smirilo. Primijetio sam da sada Suza počinje podrhtavati i izduljivati se. Ponovo sam se približio. Lice se pojavilo u odrazu.
Jesi li ti Maštar?, pitao sam.
Suza je lagano kliznula kroz zrak i dotakla ledenu površinu jezera koja se istog trena odledila praveći kružne valove.
– Jesi li ti Maštar?, ponovio sam gledajući u vodu. Valovi su se smirili. Površina jezerca sada je bila ogledalo, pravo ogledalo u kojem sam vidio svoje lice.
Prenuo sam se i našao pored prozora svoje sobe. U podnožju stabla nije bilo psa. Prozor je bio zatvoren. Vratio sam se za stol i zapisao:
Flopi – prijatelj, istina
Prh i Žifi – prijatelji, radost
Bo – prijatelj, sjećanje
Leptiri – zahvalnost
Eto, to mi je ispričao dječak. Ali nemojte širiti priču jer će netko pokušati uhvatiti Maštara i staviti ga u reklamu. Samo najboljim prijateljima recite da pored grifona, kentaura, zmajeva, čarobnjaka, vila i vilenjaka postoji i Maštar. Fantastično biće u svima nama.