Subašić: Panda u krošnji bambusa

Djecimetar

Loša ocjena koju bi Melina dobila toga dana nije bila razlog za tugu. Ni matematika joj nije išla posebno od ruke, a vrlo dobra ocjena nikada nije utjecala na njezino raspoloženje. Znala je u tom slučaju gdje griješi. Kad rezultat na postavljeni zadatak nije dobar, računica bi prosto ukazivala na vrlo dobro ocjenu, jednu ispod odlične. Nije to toliko ni loše, od pet zadataka jedan pogrešno urađen – taman sve po zaslugama. Nekad se činilo da je namjerno taj jedan zadatak pogrešno radila kako ne bi bilo sve savršeno.

Već kao mala djevojčica prezirala je uglađenost i dovođenje svih stvari pod neki matematički precizan račun. Zato joj je matematika i bila odbojna. Smatrala je da ubija maštu zbog toga što konačan rezultat kod svih učenika u razredu mora biti isti. Gdje je tu onda originalnost? Nema ni teoretske šanse da malom Kenanu rezultat za svaki zadatak bude 3:1, kako je jednom napisao, pa dobio negativnu ocjenu. Time je on iskazivao svoje impresije i htio što duže zadržati u sjećanju utakmicu koja se igrala noć prije. Njegov omiljeni tim pobijedio je s tim rezultatom. Za njega je toga dana rezultat svakog zadatka bio 3:1 bez obzira na to što ga je učiteljica grdila i govorila kako se nije udostojio ni da pokuša riješiti postavljene zadatke. Njemu je to bio tačan rezultat šta god da učiteljica kaže i kakvu god ocjenu da mu zbog toga da.

Sve je jasno kao dan kada je u pitanju matematika, ali Melinine muke dolaze onda kada se obrađuju pjesme ili priče. U tom magičnom svijetu književnosti bila je kao riba u vodi, ptica u vazduhu, majmun na grani, glista pod zemljom, crv u jabuci, leptir na cvijetu, slon u savani, buha među krznom njenog psića Pahuljice, panda u krošnji bambusa – Melina u djedovoj sobi. Zapravo, bila je to biblioteka, jer se u toj prostoriji nije ništa drugo nalazilo do mnoštva polica s knjigama.

Na najniže police postavljene su ilustrovane slikovnice u boji. Na nešto višim već su se nalazile bajke i basne iz cijeloga svijeta. U visini trenutnog dometa ispruženih Melininih ruku nalaze se romani, zbirke pripovjedaka i pjesama za djecu, te niz ilustrovanih enciklopedija prilagođenih mlađoj populaciji.

Ona je u tu sobu došla čim je propuzala. Neobičan pod presvučen glatkim itisonom prvo bi grebala noktićima, a već u narednom trenutku pogled bi bio na policama za knjige. One najniže koje se spuštaju sve do poda vadila je i razbacivala svuda po sobi, a njihove tvrde korice dobro su poslužile u ranoj fazi razvijanja okusa. Na tim slikovnicama ostali su do danas tragovi tek izbijenih zubića. Melina je kasnije to djelo pripisivala malim melišićima, stvorenjima koja liče na miševe, ali se razlikuju od njih po tome što nose svi redom mašnice zavezane na repovima. Iste one koje je i sama nosila kao mala beba. Viđala ih je na porodičnim fotografijama – crvene mašnice s bijelim tufnicama.

Kada je djevojčica malo porasla te mogla dohvatiti knjige i s treće police, često ih je uzimala i nosila roditeljima da joj čitaju. Te male svjetove tiskane na papiru sama bi vraćala i slagala po volji, uvijek drugim redoslijedom, i stalno im se vraćala. Nekada bi znala po cijeli sat provesti premještajući knjige s jednog mjesta na drugo. Na momente bi neku od njih prelistala simulirajući čitanje. Malu sirenu bi otvorila na sredini i počela da iz glave govori cijele sekvence Petra Pana, zatim bi se tu umiješao vuk iz Tri prasića, da bi se sve završilo u Pinokijevom pozorištu. Čiča miča gotova je priča – šuša muša hvala mu ko sluša – ko se priče sjeća, pratit će ga sreća, i Mala sirena se brižljivo smjesti na polici između Knjige o džungli i Trnoružice.

Čitati je naučila još prije polaska u školu, a tada je već mogla dohvatiti i knjige koje nisu bile ilustrovane, ali i dalje su bile namijenjene djeci. One na visokim policama još uvijek su joj bile nepristupačne. Često se znala zagledati u visoke naslove i maštati o sadržaju. Smatrala je da samo iz tog razloga vrijedi odrasti: mogla bi dohvatiti visoke knjige. Inače, svijet odraslih joj nije bio nešto posebno privlačan. Gledala je roditelje kako idu svaki dan na posao i vrlo rijetko dolaze u ovu sobu, a zbog svoje visine imaju tako velike mogućnosti da biraju šta im srce želi, sve do samog plafona.

Posebno se čudila tome što se knjiga pod naslovom Limeni doboš nalazi tako visoko, sve joj je ukazivalo da se tu radi o nekom dječijem dobošu. Ipak, radije bi prihvatila da nikada ne odraste, nego da joj sve te visoke nekada dođu pod ruku. Ali, ne bira uvijek ona, nešto se pita i priroda.

*

– Moj djed ima mnogo velike brkove, toliko velike da moja maca Kapljica trčkara za njihovim krajevima po podu.

On nosi veliki šešir. Negdje sam pročitala da se zove cilindar. Ispod njega se uvijek nalaze neki slatkiši za svu djecu koja bi prošla pored našeg dvorišta.

Njegova lula je oko dva do tri metra duga. On nikada ne puši duhan u njoj. Služi mu za odmor leptira. Oni se u proljeće poredaju u vozić duž te njegove lule i mašu krilima. Sve liči na ogromno stvorenje s mnogo očiju. Na njihovim krilima se nalaze oči, mnogo veće od naših.

Djed razgovara s pticama. S velikim ždralovima posebno. Njih mnogo voli, ali se rijetko viđaju. Susretnu se samo prilikom njihove seobe na jug i kada se vraćaju kući. Zato djed zna mnogo o sjevernim i južnim krajevima. Ždralovi mu pričaju razne anegdote s putovanja. Jednom mi je djed rekao da bi zbog svoje simbolike najbolje bilo da mi učiteljica bude ždral, ali onaj Grus, grus, tako se zove. Ždralovi, kaže mi djed, dođu kod njega s punim kljunovima raznobojnih kamenčića. Istresu ih pred njegove noge i s njim razgovaraju. Kamenje u kljunovima služi im za zaštitu od grabežljivaca. Čuvaju ih od iskušenja da puste glas i tako odaju svoje prisustvo, te privuku opasnost.

– A da li tvoj djed ima neke druge osobine: unutarnje, vanjske?

– Nema. Nisam završila sa ždralovima… Djed razgovara i sa čvorcima…

– Da li i čvorak treba da ti bude učitelj, šta kaže djedica? – Na to svi u razredu prasnuše u smijeh.

– Ne, samo ždral. Ždral je simbol sreće u Švedskoj. On im donosi proljeće.

– A da li djed ima kakve unutarnje osobine?

– Nema.

– Ima li kosu, boju očiju, koliko je visok, kako mu izgleda lice. To su vanjske osobine. Možeš li mi ih nabrojati kod djeda?

– To ne znam, učiteljice.

Vrlo dobra ocjena za njen sastav na temu opisivanje lika nije strašna stvar. Za Melinu je strašno to što nije stigla reći kako su ždralovi, zapravo, pretvoreni kineski sveštenici. Njihove duše nakon smrti ždralovi na leđima nose na nebo. Htjela je to dovršiti na odmoru svojim drugaricama iz razredu, ali su je dječaci preduhitrili i bili glasniji uzvikujući za taj dan nadimak: Meli-čvorak, Meli-čvorak, evo ti četvorak!

Kada bi učiteljica vidjela Melininu ruku u zraku, uvijek bi naglo promijenila raspoloženje. Zna da joj tada slijedi još jedno pitanje bez odgovora. Nikako nije mogla prihvatiti svu tu količinu slika koju je djevojčica dnevno proizvodila. Ta pitanja nisu bila ona na koja je i trebao neki odgovor. Ona su odgovor najčešće u sebi već imala. Melina je tražila samo potvrdu.

– Da li je Žubor radosti zapravo izvor pored kojeg smo nedavno jeli svoje sendviče na izletu?

– To je naziv naše čitanke po kojoj učimo, a ako je nekome izvor žubor radosti, neka i ostane tako.

– Tamo sam vidjela veliki broj pjesama, priča i raznih crteža. U svakom mjehuriću je izlazila jedna priča, a kapljice koje su se rasipale uokolo zapravo su stihovi. Da li pjesnici te kapljice moraju pohvatati da bi napisali neke lijepe pjesmice?

– Melina, dušo, hajde da se vratimo na priču Važnost, da ne lutamo previše daleko.

Melina nije rekla naglas svoje misli, ali smatrala je da se upravo približila priči Feride Duraković tako blizu da je mogla da je zagrli. Međutim, učiteljica je tražila da djeca odgovore na pitanja koja se nalaze ispod priče.

Djevojčica je zamišljala Feridin lik, željela ju je sresti i zagrliti. Oko pola časa je gledala u zadnju rečenicu priče: Veliko i važno i vrludavo V volim te, zatim u ime autorice odmah ispod, u desnom uglu. Melinin djed se zvao Ferid.

Odgovorila je samo na dva pitanja. Jednim, vrlo kratkim odgovorom:

Šta bi bilo najvažnije u školi u kojoj bi ti bio glavni?

A da si učitelj, kako bi ocjenjivao učenike?

Nervoznim rukopisom ispisala je: „Ja sam djevojčica!“

– Otvorite svoje udžbenike na strani 64. Tu se nalazi pjesma Grigora Viteza Zima se razboljela. Pročitajte pjesmu prvo u sebi, zatim ću vam je ja pročitati naglas – napominjala je učiteljica.

Melina je sve priče i pjesme iz čitanke odavno pročitala, tako da joj je ovo djelo bilo već poznato.

Gledala je ilustraciju pored stihova: jedno veliko nasmijano sunce, a ispod snijeg koji se topi na velikoj planini. Grafitnom olovkom je vrlo tanko na bijeloj površini planine ispisala Ferid, a iznad nasmijanog sunca Ferida. Taj čas je ostala tiha. Niti jednom nije podigla ruku. Učiteljica je ovaj put, kako je ranije najavila, dala prednost onim stidljivijim i manje aktivnim učenicima. Melina je u svoju svesku napisala samo jedan odgovor na sva pitanja:

Zima je moj djed. On odlazi. Iza sebe ostavlja žubor radosti i ždralove.

Na roditeljskom sastanku učiteljica je nakon redovnih izvještaja i standardnih informacija o uspjehu i vladanju koje se iznose roditeljima zamolila Melininu mamu da ostanu kratko nasamo.

– Vaša Melina je mnogo vezana za djeda?

– Melina nema djeda. Nije živ već odavno, umro je prije njenog rođenja, kao i baka. Mi živimo u njihovoj kući. Ima samo jednu nanu koja živi daleko. Nažalost, rijetko se viđamo. Samo za praznike.

Njih dvije su još neko vrijeme tako razgovarale, osmjehnule se jedna drugoj, pozdravile i otišle svaka na svoju stranu. Kroz otvoren prozor učionice gdje su stajale dvije žene mogla se čuti pjesma ždralova koju su izvodili čvorci. Čvorci su u prirodi poznati imitatori.

Djecimetar

Slon nevaljalac
Životni problemi…
Cvijeće i pčele
Uspavanka
Domovina i država
Ruka ruku neka mije
Muke jednog tinejdžera
Ježeva kućica
Strašan lav
Mala i velika slova
Male i velike životinje
Mala i velika ljudska bića
Male i velike stvari
Priroda i društvo
Selo i grad
Dan i noć
Glup i pametan
Država i domovina
Bolest i zdravlje
Priča o dobrom dječaku
Prehlađena pjesma
Vjetrov prijatelj
Rujan
Kako živi Antuntun
Neke stvari
Listopad
Vitez od banana
Glineni zoo
Tužna pesma
Zmaj: Srda
Ćopić: Pite
Zvrko: Studeni
Evanđelje po Emi
Duraković: Carev slavuj
Nash: Ustajem sad i idem
Petrović: Ah, kako je dosadno!
Zvrko: Prosinac
Zvrko: Siječanj
Isak: Telefon
Aleksić: Džin i sin
Duraković: Palčica
Kišević: Moja mama
Diklić: Plavi kit
Mladenović: Moda, po Uljezu
Duraković: Ja sam drugačija
Veličković: Plastelinci
Petrović: Od trnja do zvezda
Moj deda o pronalazaču bicikla
Begagić: 2stih o 2nošcima

Latifić: Sin vjetra
Begagić: 2stih o 2nošcima
Moj deda o pronalazaču bicikla