Djecimetar
Jela je dobila ime po jeli. Ne po onoj koja se kiti o zimskim praznicima, nego po cijeloj šumi jela. Mnogo ih je raslo oko kuće njenog djeda kojega ona, Jela, ustvari nikad nije upoznala. Sada Jela premješta mobilni telefon s uha pravo pred nos. Gleda ono nešto zvano slova i kaže:
— Ujo, a što stvarno znači ustvari?
— To je mjesto na kojem ima nekih stvari, bez obzira vidimo li ih ili ne — kaže glas iz mobitela.
Ujak svake večeri zove Jelu iz jednog ustvari. Onda on njoj priča o ovome i onome, a ona njemu o onome i ovome. Jedna od lijepih priča je ona o onoj šumi. Djedova kuća i šuma isto su ustvari, samo još ustvarnije nego ujak. Ispod kuće i šume teče mala bistra rijeka. Ne bi valjalo da se jela zove po njoj, jer to nije ime za djevojčice. Tako misli ujak. Ali Jeli opet nešto nije jasno. Zato ona puše uvis na svoje šiške i onda pita:
— A kako se zove ta rijeka?
Zove se Bistrica. To znači da je potpuno čista i prozirna. Kad je dotakneš, osjetiš ugodnu hladnoću i svježinu. Jela ima čistu vodu u frižideru, ali to nije isto.
— Zato što je čista u frižideru, a bistra je ustvari — mudruje Jela.
Ujak kaže da je to istina. Ali Jela nije zaboravila na davanje imena. Ne bi se voljela zvati po nečemu što je uvijek hladno. Kad su joj hladne ruke, gura ih u džepove ili u rukavice. Noge…
Ma, ujak to sve već zna. Tamo ustvari, on je vrlo strpljiv i ne prekida je.
Jela često prekine samu sebe, jer želi govoriti o nekim drugim stvarima. Kaže li se stvarima ili ustvarima? Jeli je previše mudrovanja za jedno telefoniranje. Ona sada hoće priču o Crvenkapici. Ta priča je u stvari koja se zove slikovnica. Zato Jela vraća mami mobitel i odlazi po svoju Crvenkapicu.
— Kako smo ono rekli da se zvala rijeka? — pita ujak drugog dana.
Jela se sjeća. Rijeka se zove Bistrica. Ujak se sada još više sjeća rijeke, šume i djedove kuće. Jeli je to malo dosadno pa odjednom kaže:
— Ali, ujo, ja bih ustvarno mogla da se zovem Bistrica!
— I ne bi ti to zvučalo smiješno? — pita ujak i odmah se smije.
— Ne, zvučalo bi mi nekako baš bistrasto. Mogu li promijeniti ime?
Ujak kaže da to nije teško. Još je lakše promijeniti nadimak. Jela ih je već imala nekoliko: Bebica, Zvrkica i Cici. Kad je to nabrojila, ujak se više ne smije nego kaže:
— Neke stvari ipak nije moguće promijeniti.
— Koje?
— Na primjer… na primjer datum rođenja. Kad si se rodila, rodila si se.
— Ja sam se rodila onda kad mi je rođendan — ponosno će Jela.
Ujak kaže Jeli da je to odlično rekla. Zatim joj priča priču o svome ujaku. On ustvari ima toga uju kojega mnogo voli. Samo što je taj njegov ujak star i slabo čuje pa ne razgovara preko mobitela.
U priči o ujinom uji ne spominje se rijeka Bistrica. Možda je i bila tamo, ustvari sa strane. Jer Jeli je postalo hladno kad je čula cijelu priču.
Stari ujak se rodio prvog aprila. Baš na onaj dan kad se svi šale i govore: aprilili-li! Zato je imao nadimak Aprilili. Jeli je to smiješno. Prvog aprililija svi se smiju. Ali dječak Aprilili osjećao se grozno. April ili travanj je ustvari divan mjesec. Proljeće je, sve je veselo. Međutim, ovaj nadimak nije smišljen da bi nekoga razveselio i oproljećio. To je bilo ruganje.
Jela opet puše na svoje šiške. Njoj u toj stvari više ništa nije smiješno. Sad je ljuta. Dobro, neka se slobodno ljuti! Samo neka nakon ljutnje dođe razmišljanje! Jela namjerava razmisliti o mijenjanju i popravljanju. Neke stvari je moguće promijeniti, a neke nije.