Djecimetar
Kao i svako drugo majmunče, orangutan Zurko je dobio ime tek kad je dovoljno odrastao i pokazao šta voli. Njegovi mama i tata shvatili su da mladunče najradije zuri u rijeku, drveće i oblake. “Ah, ‘ko li će nas hraniti kad ostarimo?!”, uzdisali su roditelji. “Ovaj naš mali po cijeli dan sjedi na jednom mjestu i ne mrda.”
Istina, kad se Zurko dočepa neke grane, on kao da se prilijepi za nju. Dešavalo se da nestašni orao doleti i opali mu čvoku, a majmunče se samo počeše po glavi i nastavi posmatrati oblake. Ali čim spazi prve kišne kapi, on se toliko silno udara po prsima da se ptice iz krošnje razbježe a cijela majmunska ekipa požuri da se skloni od provale oblaka.
Jednom je Zurko čuo opasno siktanje zmije. Ustvari, piton je na svoj način molio da mu se sklone s puta. Iznenađeni Zurko je zgrabio pitona za rep, zavitlao ga i odbacio na drugu granu. Potom je, sa zanimanjem, nastavio posmatrati kako se legu ptići u obližnjoj rupi u deblu. Drugi put se toliko zagledao u rijeku, gdje su ribice plesale kolo, tako da nije primijetio lava koji mu se došunjao iza leđa. Tek kad je čuo njegovo urlanje, skočio je, od straha, u vodu. Srećom, lav je tek oprao kosu, tj. grivu, i nije mu se dalo da opet kvasi svoju lijepu glavu plivajući za Zurkom.
A onda, jednog dana, nastade prava pometnja. Čuli su se povišeni glasovi. Majmuni su usplahireno uzvikivali: “Ba-na-ne! Ba-na-ne”. Samo je Zurko mirno sjedio i posmatrao čudnu mahovinu koja se odnekud pojavila po stablima. Iznenada, osjetio je nečiju šapu na ramenu.
Glavom i bradom, bio je to Kralj Majmuna.
“Maleni, ti zvjeraš gore-dolje po cijeli dan! Znaš li zašto su otpale sve banane, “ko je krivac za to?”, rukom je pokazao na žutu gomilu voća na tlu.
Zurko se počešao po glavi. “Ovuda ni'ko nije prolazio”, reče.
“Kako je to moguće? Naša majmunska ekipa lovila je insekte i male glodavce. Samo si ti ovdje boravio? Možda si ti otkinuo sve banane da bi se poigrao s nama, majmune jedan!”
“Nikakve banane nisam dirao! Ja sam samo…”
Ali kralj je bio ljut i činilo se da će Zurka gurnuti s njegove omiljene grane.
“Čekajte, čekajte! Reći ću vam što sam primijetio”, Zurko je sada pokazivao na gustu mahovinu. To je bila jedina novost u šumi.
Kralj je zadovoljno kimnuo glavom. Sada je znao zbog čega se drveće počelo sušiti i zašto su svi plodovi otpali. Čim je zazviždao, odrasli majmuni su navalili da stružu i uklanjaju mahovinu.
Nekoliko dana kasnije počeli su nicati novi plodovi, a mali majmun je, za nagradu, od kralja dobio laskavu titulu. Titulu, za koju on nije mnogo mario a koju su svi drugi žarko željeli – postao je Zurko najmlađi Vitez od Banana, pa su on i njegovi roditelji imali dovoljno voća do kraja života.