stihokraz
DJEČAK:
Pitate se zašto stojim
A krevet mi za san spreman.
Zato što se mraka bojim,
A rješenja za to nemam.
Sve se mislim… kada zaspim
Što će sve od tamo doći
Možda neka morska neman
Vreba na me ove noći.
Pa kad dođe do kreveta
Bolje mi je tu ne biti,
Morske zvijeri dječacima
Morske vode daju piti.
MORSKA NEMAN:
Ooo, svašta čujem ovih dana
I sve ću zapisat
Morske zvijeri tu na suhom
Ne mogu ni disat
Uostalom, morska voda
na bacanje nije
jer se tu, u toj dubini
i moj krevet krije.
I još nešto, ti pospanko,
Nek ti bude jasno,
Mrak je već odavno pao
I stvarno je kasno.
Zato krećem hitro, žurno
Put morskih dubina
Dolje nema ove buke
Dolje je tišina.
Osim toga, ja večeras
Više neću doć
Zato hajde, mirno spavaj
I laka ti noć.
DJEČAK:
Laku noć… laku noć
Hajde, dobro… nek joj bude
Nje me više nije strah
Al od nečeg još strašnijeg
Meni staje dah.
Već ga vidim gdje se gega
Vidim crno bijeli frak
Sa južnoga pola pingvin
Donijet će mi hladni zrak.
Pa ću cijele noći jadan
Drhtati od zime
I do jutra neću znati
Ni vlastito ime.
PINGVIN:
Što to čujem, što to čujem?
Što to imam čuti?
Neki dječak s toplih mora
Mene stvarno ljuti.
Postavimo odmah sada
Ovu stvar na mjesto
U tim toplim krajevima
Mene nema često.
I kad dođem obuzme me
Velika samoća.
Još mi osim prijatelja
Fali i hladnoća.
Nego… čuj me… čuješ li me?
Imam jednu molbu za te…
Ako ikad ovdje vidiš,
(U što s sumnjam s pravom)
neko biće s Antarktika
ti mu klimni glavom.
Pa kad vidiš kako plače
Od muke i bola
Pošalji ga prvim letom
Put južnoga pola.
Za kraj ove moje priče
Usrdno se nadam
I mene ćeš vratiti
Onamo gdje spadam.
Jer ja nisam donio
Tebi hladnog zraka,
A od ove sve vrućine
Mene hvata fjaka.
E sad lijepo molim
Nek nestane strah,
A onda ću nestati
i ja i moj frak.
DJEČAK:
Hej… oprosti…
Ode pingvin bez pozdrava
Sad mi je baš žao
Možda sam u ovom strahu
Ipak malo pretjerao.
Al u ovom što predstoji
Strahu ima mjesta
Ja se, znate, strašno bojim
Uzašloga tijesta.
Tijesta, tijesta… što se čudiš
To je gore nego duh.
Pola tijesta u mrak ide,
a pola u kruh.
Pa migolji ulicama
Vuče se stepenicama
Rasteže po stolovima
Odmara u hladnjacima.
Ali sve to ni po priče
Sve bi to i moglo
Nego tijesto strašno raste
Tamo gdje je toplo.
A gdje mu je toplije
Nego ispod mojih deka
Ovaj strah će, sve se bojim
Biti dužeg vijeka.
Da sam barem zadržao
Strah od hladnog zraka
Tijesto mora da se boji
Pingvinova fraka.
TIJESTO:
Ah kako je lijepo čuti
Da se mene boji netko
Taj doživljaj, moram priznat,
Doživljavam jako rijetko
Ono što sad imam reći
Promijenit će tvoje stanje
Moja tužna, tužna priča
Tebi nosi olakšanje.
Osjećaji tu se pletu
Kao breze granje
Daju mome mekom biću
Oh… razočaranje.
Ne znam gdje si sve to čuo
To je jako lažna stvar
Jer svim mojim pokretima
Dirigira jedan pekar.
On me mijesi i razvlači
I na toplo spremi
Da se dignem od vrućine
To ostavlja meni.
Pa me opet od stol stisne
A od straha ni da pisnem
Već poslušno ispočetka
Od topline ja uskisnem.
Ono što mi nadu daje
To je neki fini njuh
Što će jednom prepoznati
Kol'ko vrijedim kao kruh.
A ti hajde… pođi spati
Jer kasno je već
Za moj sanak sad je spremna
Jedna topla peć.
DJEČAK:
Tako znači… ništa lakše
To je jasno kao dan
Porota je presudila
Strah mi je neosnovan.
Što sad… ništa… idem ja
U krevetac meki
Čekaju me, siguran sam
Lijepi snovi neki.