Duraković: Carev slavuj

Andersenova bajka na moj način

PRIPOVJEDAČ: U dalekoj dalekoj zemlji Kini car je Kinez, što je sasvim logično, zar ne? Pa su zato i njegovi podanici Kinezi. Kineski Car, jer je najmoćniji na svijetu − ili barem tako misli kad zaboravi da tamo negdje ima još i Japanski Car − dakle, Kineski Car ima najljepši dvorac na svijetu, i sve najljepše: suprugu caricu, curice carevne, sinove careviće, sluge, odijela, namještaj, vrt…

CAR:
Ja sam Kinez, ja sam Car!
Ja sam svima gospodar!
Ja sam moćan, ja sam silan!
Moraš biti ti umilan,
Pa darovit, pa još mio,
Da bi mi u volji bio!
Nisam zao, al’ sam Car,
Vaših duša gospodar!

PRIPOVJEDAČ: Iza carskog vrta prostire se prelijepa šuma. Naravno, šuma je lijepa jer pripada Caru, a car mora imati sve najljepše, jer Car sve može kupiti! Ako ga ne prestigne japanski Car! U toj carskoj šumi ima lijepo jezero. Carsko!
Iznad jezera stoji lijepa žalosna vrba. Ona je samo žalosna, ne mora biti carska.
Na žalosnoj vrbi – stoji mali slavuj. On sigurno ne pripada Caru, jer pripada sebi i jer je slobodan!
Slavuj pjeva najljepše od svih ptica jer pjeva slobodno.

SLAVUJ (pjeva):
Ja sam ptica divna glasa,
za razliku od mog stasa:
Meni stas je tek običan,
Svakoj ptici ja sam sličan.
Al’ kad dođe da se pjeva −
Nema me do Sarajeva!
Nema ga ni na svijet cio
Glas ovakav, tako mio!
Sav bez zlobe i bez mane –
U glas moj sloboda stane!
Koje bolan, tu sam zato:
Šutnja nije moje zlato.
Moje zlato moj je glas:
Slavuj pjeva za sve vas!

PRIPOVJEDAČ: Svi se dive slavuju, svi redom Kinezi podanici, jer slavuj pjeva tako da duša onoga koji sluša zamiriše na ruže, i na mamine kolače, i na bakinu/neninu ruku preko kose, i na tetkine sokiće od malina.
Čuje za tog nevjerovatnog slavuja sam Kineski Car − što je logično jer Car mora sve da čuje i sve da zna, do njega svaka nova vijest mora stići, preko špijuna ili preko Interneta, svejedno − pa naredi:

CAR: Smjesta mi nađite tog slavuja! Cio svijet priča da je njegova pjesma najljepša u cijelom mome carstvu, a ja je nikad nisam čuo! Kako je to moguće? Zna li taj slavuj ko sam ja? To je uvreda samom Kineskom Caru! I kako mi se dosad nije prijavio za finansijsku potporu ako je najbolji? Ovamo, premijeru moga carstva!

PREMIJER KINESKOG CARSTVA (sledio se od straha, muca i zapinje):
M-m-m-olim lijepo, svijetli care…
Potroših ti silne pare
Da šta saznam o toj ptici
Što nam pjeva na grančici.
No ni ptice niti novca:
Osjećam se kao ovca!

CAR (bijesan): De, de, smanji doživljaj, premijeru-novcožderu! Ima da mi se taj slavuj nađe, inače ćeš se umjesto kao ovca osjećati kao ovčije pečenje! Imaš još dan, a poslije – KVRC!

PRIPOVJEDAČ: Uh, ovo KVRC ne zvuči nimalo prijatno, brrr… Sve me zima hvata od pomisli na to da bi Carev kuhar od Premijera mogao napraviti… uh-uh… Zato Premijer Kineskog Carstva otrča Ministru vanjsko-kineskih poslova; Ministar u silnom strahu ode Državnom sekretaru; a Državni sekretar kud će-šta će, obrati se u očaju Šefu vrata od kuhinje. A Šef vrata od kuhinje, navrat-nanos, pa pravo Glavnom kuharu u carsku kuhinju.

ŠEF VRATA OD KUHINJE: Uh, teško meni! Ne samo da imam strašnu i tešku dužnost da šefujem vratima od kuhinje, evo me sad opteretiše i ovim: gdje se krije Slavuj koji najljepše pjeva? Glavni kuharu, oko moje, dušo moja, brate rođeni, pomagaj! Znaš li ti gdje se krije ta ptičica?

GLAVNI KUHAR (mudro misli, polako govori, a naravno da je Francuz, i to najbolji kuhar zaposlen kod kineskog Cara):
E-hm… O-la-la… Da rrrazmislim… Kao da mi je prrrrošle sedmice Kuharrrica nešto prrrričala… Me uiAli ja sam, znate, jedan vrrrlo zauzet L'Šef, pa ne slušaaam nakapanjaaaa osobljaaaa od kuizin d’ naš Carrr… Ali, že se sjećam,  kao da je madam rrrrekla  „Slavuž“, pa nešto kao „Diiiiivno“ manjifik, pa onda „Vrrrrba“ – eto, sve nešto komsi-komsaAtande,  da je zovnem. Madmuazel de Kuizin! Kuharrrrriceeeee!!!

KUHARICA (ulijeće zapuhana i nervozna) Izvolite, svijetli kuharu namoćnijeg Cara na svijetu, vaše silno Debeljanstvo, naš premili L'Šefe! Samo smanjite malo svoj francuski, ja vam to ne govorim! Ja samo po naški!

PRIPOVJEDAČ: Da vam skratim priču, jer se žurimo da nađemo Slavuja.
Dakle, Carevo strpljenje  je na izmaku, carska kasa opustošena, Šef vrata od kuhinje prestravljen, a Glavna kuharica prisjećala se svega nečega i nebitnog jedno pola dana, i to na francuskom koji uopće ne govori! Sve u svemu, negdje pred sam mrak, kad svi već bijahu popadali po kuhinji od umora i pospanosti, Kuharica se sjeti da je o nekakvom Slavuju čula od Sudopere, djevojčice od desetak godina koja služi u Carskom dvoru (kako joj sama carska titula govori) kao sudopera: sve silne šerpe, tepsije, sudove, tanjure, čaše, ovale, pribor za jelo, predjelo i nadjelo − sve je ona morala prati, i prati, i prati, dan-noć, jer nije samo car bio debeo i proždrljiv, nego su bili debeli i proždrljivi svi važni ljudi na dvoru, a možete misliti onda koliko sudova treba da opere sirota mala Sudopera! E, ta Sudopera ispriča Kuharici kako se noću, kad završi pranje suđa, odmara tako što ode u šumu ispod žalosne vrbe i sluša pjesmu malog Slavuja.

SUDOPERA: Oh, šefice moja, kuharice bez premca i mane, kako taj Slavuj pjeva!… Kao, kao, kao da me zrak mjesečine takne u srce. Kao da me majčin glas doziva da me pomazi. Kao srebrna nit što se preko neba protegne kad  neko učini dobro djelo… Kao-kao…

KUHARICA: De, bogati, prekini s tim leptirastim riječima! Nego, reci gdje da nađemo tog Slavuja? Budimo realni − Car će nas sve KVRC! ako Slavuju što prije ne uđemo u trag!

SUDOPERA: Ne brinite ništa, draga gospo Kuharice! Slavuj je moj prijatelj. Tješi me kad sam umorna i žalosna. Zamolit ću ga da zapjeva pred Carem. Sigurna sam da će mu biti drago da Caru učini uslugu i da zapjeva ispod njegovog prozora.

PRIPOVJEDAČ: I, zahvaljujući maloj Sudoperi, nikom manjem od nje i nikom višem od nje nego baš njoj, mudrici i pametnici, Car napokon dobi priliku da čuje Slavuja. Ali ne u carskim prostorijama, u sjajnim salonima sa zlatnim stolicama i uštogljenim dvorskim čankolizima – ma ne! Nego iz sobe, stojeći, a Slavuj na grani pod prozorom: Slavuj nije volio zatvoren prostor i mogao je pjevati samo iz slobode, iz vrta, i samo za ljubav svoje prijateljice Sudopere.
Car se raspameti od zanosa: znao je on šta vrijedi Slavujeva pjesma, njegov ukus ipak je bio carski!

CAR: Veličanstveno! Jednom riječju − carski! (Zaigra od radosti, pjeva):

Ti si Slavuj, ja sam Car,
Zajedno smo sjajan par!
U Kini nam nema ravna,
Carska moja još je glavna.
Imao sam dosad sve,
A sad imam i tebe!
Ništa meni sad ne fali;
Pjevaj, mali! Hajd’ navali!

PRIPOVJEDAČ: Ali, Slavuj nikad nije pjevao po narudžbi. Nikad! On je bio pravi umjetnik. Pjevao je kad je on htio, i odakle je htio, i kako je on htio, i onda kad je imao razlog da pjeva. Tako da je to i rekao Caru.

SLAVUJ (pjeva):
Ja sam ptica divna glasa,
za razliku od mog stasa:
Meni stas je tek običan,
Svakoj ptici ja sam sličan.
Al’ kad dođe da se pjeva −
Nema me do Sarajeva!
Nema ga ni na svijet cio
Glas ovakav, tako mio!
Sav bez zlobe i bez mane,
U glas moj sloboda stane!
Ko je bolan, tu sam zato:
Šutnja nije moje zlato.
Moje zlato moj je glas:
Slavuj pjeva za sve vas!

PRIPOVJEDAČ: I tako je kineski Car imao Slavuja… Ali ne kad je Caru bilo carski ćejf, nego kad je Slavuj htio, i samo onda kad bi ga zamolila Sudopera, jer jedino je njoj htio ispuniti želju. Kineski Car je i time bio zadovoljan jer je znao koliko vrijedi Slavujeva umjetnost: slušao je Slavujevu pjesmu sa uživanjem, i bio je sretan što je vlasnik takvog blaga, kojeg nigdje na svijetu bijelom nema.
Vijest o Carevom Slavuju prostrujala je cijelim svijetom: Kineski car ima jedinstvenog Slavuja, koji mu bez naknade poklanja svoju pjesmu! Divno! Sjajno! Bajno! Uostalom, kao da je važno što Slavuj ne želi pjevati na Dvoru nego samo sa krošnje ispod carskog prozora! Ionako nemaš tu šta da vidiš: ptica ko ptica, obična, neugledna. Važan je glas, koji Caru razgali dušu kad ima previše državničkih obaveza, ili kad dvorskim gostima želi prirediti koncert!

HOR:
Car je dobar, drag i mio!
Zdrav nam on i sretan bio!
Svega ima! I Slavuja!
U Carstvu mu sreća buja!

PRIPOVJEDAČ: ALI… U bajkama uvijek ima neko ALI koje pokvari svu uživanciju! No, šta da  radimo: ako ćemo pričati bajku, moramo unijeti jedno ALI… Dakle, ALI… Uskoro Kineski Car dobi carski paket i pismo od Japanskog Cara, u kojem je pisalo:

«Velevažni kolega Care, čujem da imaš nekog slavuja što ti pjeva pod prozorom. To je u redu, šta ćeš kad nemaš bolje? Ali ja ti sad šaljem poklon od kojeg će izblijediti pjesma tvoga malog kineskog slavuja!»

U paketu bijaše rukom napravljena prelijepa ptičica od zlata, prekrivena biserima i raznim draguljima; zapjevala bi svaki put kad bi je Car navio ključićem! Carski! A nije tražila slobodu kao obični slavuj – stajala je u svom kavezu i pjevala kad god bi se Caru prohtjelo! I još u njegovoj carskoj sobi! I još pred carskim gostima!

HOR:
Jednog dana, iz Japana,
Od japanskog silnog Cara,
Usred Kine evo dara
Za kineskog silnog cara.
Na japanskom lijepo piše:
Hej, kolega carski, druže,
Razne priče svijetom kruže:
Da ti imaš neko ptiče
Što ti lijepe pjesme sriče.
Zato tebi evo nešto
Napravljeno vrlo vješto:
Mehanička slavuj ptica.
Tvoj je slavuj čista trica!
Dijamanti, srebro, zlato –
Šaljem ti ga prosto zato
Da dokažem tu razliku
I u pjesmi i u liku:
Vještački je slavuj moj
Boji nego taj ptić tvoj!

PRIPOVJEDAČ: Uh… Razbjesni se Kineski Car. Sve glavom o zid udara od carskog bijesa! Jer on je ipak jedan razmaženi Kineski car, nije to nipošto nebitna stvar! Uvrijedi njega Japanski Car, i njegov namjerni, zločesti dar! Kineski car sad bi od muke presvisnuo! Na dar japanski gleda mrko, pa ga navija i pušta mu glas…

VJEŠTAČKI SLAVUJ (japanska melodija):
Iz Zemlje Izlazećeg Sunca stižem,
Slušaj mi pjesmu! Priđi mi bliže,
Da vidiš bisere, srebro i zlato:
Japanska tehnika! A sve zato
Da ti ugođaj carski pružim,
U dvoru da se s tobom družim.
Ti da me gledaš, ja da ti pojem
O carstvu tvojem i carstvu mojem!

CAR (iznenađen i oduševljen): Eh! Ni sanjao nisam: to sam tražio! Ne samo pjesmu ispod svog prozora, odnekud iz mraka, nego i da se, brate, vidi ta carska raskoš! Zaboravite na onog slavuja u carskom vrtu: eto mu, neka i dalje pjeva svojoj Sudoperi! Zaslužili su jedno drugo! A meni, Caru, ova japanska novotarija: em je skup, em je lijep, em sjajno pjeva, i to kad se meni prohtije! Hura!

CAR:
Neka pjeva ova stvar
Kad naredi moćni car!
Neću čekat pticu onu
Da mi čučne na balkonu
I zapjeva kod on želi!
Kineski vam car sad veli:
Otjerajte pticu staru!
Eno ključić u ormaru
Da pokrene pticu novu!

PRIPOVJEDAČ: I tako… Ode mali slavuj na svoju tužnu vrbu i nastavi sa svojim starim životom, skromnim i prepunim divne pjesme. Pjevao je ponekad svojoj maloj dragoj Sudoperi, ponekad putnicima namjernicima, a najviše sebi, iz umjetničkog poriva i potrebe da uljepša svijet oko sebe… A Kineski Car, malo-malo pa okrene ključić, navije mehaničkog slavuja i uživa, uživa… Svijet mu se divi: ambasadori, predsjednici veliki i mali, mali carevi i srednji carevi (jer najveći su Kineski i Japanski Car!)… Čuju razni pisci skupocjenu mašinu-slavuja, pa odu da po svijetu pišu i pričaju o japanskom čudu koje ima Kineski Car…
ALI… Opet ono ALI! ALI je moćna riječ, tako mala a zna sve pokvariti! ALI, rekoh, jednoga dana, pjevao navijeni vještački slavuj caru, cvrkutao, ponavljao pjesmu, pa odjednom prestao: KVRC! KVRC! I gotovo!

VJEŠTAČKI SLAVUJ:
Iz Zemlje Izlazećeg Sunca stižem,
Slušaj mi pjesmu! Priđi mi bliže
Da vidiš bisere, srebro i zlato:
Japanska tehnika! A sve zato
Da ti ugođaj carski… KVRC! (ovdje dodati zvukove kako se nešto raspada)

PRIPOVJEDAČ: Pokvarilo se metalno srce Japanskog Slavuja! I niko nije mogao da ga popravi! Svi carski majstori zavirivali, rastavljali, vezali i sastavljali, mudrovali − ali od slavujeve pjesme ni traga, ni glasa.
Od tuge, Kineski Car se razbolje i pade na samrtnu postelju. I njemu srce poče da otkazuje kao mehaničkom slavuju. Tada shvati šta je pogriješio; osjeti da bi mu mogla pomoći samo pjesma njegovog starog, dobrog, pravog slavuja, koji ne pjeva metalnim mehanizmom nego srcem…

CAR: Bože moj, oprosti meni starom carskom glupanu, i vrati mi moga malog pravog slavuja. Kakvu sam carsku, tj. neviđenu grešku počinio kad sam ga otjerao! Želim svoga malog slavuja sa tužne vrbe! On će izliječiti moje staro, glupo srce! Nikada više neće me zaslijepiti sjaj dragulja i zlata i vještačke pjesme! Kad bih čuo pjesmu moga dragog malog pravog ispod prozora, ozdravio bih istog trena!

PRIPOVJEDAČ: Dobro je znati da i carevi bivaju glupi, jer nam onda bude lakše zbog naše obične, male, narodske gluposti!
Riječi Careve čuo je Premijer Kineskog Carstva, koji je stalno prisluškivao ispred carevih vrata, pa ih prenio Ministru vanjsko-kineskih poslova, Ministar Državnom sekretaru, a Sekretar Šefu od kuhinjskih vrata, a Šef od kuhinjskih vrata Glavnom kuharu, Kuhar pomoćnoj Kuharici, a kuharica nemade kome nego opet onoj dragoj djevojčici Sudoperi:

KUHARICA:
Sudopero, dijete milo,
Šta je bilo − to je bilo!
Kineski je Car bolestan,
I postade vrlo svjestan
Da bi od tog umrijet mogo.
Nego ja te molim mnogo
Da mu nađeš slavuj-pticu
Da mu pjeva za dušicu!
Neka Caru nađe lijeka,
Nagrada ga dobra čeka!

SUDOPERA:
Ma pustite, draga damo,
Mi nagrade ne trebamo!
Moj prijatelj, ptica mila,
Ma gdje sada ona bila,
Doći će pod prozor Caru
Da zapjeva sav u žaru,
Da pomogne kad zapjeva.
Neka živne krv Careva,
Neka nam živi dragi Car −
Biće bolji gospodar!

PRIPOVJEDAČ: Ode dobra mala Sudopera da nađe slavuja na žalosnoj vrbi iznad jezera u šumi iza vrta kraj dvorca.

SUDOPERA: Pomozi caru, mili prijatelju! Nije on tako grozan, samo je malo sebičan, kao i svi carevi! Znam da mu je duša dobra zato što je bolesna bez tvoje pjesme!

SLAVUJ: Ako je za tebe, pomoći ću mu! Odmah letim.

PRIPOVJEDAČ (tiho, kao da šapće): Bila je zora. Kineski Car se upravo opraštao sa svijetom.

KINESKI CAR: Oprosti mi, svijete, ako sam bio loš car! Oprosti mi, mali moj slavujčiću, što sam u svojoj gluposti pomislio da bi vještačka ptica mogla bolje pjevati od tebe! Ništa ne može zamijeniti glas iz prirode, ma koliko bilo lijepo i skupo!

PRIPOVJEDAČ (tiho): Zatvori Car oči i duboko uzdahnu, spreman da se s carskom svojom dušom rastane. (glasnije) U tom trenu do njegova uha kroz prozor dopre najljepša pjesma na svijetu: na grani je stajao Slavuj i pjevao Caru svoju ljekovitu pjesmu, od koje duša zamiriše na ruže i kolače, bolesni se dižu iz postelje i grane obeharaju usred zime…

SLAVUJ:
Na svijetu nema veće želje
Nego željeti prijatelje!
Na svijetu ništa veće nije
Nego kad ti se drugar nasmije!
Evo me, Care, donosim tebi
Pozdrav od mene, sitne ptice,
I ljubav male Sudoperice!
Meni stas je tek običan,
Svakoj ptici ja sam sličan.
Al kad dođe da se pjeva −
Nema me do Sarajeva!
Nema ga ni na svijet cio:
Glas ovakav, tako mio!
Glas bez zlobe i bez mane,
U glas moj sloboda stane!
Car je bolan, tu sam zato:
Šutnja nije moje zlato.
Moje zlato moj je glas:
Slavuj pjeva za sve vas!

PRIPOVJEDAČ: Polako i nečujno otvaraju se vrata carske spavaonice… Ukazuje se glava Premijera Kineskog carstva, zatim Ministra vanjsko-kineskih poslova, pa Državnog sekretara, a onda glava Šefa vrata od kuhinje, pa Kuharice − jer svi su u suzama čekali da vide mrtvoga Kineskoga Cara.
A onda se vrata širom otvoriše i u Carevu sobu upade lepršava i nasmijana Sudopera:

SUDOPERA: Dobro jutro, svijetli care!

PRIPOVJEDAČ: A Car Kineski,  kao mladić, vedar i čio jer mu se vratila duša (prepravljena i zakrpljena od gluposti!), skoči iz postelje i veselo kliknu:

CAR: Dobro jutro, dušo Sudopero! Dobro jutro, slavuju, prijatelju moj! Dobro jutro, podanici  dragi! Ja bih nešto čalabrcnuo!

PRIPOVJEDAČ: I tako su svi živjeli sretno i veselo do kraja života. Slavuj je pjevao kad mu se pjevalo, kad bi osjetio da je Car opterećen teškim carskim zadaćama pa da mu malo olakša život… Kuharica se udala za Šefa od kuhinjskih vrata i usvojila Sudoperu, koja je, opet, izrasla u najljepšu i najmudriju djevojku u carstvu, pa ju je zaprosio Prvi sekretar Japanskog Cara, jedan ugledan i pametan mladić, pa su dobili mnogo zdrave, lijepe i pametne djece, koja su također živjela zdravo, sretno i dugovječno!

Djecimetar

Slon nevaljalac
Životni problemi…
Cvijeće i pčele
Uspavanka
Domovina i država
Ruka ruku neka mije
Muke jednog tinejdžera
Ježeva kućica
Strašan lav
Mala i velika slova
Male i velike životinje
Mala i velika ljudska bića
Male i velike stvari
Priroda i društvo
Selo i grad
Dan i noć
Glup i pametan
Država i domovina
Bolest i zdravlje
Priča o dobrom dječaku
Prehlađena pjesma
Vjetrov prijatelj
Rujan
Kako živi Antuntun
Neke stvari
Listopad
Vitez od banana
Glineni zoo
Tužna pesma
Zmaj: Srda
Ćopić: Pite
Zvrko: Studeni
Evanđelje po Emi
Nash: Ustajem sad i idem
Petrović: Ah, kako je dosadno!
Zvrko: Prosinac
Zvrko: Siječanj
Isak: Telefon
Aleksić: Džin i sin
Duraković: Palčica
Kišević: Moja mama
Diklić: Plavi kit
Mladenović: Moda, po Uljezu
Duraković: Ja sam drugačija
Veličković: Plastelinci
Petrović: Od trnja do zvezda
Moj deda o pronalazaču bicikla
Begagić: 2stih o 2nošcima
Šarić: Drvo
Fleming: Puna kuća
Stark: Potpis
Kišević: Suha pjesma
Ugrešić: Tramvajska posla
Ivanković: Vegetarijanac
Zenft: Tetka Meri
Bekrić: Jednom, jedan
Milošević: Šumor šuma
Saroyan: Tata, ti si lud
Tešin: Luka kaže
Veličković: Car bumbar
Mravak: Strah
Ivanković: Zauzimam pozu
Antić: Golišava pesma
Zmaj: Patak i žabe
Stanisavljević: Mali pas
Iličić: Tetka žaba
Mladenović: Užasna buka
Pandžo: Šum
Begagić: Vanja i Vanja
Trifunović: Voće
Ezop: Magarac i pas
Ovadija: Slikovnica
Bekrić: Dijete
Hasanbegović: Ekologika
Vitez: Dva pijetla
Antić: Zagonetka
Vitez: Nema za mačke škole