Djecimetar
Oh! – reče Vrhovna Vila pogledavši u svoje čarobno ogledalo – potpuno sam zaboravila na onu princezu koja večeras treba da se rodi! Baš jedva stignem na sve da mislim!
Ona mahnu preko ogledala i u njemu se ukaza vilinska soba. Dvije vile sjedile su i vezle ogrtač od mjesečine i sunčevog odbljeska na vodi.
– Šta je ovo? – oglasi se Vrhovna Vila – gdje su ostale vile? Znate li vi da se danas dobrom kralju Južnog Kraljevstva rađa kćer? Svakog trena će stići. Hitno pronađite ostale i odredite joj sudbinu!
Dvije vile izletješe iz sobe usplahirene kao leptiri. U žurbi ispustiše ogrtač na pod i od naglog pada strese se sav vez: tanani ogrtač kao zlatni prah rasprši se po sobi.
Za koji tren Vrhovna Vila ponovo pogleda u svoje ogledalo i vidje tri vile okupljene u sobi oko ogledala na kojem se vidjela kraljičina soba, gdje će se sad-sad roditi novo kraljevsko biće.
– Šta je, tu je – reče Vrhovna Vila – neka joj sudbinu odrede one koje su prisutne, a za ostalo već ćemo vidjeti. Ah, kakva su vremena došla: princeze se množe, a broj vila se smanjuje. Ni vilinska sudbina nije laka, zar ne?
Pošto se ne nađe niko da joj odgovori na ovo pitanje, ona sama sebi reče: Baš nije! I zagleda se u ogledalo.
I evo – na ogledalu u vilinskoj sobi ukaza se sićušno biće, nova princeza, kćer dobrog kralja Južnog Kraljevstva. Šta li će joj vile dati na dar za njen dolazak na svijet?
– Na dar od mene ovom novorođenom biću neka je zdravlje – reče jedna vila i kucnu štapićem o sto ispred sebe. A to je značilo: biće tako, po Vilinskom Zakonu.
– Na dar od mene ovom novorođenom biću – reče druga vila – neka je mudrost. I kucnu štapićem o knjigu na stolu, što je značilo: biće tako, po Vilinskom Zakonu.
– Na dar od mene – reče treća vila – ovom novorođenom biću neka je ljepota. I vila kucnu svojim štapićem u ogledalo, što je značilo: biće tako, po Vilinskom Zakonu.
Utom se vrata vilinske sobe naglo otvoriše i poput vjetra uletje jedna vila, blijeda i preplašena:
– O, teško meni, nisam valjda zakasnila? Morala sam stići čak sa drugog kraja svijeta… Na dar od mene ovom novorođenom biću neka je sreća – izgovori brzo, najbrže što je mogla, i kucnu štapićem o svoje srce baš u trenu kad se gasilo vilinsko ogledalo. Nakratko zavlada mrak u sobi, a zatim vile kroz prozor vidješe kako na nebu zatreperi svjetlo nove zvijezde. To je značilo da je sudbina novorođene princeze određena.
Da li je četvrta vila, Vila Sreća, zakasnila? Da li je stigla da podari sreću novorođenoj princezi prije nego što se ugasilo vilinsko ogledalo? O tom-potom! Sada da vidimo šta se dešava na Zemlji, u dvorcu dobrog kralja Južnog Kraljevstva. Šta drugo: radost, radost i radost! Vino se pije, narod se gosti i pjeva slaveći sreću svoga kralja; dadilje užurbano spremaju divne svilene i zlatne haljinice; debeli rumeni kuhari brišu znoj sa čela i po kuhinji se stalno sudaraju jedni s drugim; vrtlari beru ruže iz velikog kraljevskog vrta i stavljaju ih u svaki kutak dvorca; kraljica blaženo spava i sanja sve ovo što se događa… A kralj-otac? Opijen radošću i vinom leži podno svog raskošnog prijestolja i pjevuši: “Peharniče, vina toči… hik! Pehar… Peh-hik!” Sve tako, hik po hik, zaspa i kralj, blažen i srećan – ne baš u kraljevskoj pozi, već negdje ispod stola, ali je zato tako kraljevski hrkao da je zveckalo posuđe u kraljevskoj kuhinji i zbunjivale se i rumenjele dvorske dame po svojim odajama.
Ali…
Naravno, uvijek to ali – obavezno sve pokvari… Neko nije bio radostan zbog ovoga što se dešavalo. Neko je bio strašno ljut… Neka umorna pralja u dvorcu? Neki iscrpljeni kosac u polju? Neka poljubljena pa ostavljena dvorska dama? Ne!
Jedna vila… Koja vila, pitate. Zla Vila, naravno. Ona koju su svi zaboravili jer su srećni, zadovoljni, siti, pijani… Na nju tada niko nije ni pomislio… Biće da je zato tako zla? Ali, da ne nagađamo, šta je – tu je, kako veli Vrhovna Vila – a imala je ona sa Zlom Vilom glavobolje i prije, pa će, sve su prilike, imati i sada…
I tako – upade Zla Vila u vilinsku sobu i baš u trenu kad je zatreperila zvijezda nove princeze, bijesno mahnu rukom prema njoj i vrisnu:
– Aha! Opet mene niko nije pozvao! I opet! I opet!
Tresnu nogom o pod, pljunu u vilinsko ogledalo, zakrešta:
– Šta je, ja nisam dostojna da me se zove na rođenje kraljevske kćeri, a? Pa da mi barem jave, onako, iz pristojnosti – ne! Ja u ćošak, a one će da beru slavu svijeta! E, neće biti, drage moje! Vidjeće se i čuće se šta sprema vaša sestra koje se odričete! Koštaće i vas, i Princezu, i onu Vrhovnu, gore!
Sunu Zla Vila iz sobe kao munja. Vile u sobi užasnuto pognuše glave. Vila Sreća dlanom pritisnu svoje usplahireno srce i u oku joj zaiskri suza ista kao ona novorođena zvijezda u visini. Začu se glas Vrhovne Vile:
– Mile moje, teško je vrijeme pred nama. Neka se za Princezinu sudbinu ne brinu one koje su na vrijeme obavile svoj posao. Ona koja bude pogriješila, neka po svaku cijenu grešku ispravi! To je Vilinski Zakon, i po njemu će se sve dogoditi.
* * *
A dolje, u Južnom Kraljevstvu, tekle su zemaljske godine… Kralj i kraljica su starili, Princeza je rasla. Jednog dana kraljevski par sjedio je u svom ružičnjaku; posmatrali su svoju ljupku kćer kako razdragano skakuće između ruža. Bijaše joj već sedamnaest godina.
– Hm-da! Starimo, draga naša suprugo! Ali, vrijedjelo je kraljevskog truda, zar ne? Imamo divno kraljevstvo, odan narod i divnu kćer! Pogledajte je samo, mila kraljice, gotovo se ne razlikuje od ruža između kojih stoji!
* * *
U Vilinskom Kraljevstvu, gdje ne dopire ljudsko oko i uho, u vilinskoj sobi sjedi Zla Vila i, posmatrajući šta se dešava u vrtu dvorca što se na vilinskom ogledalu odslikava, likuje:
– To mi je trebalo! Napokon sam se dosjetila! Sedamnaest ljudskih godina – vrijedjelo je mog vilinskog truda! Sad ćeš, Vilo Srećice, saznati koliko si zakasnila na rođenje onog kraljevskog dragulja! Kad dođe čas njene udaje, svi će saznati kolika je moja osveta!!
U Južnom Kraljevstvu…
– Princeza je isprošena! Princeza je isprošena! Raduj se, narode Južnog Kraljevstva, Princezu je zaprosio lijepi Princ Sa Mora! Udarajte u bubnjeve, glasonoše! Pijte rujno vino, podanici, ružinim laticama zasipajte put kojim Princeza kroči sa svojim izabranikom! Princeza je isprošena!
Otkako se Princeza rodila, nije bilo ovolikog veselja diljem Južnog Kraljevstva. Kolo se vije, ruže u kraljevskom vrtu drhte od radosti i muzike što odjekuje preko planinskih vrhunaca, djeca jurcaju ulicama i pjevaju:
S mora je stigla lađa bijela:
Evo nam radosti, vina i sijela!
Princ ponositi, lijepi i smjeli
Nek sa Princezom sreću podijeli!
Uzbuđeni i radosni, šetaju vrtom Princ i Princeza. Zrak silno miriše na ruže i blago treperi oko njih. Zastajkuju pokatkad i gledaju se sa strašću i strahom.
– Mila Princezo, moje riječi slabe su i nemoćne da izraze moju ljubav prema tebi…
Princeza stidljivo obara glavu i tiho govori:
– Mudrost mi kaže da su suvišne riječi ondje gdje ljubav vlada. Zato šuti, mili Prinče, i pusti neka poljubac izbriše ovu tamnu slutnju iz moga srca!
Princ je začuđeno gleda, ali već sljedećeg trena zaboravlja na njene riječi; zagrli je i njihove usne spojiše se u poljubac.
I tada…
– Evo moje osvete, vile i ljudi! jeknu užasni glas Zle Vile odnekud iz dubine. – Pamtite me i proklinjite čas kad ste u svojoj oholosti zaboravili na mene!
U času nestade Princeze iz Prinčevog zagrljaja. Njegove ruke ostadoše prazne – samo se dašak mirisnog vjetra zatalasa oko njegova tijela. Zaprepašteno se okrenu na sve strane, suze očaja grunuše iz njegovih očiju, svijet mu se pomrači i on izgubi svijest.
Težak muk zavlada cijelim Kraljevstvom. Niko nikome nije morao reći šta se dogodilo: onaj strašni glas svi su čuli – ljudi na zemlji, zvijeri u šumi, ribe u vodi, zlatno grumenje u dubinama… Došlo je Zlo po svoje, i odnijelo najljepši ukras Južnog Kraljevstva – milu Princezu… Na tren ugasnu Sunčeva svjetlost, ugasnu smijeh. Stade povjetarac među grmovima ruža u vrtu. Kralj i kraljica skameniše se u svom prijestolju.
A u Vilinskom Kraljevstvu…
Vrhovna Vila zabrinuto zaklima glavom i mahnu preko svog ogledala: u vilinskoj sobi sjedile su vile i sa užasom u očima gledale u kraljevski vrt na svom ogledalu.
Eto, vidjele ste šta se dogodilo – reče. – Ko zna šta je smislila Zla Vila i gdje je odvela našu Princezu?!
Ja znam – javi se neki jedva čujni glas. Sve oči okrenuše se prema njemu: tamo, u uglu sobe, šćućurena i uplakana, stajala je jedna bijela golubica.
– A, to si ti, Vilo Srećo. Zašto si uzela oblik golubice? Dobro znaš da je u vilinsku sobu zabranjeno ulaziti dok se ne oslobodite svih čarolija i uzmete oblik vile. Ali, vidim da je tebe golema nevolja natjerala da ovakva dođeš.
– Jeste, vilinska visosti… Ovo je jedini oblik koji sam mogla uzeti da bih neprimijećeno pratila Zlu Vilu na njenom zlom poslu i da bih saznala šta je uradila sa našom Princezom…
– A gdje je Princeza? Gdje? Gdje? – zagrajaše vile. – Možemo li joj pomoći?
– Ne – reče Bijela Golubica. – Za sada niko ne može učiniti ništa. Čarolija Zle Vile tako je zaprepašćujuća, tako neočekivana i lukava da ne vjerujem u moć svih nas da spasimo Princezu. Čujte sad šta se dogodilo u vrtu kraljevskog dvorca.
Šta je vidjela Bijela Golubica
– Danima i danima – otpoče Bijela Golubica – pratila sam Zlu Vilu i gledala šta radi, kakvo zlo sprema za osvetu. Danas, kada su Princ i Princeza šetali vrtom, ona je bila skrivena u grmu ruže i pomno pratila svaki njihov pokret, čekajući svoj zli trenutak. I taj trenutak je došao (ovdje Vila Sreća – Bijela Golubica prosu iz oka suzu što se kao sitna zvijezda skotrlja niz njeno perje)… Došao je čas njene osvete baš kad su se usne dvoje kraljevske djece spojile u poljubac… Ona tada mahnu svojim strašnim štapićem izgovorivši one riječi koje su svi čuli, i dotače Princezinu haljinu, i Princeza se tad pretvori… Pretvori u…
– U šta? U šta? Govori već jednom! – povikaše vile.
– I Princeza se pretvori u… u najljepšu bijelu ružu u kraljevskom vrtu!
U vilinskoj sobi zavlada teška tišina. Onda Bijela Golubica nastavi:
– Eto, Princeza je sada bijela ruža, jedna među hiljadama ruža u vrtu dvorca. Niko i ne sanja da je Princeza tu, u blizini; svi su uvjereni da ju je Zla Vila pretvorila u nešto ružno, nešto sasvim suprotno njenoj ljepoti i mladosti, i da ju je odvela negdje daleko…
– A šta ona, Princeza? – šapnu jedna vila.
– A Princeza… Ona, kao i svaka ruža, nema glasa, ali – za razliku od drugih ruža ona vidi, čuje i zna šta se dešava, u tome je suština osvete naše zle sestre: ostavila je Princezi ljepotu, zdravlje i mladost, samo joj je promijenila lik i oduzela glas, tako da ne može reći tu sam niti upozoriti na sebe nekim znakom. Princ će šetati vrtom i oplakivati svoju izgubljenu ljubav, suzama će zalijevati i Princezu sa ostalim ružama, a ona će vidjeti sve, znati sve, a ništa neće moći da uradi…
– O, užasa!
– O, nesreće!
– Sirota mila Princeza, zar ne možemo da joj pomognemo…?
– Sada znam – nastavi Bijela Golubica – da onaj ko posao ne počne na vrijeme, ne treba ni da ga počinje kasno. Ali uzalud. Sudbina Princezina određena je, njena zvijezda treperi, eno, na nebu, a ja ne znam šta da učinim da bih joj vratila sreću koju je mojom krivicom izgubila…
Zaplaka ponovo Bijela Golubica, od tuge i krivice.
– Ne plači, Vilo Srećo – začu se miran i odlučan glas Vrhovne Vile. – Ljudi plaču, a dobre vile se brinu da oni plaču što manje. Tvoja vilinska dužnost je da makar sa zakašnjenjem vratiš sreću Princezi, kakvu god žrtvu morala da podneseš. Da bih ti bar malo pomogla, reći ću ti jednu pjesmu-zagonetku, koju ćeš morati sama da odgonetneš ukoliko hoćeš da pomogneš princezi:
Ko u bijesu silom učini šta treba
sreća utom će doći kao dar sa neba.
Izgovorivši ove stihove, Vrhovna vila mahnu preko svog ogledala i svega nestade: vilinske sobe, vila, ogledala – ostade samo Bijela Golubica, koja prhnu u nebo ponavljajući riječi zagonetke…