Djecimetar
Četrdeset pari dječijih očiju bilo je uprto u učitelja koji je u rukama držao par velikih, uobraženih rukavica.
Netko bi se mogao upitati: a zar jedne obične rukavice mogu biti uobražene. Pa one, prije svega, nisu ni žive!
Može onda netko pomisliti: skrojio ih je valjda najpoznatiji rukavičar u gradu, onaj čiji je dućan u jednoj od glavnih ulica. To je valjda posljednji pravi rukavičar. On izrađuje rukavice od najfinije kože, ma k'o pjena su. Inače, u našem gradu na ulici mogu se kupiti razne rukavice i sve su one uglavnom kineske. Eh da, rukavičarski zanat izumire. Ma ne, ne radi se o tome, ove su uistinu sasvim posebne, isplela ih je jedna stara majka za svoga veeelikoga unuka. Kad on ode na skijanje na Jahorinu, da mu bude ugodno i toplo, a rukavice da budu tako lijepe, svi u njih neka gledaju i zavide mu.
E, pa to je onda već druga priča. I stoga, najbolje poslušajmo učitelja.
– Djeco, kao što vidite, ovo su rukavice.
Osobina je rukavica da mogu biti muške, ženske, dječije, mogu, dakle biti rukavice za bebu i za dedu, za djevojčice i dječake, babe i đake. Pa onda – češkao je dobroćudni učitelj svoj debeli nos na kojem su spokojno sjedile očale i činilo se kako zadovoljno predu poput neke mace – rukavice mogu biti napravljene od vune, od kože ili od kakve druge materije, sa prstima i bez prstiju, kako tko voli. A zatim i boje su im različite.
Recite, djeco, kakve ste sve rukavice vidjeli?
– Bijele!
– Crne!
– Žute!
– Crvene!
– Modre!
– Ljubičaste!
– Ružičaste!
– Narandžaste!
– Nebeskoplave!
– Sive!
– Zelene!
– Smeđe!
– I šarene!
– Dobro – mahnnuo je rukom učitelj i upitao:
– A kakve još mogu biti rukavice?
– Mlade!
– Stare!
– Pohabane!
– Poderane!
– Rupičaste!
– I još?
– Skijaške!
– Damske!
– Šoferske!
– Radničke!
– Velike i male!
– Točno – pohvali ih učitelj i nastavi, mašući ispred dvadeset dječijih nosića parom pletenih muških rukavica – osobina je njihova, baš kao i ljudi, da ne vole biti usamljene. One, zapravo, ako nisu izgubljene, uvijek žive u parovima, jer inače ne bismo ni govorili o rukavicama, već o jednoj tužnoj i nepotrebnoj rukavici, koja štiti samo jednu šaku dok se druga smrzava.
– A ako se posvađaju? – upita dječak iz predposljednje klupe.
Svi prasnuše u smijeh. Iako postiđen, on je ipak bio uporan.
– Jeste, ja sam vidio kako su se neke rukavice posvađale.
– I šta se onda zbilo? – upitaše ga ostali, naglo zainteresirani.
Ali on dalje ni da bekne. A evo šta se zbilo:
Lijeva je bila mnogo ljuta i poželjela je desnoj rukavici da nestane iz njenog života zauvijek. Desna je bila još ljuća, sva u suzama, žarko je ushtjela da lijeva rukavica ostane sama. Ostavši napokon, sama, lijeva se rukavica isprva radovala što može do mile volje baškariti se u toploj sobi i što je nitko ne iznosi napolje, na snijeg i kišu. Stresla bi se i od same pomisli na hladnoću i vlagu. A onda, naglo, je došao mačak i u igri dokrajčio usamljenu lijevu rukavicu.
O sudbini desne rukavice nitko ništa dosad nije čuo. Mora da je i ona negdje neslavno skončala, jer istina je da rukavice ne mogu živjeti same. Inače ih i ne bismo zvali rukavicama.