Bauer: Vila Zelenog jezera

Djecimetar

Mikula Kirijaš imao je samo dvije velike brige: unuka Filipa i reumu u desnom ramenu. Čim bi pomislio i na jednu od njih, Mikulu Kirijaša spopadala bi želja da se zabrinuto počeše po zatiljku, ali kako bi podigao ruku prema zaprašenom kočijaškom šeširu, u ramenu bi ga tako žestoko trgnulo da je uvijek morao odustati od češanja. Ali time što se nije mogao počešati po zatiljku nije prestajala njegova nevolja s reumom. Mnogo više smetala je reuma djedu Mikuli u njegovom kočijaškom zanimanju. Jednostavno mu nije dopuštala pucketati bičem! Doduše, Ferda i Zelenko nisu bili konji koje bi se moralo posebno tjerati, ili čak ošinuti bičem – ne to nikako – ali vožnja bez onog pravog kočijaškog pucketanja bičem gubila je za djeda Mikulu tri četvrtine draži.

I briga za Filipa bila je povezana s Mikulinim kirijaškim poslom. Bilo je to, naime, u ono – kako su tada govorili – blagoslovljeno doba kada su sve, ama baš sve godine bile rodne, i to tako rodne da su sve zemlje svijeta imale pšenice za izvoz. Ne samo imale – nego su je sve i izvozile. Tako se, primjerice, naša pšenica izvozila čak u prekomorske zemlje, a prekomorske su zemlje, dakako, izvozile svoju pšenicu nama. To su bila vremena! A djed Mikula bavio se prijevozom pšenice. Posla koliko hoćeš! U Kamen-Gradu natovario bi puna kola vreća s pšenicom i vozio sve do mora. Ondje bi iskrcao pšenicu bjelicu, koju je dovezao iz Kamen-Grada, a kola napunio pšenicom talijankom ili pšenicom amerikankom, koju su jedrenjacima dovozili preko mora, pa bi se, s novim teretom pšenice, vraćao u Kamen-Grad.

Nevolja je bila u tome što je pri svemu tome uvijek morao biti i Mikulin unuk Filip. Jer djed Mikula nije, odlazeći na put, imao kome ostaviti unuka. Filip nije imao nikoga drugog osim djeda Mikule, baš kao što ni djed Mikula nije imao nikog osim Filipa.

Djedu Mikuli bilo je, s jedne strane, drago što Filip putuje s njim, sjedeći pokraj njega na kočijaškom sjedalu. Ali, s druge strane, više bi volio da dječak, umjesto što se potuca s njime kao da je i sam kirijaš, pohađa lijepo školu, pa da jednoga dana, kada ljudi izmisle automobile ili takvo što, postane taksi-šofer, ili stekne neko drugo zvanje još ljepše i zanimljivije od kočijaškog… Ali kako se za Filipa nije imao tko brinuti dok je djed na putu, sve je ostajalo samo na želji djeda Mikule, i on je postajao sve zabrinutiji i zabrinutiji za dječakovu budućnost.

Bila je tu još jedna nezgoda. Filip je veoma želio slušati priče, a djed Mikula nije znao ni jednu jedinu. Znao bi jedino pričati o tome kako je kupovao Ferdu i Zelenka, prije više godina na sajmu u Kamen-Gradu, ali ta priča nit je bila zanimljiva niti je bila prava priča. Osim toga, Filip ju je čuo već toliko puta da je znao točnije i bolje i od djeda.

Kako bi nekako nadoknadio što ne zna pričati priče i da bi unuku bilo što zanimljivije na putovanju, djed Mikula trudio se da ne putuje istim putem, pa je vječito pronalazio nove i nove putove prema moru i u povratku u Kamen-Grad. Zbog toga se jednom dogodilo ono što se prije ili kasnije moralo dogoditi: zalutali su.

Cijeli dan vozili su se nepoznatim putovima, a pred večer, umjesto da se nađu u blizini Kamen-Grada, našli su se na obali nekog jezera, na rubu crnogorične šume. S jedne strane jezera bila je livada, a na njoj su se nazirali ostaci drevnog utvrđenog grada, koji se nekada morao uzdizati na obali. Sada su to bile hrpe kamenja obrasle travom. Jedino su nekadašnja gradska vrata od tvrde hrastovine, okovane željezom, iako ih više ništa nije pridržavalo na rubu opkopa koji je vrijeme zakopalo.

– Zeleno jezero – rekao je djed. – Bio sam ovdje, jednom davno. Odavde do Kamen-Grada ima više od pola dana vožnje. Morat ćemo ovdje prenoćiti. Nadam se da nema komaraca.

– Djede, po čemu je ovo jezero dobilo takvo ime, Zeleno? – upitao je Filip. Očekivao je da će se djed možda sjetiti kakve tajanstvene legende o postanku imena jezera. Nadao se nekoj zanimljivoj priči. – Pričaj mi, po čemu jezeru moglo dobiti takvo ime?

Ali djed kao djed. Odgovorio je kratko: – Po boji.

Te noći Filip dugo nije mogao zaspati. Ležao je na vrećama uvozne pšenice, slušao djeda kako gromoglasno hrče i neprestano je mrmljao: – Ovakvo jezero, usamljeno i tajanstveno, mora imati neku legendu…

– Ima, ima! – začuo se odjednom tihi glas koji je zvučao kao šumor vode. – Postoji legenda o meni…

Filip je pogledao prema jezeru. Na površini vode blistala je kao odraz mjesečine slika prekrasne djevojke, s dugom plavom kosom.

– Ja sam vila. Ukleta vila – rekla je sjajna slika. – Moja je nesretna sudbina na dnu Zelenog jezera… Nekoć davno bila sam vila čuvarica utvrđenog grada. Neprijatelj je na prijevaru zauzeo tvrdi grad i razrušio ga. Tada me je Vilinski savjet osudio na strašnu kaznu: na zatočeništvo od pet stotina godina i još onoliko vremena koliko prođe dok se ne nađe junak koji će me osloboditi. Moja je prva kazna istekla, i tko me sada oslobodi, dobit će sve moje bogatstvo! Oslobodi me ti.

– Ali kako da te oslobodim? – pitao je Filip drhtavim glasom.

– Učarana sam u gradska vrata. Na dnu jezera nalazi se ključ. Izroni ga, otključaj vrata i ona će pasti. Tada ću postati slobodna.

– Izronio bih ga – zavapio je dječak – ali ja ne znam plivati!

– Zna tvoj djed!

– Djed ne smije u hladnu jezersku vodu. Djed ima reumu!

– Vidim – rekla je vila, a u glasu su joj se osjećale suze – vidim da su prošla vremena vitezova!

Njezina se slika namreškala i nestala.

Filipu se činilo da je sve bilo san. Zar je sve ono zaista vidio i čuo? Kamo je vila nestala? Ako je to zaista bila vila. Hoće li se opet pojaviti? Gledajući površinu jezera, Filip je zaspao.

Oko ponoći probudio ga je šum se jezera. Na površini je ponovno blistala vilina slika.

– Filipe, Filipe! – dozivao je nestvaran vilin glas. – Oslobodi me! Onaj tko me oslobodi, dobit će ne samo cijelo moje bogatstvo nego i mene za ženu!

– Oslobodio bih te i bez nagrade, ali kako? – tužno je upitao dječak.

– Izroni ključ!

– Ne znam plivati, vilo, rekao sam ti to već!

– Zna tvoj djed!

– Ali, vilo, shvati – djed ima reumu. Znaš li što bi za njega značilo plivati u hladnoj jezerskoj vodi?

Tog trenutka vilina je slika nestala s površine jezera kao da ju je tko ljutito povukao u dubinu.

Filip je dugo gledao površinu jezera, ali se vilina slika nije pojavljivala. Kada bi djed i pristao ući u vodu, on sigurno od bolova ne bi uspio zaroniti do dna, razmišljao je Filip. Ali morao je ipak postojati neki način…

– Vilo, vilo, vrati se – dozivao je Filip.

Prošlo je dosta vremena i tama se već počela rijediti. Tada se na površini jezera treći put pojavila vilina slika.

– Tko me oslobodi, dobit će cijelo moje bogatstvo, mene za ženu, a riješit ću ga i njegovih najvećih briga! – kazala je vila vrlo odlučno, gotovo poslovno.

– Oslobodio bih te i bez nagrade, ali reci mi neki drugi način! – moljakao je Filip.

– Tvoj djed…

– Djed ima reumu!

– Nagovori ga, nagovori ga… – Vilin glas postajao je sve slabiji, a njezina je slika izblijedila pod prvim zrakama jutarnjeg sunca.

Filip je uhvatio djeda za rame i dobro ga prodrmao.

– Joj – jauknuo je djed Mikula, jer je to bilo upravo desno rame. – Joj, moja reuma! To je kriv ovaj vlažan zrak…

Ali Filip mu nije dao da se jada, već mu je, prije nego što se djed Mikula pošteno i probudio, ispričao sve što se dogodilo te noći.

– A ključ je, kažeš, na dnu jezera?

– Na dnu jezera.

– Brrr! A zatočena je u onim vratima, veliš?

– U vratima.

– I veoma je lijepa, a?

– Prekrasna!

– Sad, kakva je da je, ukleta je?

– Da.

– Onda ćemo je osloboditi – rekao je djed Mikula.

– Samo, kako?

– Kako? Kočijaški! Ja ne mislim roniti na dno jezera. Ali ako vrata moraju pasti, uredit ćemo da padnu – rekao je djed i uputio se prema starim gradskim vratima koja su uspravno stajala na livadi pokraj jezera. Pogleda je s jedne, pa s druge strane i zamišljeno je vrtio glavom. Onda je zviždukom pozvao Ferdu i Zelenka koji su nedaleko pasli. Opasao je vrata debelim konopcem i za njega upregao konje. Zatim je pucnuo jezikom, jer mu reuma, naravno, nije dopuštala da pucne onako pravo kočijaški – bičem. Konji su povukli i vrata su pala.

Začuo se tup udarac, pa jauk. Zatim se pred Filipom i djedom Mikulom pojavila prastara starica, izborana lica i sijede kose. Starica se držala za glavu, pokazujući time kako ova kočijaški način skidanja čari nije bio sasvim bezbolan.

– Pa, hvala ti, viteže… ili što već jesi… Hvala ti što si me oslobodio od zatočeništva i prokletstva – rekla je djedu Mikuli. – Ovdje je cijelo moje bogatstvo – tisuću zlatnika, ovdje sam ja – ako me hoćeš za ženu, kao što sam obećala, a riješit ću te i tvojih najvećih briga!

– Ti… ti… ti si vila? – zamucao je zaprepašteno djed Mikula.

– Jesam. No… kako da kažem, vila u godinama.

– Ali dječak te je sasvim drugačije opisao!

– Ah, muškarci! Ono je bila slika iz mladosti – odsjekla je starica. – Pa nisi ni ti baš najmlađi. Uostalom, tko si ti uopće?

Djed Mikula, podosta zbunjen, ispričao je tko je i čime se bavi. Zbog te zbunjenosti, možda i nije bio sasvim jasan.

– To ne razumijem – rekla je vila. – Voziš pšenicu iz Kamen-Grada, pa opet natrag u Kamen-Grad? To baš nema smisla!

– Trgovina! – rekao je djed Mikula i neodređeno je slegnuo ramenima. – Osim toga, kad se pomiješa mjerica brašna od pšenice bjelice s mjericom brašna od pšenice talijanke i mjericom brašna od pšenice amerikanke, pa se dodaju još tri žlice kukuruznog brašna i jedna žlica domaćeg vrhnja, krušac je kao duša!

– Znači da i kruh pečeš sam – utvrdila je vila. – Sve je jasno. Bez mene bi bio izgubljen. Uzimam te za muža!

– Ali… ali… ali…

– Kakvo je to sada alalikanje? Želiš reći da sam više nalik na vješticu nego na vilu? Stvar ukusa! Ali nije sve u ljepoti. Ovom je dječaku potrebna baka. Kad bude imao baku, imat će ga tko voljeti i čuvati dok ti budeš na tom svom neobičnom putu iz Kamen-Grada u Kamen-Grad i obratno. I tko bi drugi mogao ovom dječaku pričati zanimljive priče kakve samo vile znaju?

Djed Mikula stajao je kao skamenjen.

– A i tebi će dobro doći netko tko će te zamijeniti u kuhinji, tko će ti iščetkati taj tvoj zaprašeni kočijaški šešir, tko će ti pripremiti čarobni balzam protiv reume, vilinski balzam čiju recepturu, usput rečeno, na cijelome svijetu znam samo ja. Uostalom, ako te samo moj izgled odbija i ako ti je baš stalo do ženske ljepote — mogu se ja lako pomladiti i za koju stotinu godina!

Djed Mikula sramežljivo je pogledao u zemlju, a Filip je – da ne prasne u smijeh zbog djedove zbunjenosti – zazviždao na prste tako oštro da su se Ferda i Zelenko samo zabezeknuto pogledali i značajno strignuli ušima.

Otada je Filip išao s djedom na put samo ako mu se zaista htjelo. I tada bi djedu Mikuli pričao koju od onih priča koje je bio čuo i naučio od bake vile. A te priče bile su tako lijepe i zanimljive da je djed Mikula gunđao od zadovoljstva i povremeno pucketao bičem. Reuma mu više nije smetala, pa je to činio onako pravo kočijaški.

Djecimetar

Slon nevaljalac
Životni problemi…
Cvijeće i pčele
Uspavanka
Domovina i država
Ruka ruku neka mije
Muke jednog tinejdžera
Ježeva kućica
Strašan lav
Mala i velika slova
Male i velike životinje
Mala i velika ljudska bića
Male i velike stvari
Priroda i društvo
Selo i grad
Dan i noć
Glup i pametan
Država i domovina
Bolest i zdravlje
Priča o dobrom dječaku
Prehlađena pjesma
Vjetrov prijatelj
Rujan
Kako živi Antuntun
Neke stvari
Listopad
Vitez od banana
Glineni zoo
Tužna pesma
Zmaj: Srda
Ćopić: Pite
Zvrko: Studeni
Evanđelje po Emi
Duraković: Carev slavuj
Nash: Ustajem sad i idem
Petrović: Ah, kako je dosadno!
Zvrko: Prosinac
Zvrko: Siječanj
Isak: Telefon
Aleksić: Džin i sin
Duraković: Palčica
Kišević: Moja mama
Diklić: Plavi kit
Mladenović: Moda, po Uljezu
Duraković: Ja sam drugačija
Veličković: Plastelinci
Petrović: Od trnja do zvezda
Moj deda o pronalazaču bicikla
Begagić: 2stih o 2nošcima
Šarić: Drvo
Fleming: Puna kuća
Stark: Potpis
Kišević: Suha pjesma
Ugrešić: Tramvajska posla
Ivanković: Vegetarijanac
Zenft: Tetka Meri
Bekrić: Jednom, jedan
Milošević: Šumor šuma
Saroyan: Tata, ti si lud
Tešin: Luka kaže
Veličković: Car bumbar
Mravak: Strah
Ivanković: Zauzimam pozu
Antić: Golišava pesma
Zmaj: Patak i žabe
Stanisavljević: Mali pas
Iličić: Tetka žaba
Mladenović: Užasna buka
Pandžo: Šum
Begagić: Vanja i Vanja
Trifunović: Voće
Ezop: Magarac i pas
Ovadija: Slikovnica
Bekrić: Dijete
Hasanbegović: Ekologika
Vitez: Dva pijetla
Antić: Zagonetka
Vitez: Nema za mačke škole
Pandžo: Ljeto
Radović: Mali život
Trumić: Rukavice
Petrović: Djeca u gostima
Ćopić: Razgovor nad rijekom
Bekrić: Igra
Ćopić: Pjesma đaka prvaka
Bauer: Ivica Budalica
Duraković: Mačka dubrovačka
Lindgren: Odgoj šibom

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani