Peroova bajka na moj način
PRIPOVJEDAČ: Živio jednom davno jedan mlinar… Imao je tri sina…
MLINAR:
Ja sam mlinar, dobri stari:
Oko mene bijele stvari:
Tri mi sina, mlin i mačak −
Sve prekriva brašna tračak!
PRIPOVJEDAČ: Ostario mlinar, naživio se i nauživao, nagutao brašna i svega, pa poželio da se odmori na onome svijetu. Zato odluči da sazove svoja tri sina i da im podijeli ono što ima.
MLINAR:
O sinovi, mili moji,
Stvar vam sa mnom ‘vako stoji:
Mlinar starac, ko star jarac,
A tri sina vrlo fina.
Gdje je tatin prvi sin?
Aha, tu si… Tebi – mlin!
NAJSTARIJI SIN:
O, mlinaru, oče dobar,
Evo mene, baš sam bodar
Da nastavim djelo tvoje…
Sve je moje, sve je moje!
MLINAR (nastavlja):
Gdje je tatin drugi sin?
Bogme za te nemam mlin!
Al’ od oca tvoga, starca,
Evo tebi mog magarca!
DRUGI SIN:
Juhu! Hvala, oče stari!
Na magarca sve ću stvari
Pa na put i u svijet bijeli,
Idem gdje mi duša želi!
MLINAR:
A tebi ću, treći sine…
Kad obrišeš sve te sline,
Ostaviti – moga mačka!
To je to! I sad je tačka…
PRIPOVJEDAČ: I ispusti dušu brašnjavi mlinar, ode na onaj svijet da se odmori od mlina i brašna, ali ostavi u nedoumici najmlađega sina… Šta da radi, hajde pošteno recite, jedan golobrad mladić, bez ičega na svijetu, sa jednim običnim mačkom? Pogleda mačak mladića umilno, kako samo mačke znaju. Pogleda mladić u mačka i zajauka.
NAJMLAĐI SIN:
Kuku meni, lele, jao,
Vidi šta je meni dao!
Nepravda je stvarno prava:
Imam mačka, koji spava!
Pored mačka bit ću gladan;
Baš sam jadan, baš sam jadan…
PRIPOVJEDAČ: Ali taj mačak, kako se i dešava u pravim dobrim bajkama, nije bio običan mačak. Ma kakvi! To je bio jedan visoko inteligentan i visoko obrazovan mačak: završio je tri mačja, jedan mišji i čak dva pasja fakulteta! Zamislite samo koliko je znanja i pameti bilo u toj maloj pospanoj glavici. Znao je čak šta znači, na primjer, riječ IMPLEMENTIRATI, što ne znaju ni političari! A uz sve to mačak je znao i GOVORITI! I tako, dok se najmlađi sin žalio na svoju sudbinu i na svoga škrtoga oca, odjednom začuje umilni glas kako mijaaaaauče i prrrrrede…
MAČAK:
Ja sam frrrrrrrrrrrrrrrrrrr i ja sam mijaoooo….
Mene tebi mlinar dao….
Ne brini se, moj mladiću,
Jer ja tebi dobar biću!
Mene slušaj ti bez pizme,
I kupi mi jedne čizme!
PRIPOVJEDAČ: Mladić se zaprepasti: vidi, mačak govori! I još k tomu traži čizme! Ali, kud će, šta će – hajde, poslušaće ga, pa šta bude, nema šta izgubiti. Kupi mačku čizme i odluči da ga posluša u svemu.
Te večeri mačak stavi u vreću malo žita, ode u šumu, postavi vreću i napravi se da spava. Oko ponoći prhnu ptica prepelica, pogleda dolje, a ono žito u vreći: stušti se na vreću, a mačak cap-carap! zatvori vreću i uhvati prepelicu. Dobro je zaveza i krenu u kraljev dvorac. Začuđen tom mačjom pojavom Kralj ga primi, a Mačak mu reče ovako:
MAČAK U ČIZMAMA:
Kralju naš, ti živ nam bio!
Moj gospodar, dobar, mio,
Šalje tebi poklon jedan,
I ukusan a i vrijedan.
KRALJ: A ko je tvoj gospodar, neobična mačko s gospodskim manirom? Mora da je neko poseban kad ima ovako posebnog slugu!
MAČAK U ČIZMAMA:
Ime mu je iz sveg glasa
Markiz od Karabasa!
Učen, dobar, jako vrijedan:
Od te sorte samo jedan!
PRIPOVJEDAČ: I tako, nastavi Mačak u čizmama svaki dan obasipati Kralja raznim lijepim darovima, u ime svoga gospodara, kobajagi Markiza od Karabasa, a sve uz to uz laskave riječi, tako da Kralj na kraju odluči da se sa svojom kćeri kraljevnom provoza kočijama i pogleda sva silna imanja o kojima je Mačak u čizmama pričao da ih njegov Markiz od Karabasa posjeduje!
A mačak, kad ču da će kralj tog i tog dana proći kočijom seoskim drumom, otrča svome gospodaru, kobajagi Markizu Karabasa, a u stvari siromašnom najmlađem mlinarevom sinu, i reče mu:
MAČAK U ČIZMAMA: Gospodaru, ništa ne pitaj nego uradi kako ti kažem: sutra skini odjeću, siđi u rijeku i kupaj se, a kad mene čuješ kako nešto vičem, pretvaraj se da se daviš i zovi upomoć.
PRIPOVJEDAČ: Mladić, kako opet pomisli da nema šta izgubiti jer nema ničega, reče da će poslušati svoga ludog Mačka. I tako i uradi. Sutradan se spusti do rijeke, skinu odjeću i siđe u vodu. U jednom će trenutku pored rijeke baš prolaziti kraljeva kočija, a pred nju gruh! Mačak u čizmama zajauka.
MAČAK U ČIZMAMA:
Upomoć! Pomagajte, moćni kralju! Moj gospodar Markiz od Karabasa eno se utapa u rijeci! Razbojnici mu odijelo ukrali, a on se jadan davi! Upomoć!
PRIPOVJEDAČ: Kako kobajagi Markiz od Karabasa ču Mačka da viče, i on udari u kuknjavu: „Upomoć! Upomoć!“, te kralj hitro zaustavi kočiju, naredi slugama da izvuku kobajagi Markiza i da ga na licu mjesta obuku u njegovo lično rezervno kraljevsko odijelo. Kad ga onako lijepog i kraljevski obučenog i ukrašenog ugleda Kraljevna, iste sekunde beznadno se zaljubi: njena ljubav na prvi pogleda postala je i ljubav na zadnji pogled, zauvijek!
KRALJEVNA:
Mili Bože, lijepog stvora:
On moj kad-tad biti mora!
Daj mi, tajo, ovog muža,
Nek mi ljubav vječno pruža!
PRIPOVJEDAČ: Za to vrijeme Mačak u čizmama trčao je ispred kočija i vikao ljudima: „Svi vi pripadate Markizu od Karabasa, samo to još ne znate! Evo vam ja kažem: samo recite kralju da ste Karabasovi, i on će vas bogato nagraditi!“
I stvarno, kako su kočije prolazile kroz livade i polja, a kralj pitao čije je ovo, pa čije je ono, a ono, a ono − svi su govorili da sve pripada Markizu Karabasu… A Kralj se čudio koliko taj Karabas ima svega, i sve mu je srcu bio miliji. A tek Kraljavni: ona niti je šta vidjela niti koga drugog nego samo kobajagi Markiza od Karabasa, a bogme ni kobajagi markiz, to jest mlinarov najmlađi sin, nije vidio ništa osim lijepe okice i rumene obraščiće svoje buduće ženice…
KOBAJAGI MARKIZ OD KARABASA, TJ. MLINAREV TREĆI SIN:
Mili Bože, lijepa stvora!
Ona moja biti mora!
Evo meni divne žene,
Za njom moje srce vene!
PRIPOVJEDAČ: Dok se pred našim očima odvija ljubavna priča između Kralja i velikog imanja kobajagi Markiza od Karabasa, ali i između kobajagi Markiza, tj. najmlađeg mlinarevog sina i Kraljeve kćeri, Mačak u čizmama, trčeći pred kočijama, stiže do raskošnoga dvorca jednog opakog, strašnog i vrrrrrlo sujetnog Diva čarobnjaka.
MAČAK U ČIZMAMA:
Čarobnjače, lijepi dive
Iz svake si perspektive
Veličajan i opasan,
A uz to i vrrrlo krasan!
Pozdravlja te iz sveg glasa
Mačak gazde Karabasa!
STRAŠNI DIV ČAROBNJAK: Vidi, vidi… Mica maca u čizmama, pa još i priča! I još kako priča – med mu sa brčića teče… A šta bi ti, mače malo, htjelo od mene kad si tako slatko? Bogami si omekšao mene ovako strašnog i zločestog…
MAČAK U ČIZMAMA:
Ma čuo sam, lijepa snago
Nešto meni vrlo drago:
Kroz oblačak neki plav
Da postaneš pravi lav?
STRAŠNI DIV ČAROBNJAK. Aha, to si čuo… Hehe, pa jest, znam ti ja to, znam… Ja sam ti za to pravi stručnjak. Ćiribu-ćiriba i stvorim se u šta hoćeš! Gledaj sad.
PRIPOVJEDAČ: I stvarno, odjednom, kroz neki plavkasti oblačak magle nestade strašnoga diva i mačak ugleda strašnog lava – svog daljnjeg rođaka, naravno − i kobajagi se toliko zaprepasti da pade na leđa: crvene čizmice uvis hop! i uhvati se za srce kao da će sad pasti u duboku nesvijest. A ispod oka u stvari sve mudri Mačak glédi lukavo…
MAČAK U ČIZMAMA:
Vidi lava, majko mila!
Ti si, dive, strašna sila!
Al’ još jedno tebe pitam:
Ispoštuj mi srcu ritam,
U miša se sada smanji
Da budeš od mene manji!
PRIPOVJEDAČ: Eh, što ti je biti glupan a čarobnjak! Div je bio tako sujetan i tako blesav da nije vidio zamku koju mu mačak sprema. Nego ti se lav napne, prekri ga plavi oblačak, i pufpuf! ćiribu-ćiriba − iz lava se pretvori u malecnog miša pa stade čekati da Mačku srce pukne od čuđenja.
A mačak ti, mudrijaš naš, skoči hitro na noge lagane u crvenim čizmicama, još hitrije mahnu šapom i capcarap! njam! i gloc! proguta mišića dok si rekao puf!
MAČAK U ČIZMAMA:
Bio div, pa lav, pa miš:
Vidiš ga, pa ne vidiš!
Budi glup i budi zao,
Pa ti dođe uh i jao!
PRIPOVJEDAČ: I nestade sa bijelog svijeta diva-lava-miša, a ostade za njim raskošan dvorac! Mačak u čizmama utrča hitro u dvorac i taman kad naredi kuharicama da spreme ručak, s prozora ugleda kraljevske kočije kako staju ispred dvorca, te kao metak izleti pred njih. Iz kočija izađe vrlo zainteresiran i vrlo zadivljen Kralj, pa onda zajapurena i vrlo zaljubljena Kraljevna, a za njima vrlo zaljubljen i beskrajno zbunjen kobajagi Markiz od Karabasa, a u stvari siromašni mlinarev sin.
MAČAK U ČIZMAMA:
Dobro došo, dobri gazda!
Ja te ovdje čekam vazda!
Dobro došli, plemeniti
Gosti naši: kralju, i ti,
Ljepotice princezice!
Hajd'mo malo na mezice…
PRIPOVJEDAČ: I tako naš pametni Mačak u čizmama uvede kralja i kraljevnu i svoga sad već ne kobajagi markiza u raskošni dvorac glupog Diva; tamo su se gostili i uživali. Kralj je opčaran virkao po divnim sobama dvorca, namigivao i udvarao se mlinarevom sinu, tj. markizu od Karabasa, i štipkao svoju kćer za obraze:
KRALJ:
Evo, kćeri tebi muža,
Nek ti ljubav vazda pruža!
Tebi ljubav, meni blago,
To je meni vrlo drago!
I ti, mačak, slugo mili:
Svi mi zdravi, sretni bili!
PRIPOVJEDAČ: I tako… Za sedam dana Kralj predade ruku svoje kćeri (a bogami i ostale dijelove!) najmlađem mlinarevom sinu, tj. Markizu od Karabasa, i cijelih mjesec dana cijelo je kraljevstvo živjelo na Kraljev račun! I svi su bili sretni i veseli još dugo godina…
A ovo vam sve priča Mačak Zvrk, praprapraprapraunuk Mačka u čizmama. Mijaooooo….