Djecimetar
Još se sjećam vremena provedenoga u vrtiću. Nije to bilo tako davno. Dok sam jednoga jutra stajala kraj prozora, primijetila sam ženu kako ulazi u vrtić. Za ruku je držala malenu djevojčicu, koja je bila prekrasno obučena, imala je plavu pletenu kapicu na glavi i kaput iste, nježno plave boje. Kosa joj je bila duga, svijetlosmeđa, spletena u dvije čvrste pletenice. Zvala se Maja i bila je nova djevojčica u vrtiću. Imala je četiri godine.
Ispočetka se djeca nisu igrala s njom, a ni ona nije pokazivala zanimanje za nas. Sama bi sjedila na podu, udaljena od druge djece, i kao listala slikovnice. Nije razgovarala s nama, pa čak ni s tetama u vrtiću.
To je smetalo dječacima, te su je jednoga jutra polili vodom. Iako je Maja bila sva mokra, nije plakala. Na njezinu se licu nije ništa primjećivalo. Sljedećega dana dječaci su joj stavili jaje u šlapice koje je nosila samo u vrtiću. Kad ih je obula, smočile su joj se čarape i ona je, onako zbunjena, samo zurila u njih. Nije zaplakala, nije se ni naljutila. Sva su se djeca u vrtiću smijala, osim mene. Pokušala sam razgovarati s njom, nekako je utješiti, ali nije izustila niti jedne riječi. A kad ju je sljedećega dana Teo flomasterom našarao po licu, ustala sam i počela vikati na njega. Zatim sam uzela crveni flomaster i uzvratila mu istom mjerom.
Od tada je Maja počela provoditi vrijeme sa mnom. Jednostavno bi mi se približila i činilo mi se da samo meni vjeruje. Zajedno smo crtale, a ja bih joj prepričavala slikovnice koje sam pročitala. Najviše je voljela slušati priču o Bambiju i zečiću Lupku. Ne znam to objasniti, ali najljepše sam se osjećala u njezinoj blizini.
A onda je jednoga dana otputovala u Zagreb sa svojim roditeljima. Meni su rekli da više neće dolaziti u vrtić. Nakon dvomjesečnog druženja jako mi je nedostajala. Mama mi je objasnila da Maja ima većih zdravstvenih poteškoća i da je zato otišla odavde. Također mi je objasnila da treba posebne liječnike koji će joj pomoći da olakša svoj svakodnevni život. Maja je imala simptome blagoga autizma. Teško je mogla komunicirati s ljudima, premalo je govorila i nije napredovala u psihofizičkome razvoju.
A onda je jednoga dana u vrtić stiglo pismo na moje ime. Otvorila sam ga. Unutra je bio crtež koji je Maja nacrtala. Na njemu su bila dva suncokreta, jedan okrenut prema suncu i prav kao svijeća, a drugi je bio pognut. Na oba je suncokreta bio nacrtan osmijeh. Taj crtež još uvijek čuvam na krilu svoga ormara, tu mi je najbliži i moje oči često počivaju na njemu.
A Maja? Ona svake godine sa svojim roditeljima dođe u naš grad i ja ih uvijek nastojim vidjeti. Maju dovedem u našu kuću, pa u svoju sobu, i pokažem joj crtež sa suncokretima. Ona me svaki put snažno zagrli. A meni se oči zasjaje od suza, suza radosnica jer imam posebnu prijateljicu koju čuvam na posebnome mjestu u svome srcu. Baš kao što crtež sa suncokretima čuvam na posebnome mjestu, na vratima svoga ormara.