Draga Bahro,
tvoja nenadana pisma, napisana na turskom, pa prevedena programom za prevođenje, učinila su da ti napišem i ovo preko novina. Sinoć si mi napisala da rijekom Büyük Menderes prema tvom gradu Aydinu dolaze opasni otrovi, teški metali, kadmij, arsen, olovo, cink, kobalt, te da se njihovi tragovi nalaze i u ribama iz rijeke, pa si me pitala da li je bolje u Hrvatskoj, gdje živim, ili u Srbiji gdje sam se rodio i odrastao.
Reći ću ti, draga moja, kako se to meni čini. Po pitanju otpada Hrvatska i Srbija su dosta slične, ali su i različite. A slične jesu: i jedna i druga uvoze otpad, prilagođavaju zakone kobajagi zaštiti, a zaistinu otpadu. Toga svakako ima i u Turskoj, iako je tamo uvoz opasnog otpada zakonom najstrože zabranjen.
Zakonom je zabranjeno unositi opasne otpade i u Hrvatsku i u Srbiju, ali zakoni se ovamo krše lakše nego običaji. Između Hrvatske i Srbije razlika je danas veća nego što im je sličnost. Evo kako: Hrvatska otpad dovozi ili uvozi, pa ga onda zakopava, tajno ili uz marifetluke, a Srbija otpad iskopava, pa ga ostavlja nezakopana, i ne “izvozi” ga, no ga ostavlja da se vidi. Jesi li čula za jadni grad Bor i njegove rudnike i jalovine?
U Srbiji se spremaju nova velika iskopavanja rude, pa kad počnu, ima da se vidi iskopanost i iskopine. A iskopavanja će biti, ali će se s početkom pričekati. Narod se u Srbiji u nekoliko krajeva pobunio protiv kopanja rude. Pa oni koji hoće da otvaraju rudnike, čini se, čekaju da se pobunjeni narod umori od vikanja “nećete kopati”. A narod se umori valjda kad se odosadi od duge pobune.
E kad se odosadi, vlast valjda misli da će narodu biti malo svejedno što se iskopava. Sve će to možda i biti tako, ako ostane ovaj car. Ako ovaj car ne ostane, onda će biti malo drukčije, pa će to malo potrajati, pa kad se to malo natraje, polako će sve opet krenuti da bude kao što je bilo za ovoga cara koji se do ovih dana zvao predsjednik, pa se raspredsjedničio i ostao samo car. Ali znaš, kako je kazao jedan veliki pjesnik, nigdje događaji ne odgovaraju očekivanjima manje nego u ratovima i pobunama.
A zašto car toliko voli otpad? Car ne voli otpad, gluho bilo da car voli otpad. No car voli pare, jer car nema para koliko bi htio da ima. On nije da para nema, ima para koliko god hoće, ali on spada u one koji imaju sve, ali nemaju dosta. I zato on hoće da prazninu između sve i dosta popuni parama od otpada. Kod njega je dostižno sve, ali nije dostižno dosta. A otpad mu je jedan od puteva do dosta. Otpad je, kako se veli, generičko ime. Ali car ga zove drukče. Zove ga negdje litijum, a u mom zavičaju ga zove zlato. A zlato je u tom otpadu najmanji dio.
Rogozna, dobra planina, zavičaj moj i oca tvoga, puna je pašnjaka i šuma, a našlo se da u njenoj zemlji ima zlata. U podnožju te Rogozne živi tvoja tetka Selva, ne znam jesi li je kad upoznala. U Rogozni ima mnogo zlata, kaže car. I to zlato on hoće da vadi, to jest hoće da ga dade vaditi. Iz te se Rogozne, izračunali su oni koji su računali, može izvaditi skoro pet tona zlata godišnje. Ali da bi se dobilo toliko zlata mora biti izvađeno dva i po miliona tona rude. A ruda je ime od milja za onu strahotu iz koje će se čimkati rečeno zlato.
Tvoja pisma meni svjedoče o tvojoj želji da dođeš. Volio bih da dođeš i vidiš koliko se ljudi udružuje u otpor kopanju zlata na Rogozni. Jer u toj rudi ima manje zlata nego zla, pet prema dva i po miliona. A carevi ljudi su razglasili da će iz travnate i šumnate gore Rogozne izvaditi čak pet stotina tona zlata. Rogozna ima ime po rogozu, a to je riječ koja označava barsku biljku, koja se još zove i šaš, a najčešće je zovemo ševar. Rogoz je, tako kažu oni koji se bave zaštitom prirode, inženjer ekosistema. Jer čini zaklon i ribi i ptici, i smanjuje zagađivanje voda.
Ako spomenuti car, to jest sad već bivši predsjednik, ispuni šta je nakanio, te sprovede da se ono što on lakozubno naziva zlatom, krene iskopavati iz Rogozne, onda će vajni rogoz izgubiti svoju plemenitu ulogu. Neće mu pomoći ni sav rogoz zemlje Srbije da zaštiti tri jadne rijeke Jošanicu, Rašku i Ibar, između kojih se prostire Rogozna. Jer će im vodu nepovratno zagaditi jalovina.
Ne znam koja je turska riječ za tu rudarsku jalovinu, to ćeš naći u tom programu koji ti bude prevodio ovo pismo. Te jalovine bi bilo oko pet tona po stanovniku. A samo Pazar ima preko 120.000 stanovnika. Pa zamisli po glavi svakog od tih stanovnika po pet tona. I na Selvinoj glavi pet tona. Eto u šta car gura Rogoznu, Novi Pazar, Rašku, Sjenicu, Ušće, a bogme i Kraljevo. A jalovina sadrži iste one teške metale koji se nalaze u toj tvojoj rijeci Menderesu. Arsen, kadmij, olovo i nikal. U Menderesu, koji je meni rijeka jako mila, to je grčki Veliki Majandar ili Veliki Meandar.
Rudarska istraživanja na Rogozni dovela su dotle da su ljudi prestali piti vodu sa izvora s kojih su je pili. Jer su je već sama istraživanja zagadila. Ljudi odustaju od držanja stoke. A šta će tek biti kad se otvore rudokopi? To neće biti nikakvi tuneli, nikakve cijevi, nego površinski kopovi, otvoreni prema nebu i svemu živom. I odatle će vjetar nositi onu sitnusitnu prašinu koju će disati stanovnici kojima se obećava zlatno doba. A od toga za njih neće biti ništa, čak i ako im ta prašina ne uništi pluća.
Ima i firma koja se zove ništa manje nego “Zlatna reka”, ona je podružnica australijske kompanije Strickland Metals, a bavi se geološkim istraživanjima na Rogozni. Mjesta na kojima se istraživanja izvode su Šanac, Gradina, Medenovac i Bakarni kanjon. Vodu za ispiranje bušotina bušači uzimaju sa Zminca i Zminičkog potoka. Tebi ova imena vjerovatno ne kazuju ništa, ali onima koje bušotine ugrožavaju ona su prijetnja i strahovanje.
Uzimanje te vode, koju bušači zovu “tehnička”, učinilo je da stanovništvo ne vjeruje vodi kojoj je vjerovalo. Površina na kojoj se izvode bušenja zauzima preko 180 kvadratnih kilometara. Proteklih dana je predsjednik odbora kompanije Strickland Metals na rudarskom forumu u Coloradu izjavio kako je Vlada Srbije rudarskim kompanijama dala savjet da budu malo tiši tokom izbornog procesa u Srbiji. Eto kakvo je stanje stvari po pitanju rude i otpada.
A da ti kažem i ovo, Bahro moja. Prije četrdeset godina pročulo se po beogradskim kafanama kako je Jugoslavija potpisala tajni ugovor sa Njemačkom o ustupanju napuštenih jama tuzlanskih rudnika soli za odlaganje njemačkog nuklearnog otpada. Pročulo se, pa se širilo iz kafana u kuće. Ja sam tada živio u Beogradu, i bio sam član nekog Odbora za zaštitu čovjeka i okoline. I kad se pročulo to o nuklearnom njemačkom otpadu, sročio sam, zajedno sa mojom drugaricom Biljanom Jovanović, pismo i poslao ga na Savezno izvršno vijeće.
U pismu smo naveli šta smo čuli i šta se priča, i kao članovi toga odbora zatražili objašnjenje. I nakon dvadesetak dana dobili smo termin za razgovor u SIV-u. Išao sam sam, Biljana nije htjela. Primio me najprije čovjek po imenu Ismet Kreso, on je bio pomoćnik premijeru Branku Mikuliću. Kad je čuo i usmeno zašto sam došao, rekao je da uđem kod predsjednika.
Tada sam prvi i jedini put uživo vidio Branka Mikulića. Bio sam dvadesetak minuta kod njega. Vrlo srdačan, i u srdačnosti odlučan, kazao mi je: “Zapanjilo me je ovo što ste naveli u pismu. Znajte, rode Sinane, nikad mi partizani ne bismo takvu stvar počinili svojoj zemlji! Nikada, nikada, nikada! Pozdravite vaš odbor i recite članovima neka se brinu za čovjeka i okolinu, a oko njemačkog nuklearnog otpada neka budu mirni.”
Eto, Bahro, rode moj. Jedva čekam tvoje pismo. Ono će biti korak bliže našem viđenju. Kad se budemo vidjeli, hoću da te odvedem da zajedno upoznamo ljude iz društva “Ne damo Rogoznu” i iz društva “Zbor građana”. I da upoznaš Selmu Slezović Mehović, ženu Hrabrost. Da čuješ od nje i onih oko nje koliko su spremni da svojim tijelima stanu pred mašine za iskopavanje rude. Nadam se da se na našoj Rogozni nikada neće kopati to što ovi zovu zlatom.